Čovjek kojeg smo se bojali

'Gumeni čovjek' Luc Abalo otišao je u rukometnu mirovinu

Zadnja izmjena: 24. veljače 2023.

Bio je to gol koji je zapravo jako dobro opisivao kakav je igrač taj Luc Abalo. Neki će reći i samo još jedan od francuskih igrača kojih smo se bojali.

Igrala se 38. minuta finala Europskog prvenstva, a on je loptu primio na nekih devet ili 10 metara od svog gola, malo s desne strane; prethodno je momčad, koja je polako, ali sigurno, po već viđenom scenariju, ulazila u fazu igre u kojoj više nije znala kako razbiti francusku obranu, odigrala traljav napad. Manuel Štrlek nije uspio iskontrolirati jedno teško dodavanje i, nakon slabog kontakta sa suparničkim igračem, lopta mu je ispala na rubu šesterca te završila u rukama Thierryja Omeyera, koji će je nakon kraćeg oklijevanja proslijediti njemu. Prilika za brzu kontru tad je zapravo već bila propala i dotični je u nekom osrednjem tempu krenuo prema centru.

Abalo se, inače, u tih 37 minuta nije previše naigrao. Svoj prvi zgoditak postigao je upravo iz kontre u prethodnoj akciji i bila je to utakmica sporog tempa kakva mu nije previše odgovarala. Bilo kako bilo, u toj 38. minuti dobio je loptu na devet ili 10 metara od svojeg gola te u tom nekom osrednjem tempu krenuo prema centru. Sekundu ili dvije kasnije, a taman negdje prije linije centra, primijetivši i da mu je jedan od suparničkih igrača okrenut leđima i pomalo nonšalantno trči prema svojem golu, naglo je promijenio tempo i krenuo u njegovom smjeru; u svega osam ili devet ekstremno brzih koraka došao je na nekih 12 metara od gola i odlučio se odraziti

“Pa pička mu materina, jesmo rekli pazit na ovo?!”, kao da je koju sekundu kasnije govorila reakcija nemoćnog Mirka Alilovića. Taj nesretnik okrenut leđima bio je Tonči Valčić, koji je u međuvremenu primijetio da se iza njegovih leđa nešto u plavom dresu brzo primiče, ali faul nije uspio napraviti; doduše, da lopta kojim slučajem nije završila u golu, sudac bi ga vrlo vjerojatno bio dosudio. Ovako se taj ekstremno brzi i skočni Abalo odrazio s tih nekih 12 metara; odrazio se, zadržao se u zraku kao da nikad ne misli sletjeti — nije ga omeo ni Vedran Zrnić koji je pokušao pomoći Valčiću — te taman negdje kad se i Alilović počeo spuštati, ispustio je loptu i pogodio suprotni kut.

Bio je to trenutak kad vas je jednostavno počelo biti strah. Strah jer nikad niste mogli znati što će sljedeće učiniti

Bilo je to 17-13 za Francusku te trenutak kad su nas polako počeli lomiti. I gol za kakav smo se bojali da ćemo ga te večeri kad-tad primiti.

Nije to, dakle, bila uigrana akcija. Nije to bilo ni klasično prebrojavanje i udarac s krila, pa nije to bila ni izblizu neka klasična kontra. Bio je to samo Abalo, čovjek za kojeg ste znali da vam manje-više bilo kad može utrpati ovakav gol; jer nije bilo rezonski ići pretrčavati cijeli teren i odraziti se na udarac s 12 metara u situaciji kad je prilika za kontru već bila propala, još pogotovo u trenucima kad osjećaš da suparnik ulazi u tvoj mlin. Nije bilo rezonski, ali Abalo je samo odlučio biti Abalo.

Neka nova razina

“On radi stvari koje drugi ne mogu ni zamisliti”, rekao je jednom Claude Onesta, čovjek koji ga je u reprezentaciju prvi puta pozvao još 2006.

Taj i slični golovi bili su ujedno i glavni razlog zašto smo ga se toliko bojali. OK, naravno da je na toj listi francuskih igrača od kojih smo strahovali prvi bio taj vražji Omeyer, ali Abalo je u tom smislu bio specifičan. Neće vas možda sam pobijediti, ali zabit će vam neki nestvarni gol ili gol koji se kosi sa zdravim razumom. Dojadit će mu biti klasično krilo i uzet će neki udarac koji navodno ne bi trebao uzeti i lopta će se nekako zakoprcati u golu. Bit će na neki način točka na “i” ludila do kojeg su vas ti Francuzi redovito dovodili.

