Dva gola koja su Varaždin prošlog petka odveli do pobjede nad Goricom, toliko važne u borbi za europska mjesta, ujedno su i preslika onoga što momčad Marija Kovačevića čini hit-pričom sezone.
Prvi je bio poput filmske scene savršeno odrađene pljačke banke, u kojoj je svaki član bande besprijekorno odradio svoj potez: od dodavanja Joze Stanića Toniju Tekliću, pa do sjajnog prijenosa Domagoja Drožđeka do Michelea Šege, da bi onda kao šlag na tortu savršenog posla stigla njegova povratna za Frana Brodića. Savršen plan, savršena egzekucija. I onda, kada se činilo da će Gorica uspješno otrgnuti barem bod na teškom gostovanju, Lovro Banovec je — doduše, više u nadi nego s vizijom u koju je vjerovao — gurnuo naizgled prejaku loptu u suparničku polovicu, a ondje je, u 87. minuti utakmice, Brodić odradio sprint kakav nismo vidjeli valjda od Josipa Juranovića i Brazila, da bi onda nakon solidnih 40-ak metara jurnjave mirno podvukao loptu ispod Božidara Radoševića za konačnih 2:1.
Ti su golovi dio onoga što varaždinsku priču čini tako prijemčivom. U njima ne izostaje ni ljudski faktor, jer izvela ih je grupa ‘otpisanih’ igrača koji su, okupljeni na hrpu i s pravim pristupom pronašli svoje novo mjesto pod suncem.
Brodić je definitivno jedan od njih.
Brodić nije napravio karijeru kakvu su mnogi očekivali, ali ju je barem na vrijeme preusmjerio i radom se izborio da ponovno krene s dna prema gore
S ova dva nova pogotka podebljao je svoj sjajni ovosezonski učinak na 10 ligaških pogodaka, proguravši se na drugo mjesto liste strijelaca iza neuhvatljivog Marka Livaje. U 2023. je jedino Livaja u boljoj golgeterskoj formi od njega, jer Brodić je od početka veljače i gostovanja kod Istre do ovog vikenda u šest kola zabio pet puta i jednom asistirao. Ove je sezone dvaput zabijao Hajduku, protiv Dinama je upisao i gol i asistenciju, ali je sav taj učinak uglavnom podvučen pod glavni predznak s kojim se susreće velik dio njegovih aktualnih suigrača: a gdje je onda zapelo kad je ‘trebalo’ iskoračiti na pravoj, elitnoj razini? Kako je od Brodić kao jedan od najmlađih debitanata u Dinamovoj povijesti došao do toga da spašava karijeru u Kustošiji i, evo, Varaždinu?
Taj je dio priče već odavno i prepričan i zaključen: Brodić je, kao talentirani klinac iz škole NK Zagreba obašao pola Europe, upijajući interes niza klubova koji bi ga potpisali — od Arsenala i Tottenhama pa do Intera — samo da bi, logično, ipak odabrao razvoj kod kuće, u Dinamu. Brodić je ondje, uz Alena Halilovića i Roberta Murića, bio član terceta od kojeg se u neposrednoj budućnosti najviše očekivalo. No, nakon što su sva trojica napustila klub (pre)rano i uslijed ovakvih ili onakvih sukoba s braćom Mamić, medijski se narativ, tipično, iz od kovanja u zvijezde okrenuo u zamjeranje zbog ‘nezahvalnosti’ mladih talenata i jedva prikriveno likovanje zbog njihova neuspjeha ‘vani’, izvan matičnog gnijezda.
Prerastao iluziju
Brodić je kao 17-godišnjak za nastavak karijere odabrao Club Brugge i ondje ubrzo upao u nemilost nakon izbivanja zbog ozljede. Ni posudbe u Antwerp i Roeselare nisu pridonijele hvatanju zaleta, pa je završio u talijanskoj Serie C, najprije u Cataniji, pa u Reggiani. Ni ondje nije bilo neke prevelike sreće i postajalo je jasno da nije u pitanju samo loš odabir klubova nego da problem barem dijelom mora biti i u njemu.
A onda je stigla globalna pandemija koja je, čini se, ubrzala Brodićevu namjeru da trezveno sagleda svoju dotadašnju nogometnu karijeru. Ona nije izgledala blistavo.
Brugge mu nije ostao u lijepom sjećanju, ali je tim angažmanom zaradio dovoljno novca koji mu je mogao pomoći u donošenju odluke o budućnosti, odluke koji mnogi drugi talenti nisu kadri donijeti. Zajedno s ocem je većinu zarade uložio u niz apartmana na Plitvicama koje sad puni gostima i izvan turističke sezone. Novac za egzistenciju tako nije bio gorući problem i u slučaju da nogometna karijera nastavi ići nizbrdo, ali Brodić je u međuvremenu prerastao iluziju da je još uvijek onaj megatalentirani klinac za kojim se okreće pola Europe.
Nakon što nije postigao dogovor sa Slavenom, potpisao je za dječački klub, Kustošiju. To se pokazalo kao dobra odluka: u 24 drugoligaške utakmice zabio je 14 golova: osim standardno dobre tehnike i realizacije pred golom dodatnu je pozornost na sebe privukao atraktivnim pogocima iz slobodnjaka. Nakon toga je prijateljska utakmica protiv Gorice koju je tada još uvijek vodio Valdas Dambrauskas bila je okidač za novi uspon. Brodić je ušao na poluvremenu tog susreta, zabio dva gola i jednom asistirao za Kustošijin preokret od 0:2 do 3:2. S tim je preokretom došla i Goričina ponuda.
No, novi se uzlet nije odmah i nastavio. U Gorici su nakon odlaska litavskog dvojca Dambrauskas — Mindaugas Nikoličius uslijedile turbulencije i Brodić nije ondje dobio prijeko potrebni kontinuitet: njega je potražio malo sjevernije, u Varaždinu. I on je, baš kao i dobar dio njegovih sadašnjih suigrača u klub došao još kada su zajedno krčili povratak među prvoligaše; Brodić je već igrao u tom rangu i to mu nije predstavljalo nikakav problem, dapače.
U Kovačevićevoj su momčadi tako ‘bivši’ talenti poput njega, Teklića, Šege i Drožđeka pronašli zajedničko utočište. Ondje im se pogreške toleriraju, pošto je prvi i osnovni cilj opstanak u eliti, ali je takav skup nadarenih pojedinaca, osim zajedničkog kontinuiteta, trebao i adekvatni sustav igre koji će iz njih izvući ono što je najbolje za momčad.
To je u dobroj mjeri i dobio.
Brodić nije napravio karijeru kakvu su mnogi očekivali na početku njegova puta kao top talenta, ali ju je barem na vrijeme preusmjerio i radom se izborio da ponovno krene s dna prema gore. Kao drugi strijelac lige, koji se nakon proteklog vikenda već četvrti put ove sezone našao u Sofascoreovoj statističkoj Momčadi kola, jedna je od glavnih uzdanica ekipa koja se neočekivano našla u borbi za Europu. Nije loše za ‘propalog’ talenta.