Naravno, bilo je i prije njega krilnih igrača koji u suštini nisu bili klasična krila, ali on je tu raznovrsnost odveo na neku novu razinu.

Donosio je dimenziju više u igru svoje momčadi jer je mogao ni iz čega iskreirati nešto, što objektivno nije kvaliteta koja krasi klasično krilo. Mogao je na postavljenu obranu pomalo nerezonski ući u jedan-na-jedan sa suparničkim krilom; naglo promijeniti tempo, napraviti fintu tijelom i lopta bi se odjednom koprcala u golu. Mogao je s lijevog krila ući u središnju zonu i raspaliti s devet metara ili, eto, pretrčati cijeli teren u situaciji kad se to ne radi i odraziti se na udarac s 12 metara.

Zbog te svoje pokretljivosti, eksplozivnosti i nepredvidljivosti posebno je koristan bio i u situacijama s igračem manje i mogao je zabijati na mali milijun načina. Nije bio klasično krilo koje će na nekoj redovitoj bazi zabijati kao na traci, i to dobrim dijelom zato što nije pucao sedmerce, iako daleko od toga da i to nije radio; na kraju krajeva, čovjek je danas sedmi najbolji strijelac u povijesti francuske reprezentacije.

Pa ipak, ako gledamo prosjek golova po utakmici, tu je 12. u povijesti reprezentacije i zabijao je 3,01 golova po utakmici; njegov dugogodišnji kolega i najbolji prijatelj iz reprezentacije Michaël Guigou zabijao je 3,36. U samo jednoj od 18 sezona, koliko ih je odigrao u francuskom i španjolskom prvenstvu, bio je među 10 najboljih strijelaca lige, nikad nije bio najbolji strijelac Lige prvaka, a nikad nije bio najbolji strijelac čak ni Francuske na velikim natjecanjima. I opet bi ga većina ljudi svrstala u neku svoju najbolju sedmorku svih vremena.

Od straha do poštovanja

“Kad bih izgubio utakmicu ili bismo ispali s natjecanja, uvijek bih imao osjećaj da sam razočarao ljude”, rekao je nakon što je u Tokiju osvojio treću olimpijsku zlatnu medalju i oprostio se od reprezentacije. “I stvarno se ne bih osjećao dobro. Prije nisam htio o tome pričati jer nisam htio pokazivati slabost.”

Što je sve u svojoj karijeri osvojio taj gumeni čovjek — a stvarno je bilo krajnje vrijeme da ga i tako oslovimo — sada nema smisla pobrojavati. Sigurno je to da je bio dio najuspješnijeg kolektiva u povijesti rukometa; kolektiva koji onda baš i nije tako često gubio. Mislim, ljudi jesu bili razočarani, ali bili smo to uglavnom mi iz Hrvatske.

Zanimljivo, ta dominacija Francuza nad Hrvatskom započela je upravo u godini kad je Abalo debitirao za reprezentaciju. Sjećam se da je moja prva reakcija na njegovu pojavu bila valjda i pomalo očekivana; nije to bilo ništa posebno, pa vjerojatno ste i sami bili naprosto iznenađeni jer taj je tip trčao kao da je na klizaljkama te skakao kao da je na trampolinu. I bilo je tako sve do valjda tog prvog od mnogih njegovih golova koji se navodno nisu trebali dogoditi; bio je to trenutak kad vas je jednostavno počelo biti strah. Strah jer nikad niste mogli znati što će sljedeće učiniti. Hoće li upravo uzeti loptu na devet ili 10 metara od svog gola te u situaciji kad se to ne radi pretrčati cijeli teren i odraziti se na udarac s nekih 12 metara?

I ako je u početku postojao taj strah, koji će nešto kasnije evoluirati u strahopoštovanje, sad kad više nije među rukometno živima, jedino što može i treba preostati jest poštovanje. Jer na kraju krajeva, a baš kao i Omeyer i neki drugi krvnici, Luc Abalo je samo igrao rukomet najbolje što je mogao.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.