Mourinho je u tom kontekstu izdan od svojih trupa, čak i ako ga je rimski narod obožavao kao rijetko koga. Njegov odlazak, koji, ruku na srce, nije kompletno bez rezona, i dalje je više na strani cezarovskog nego, tipično za njega, neronovskog, barem u javnoj percepciji.

U samom klubu je pak bilo drugačije; u razgovorima koji su u Trigoriji bivali sve rjeđi kako su i rezultati kopnjeli, braća Dan i Ryan Friedkin su, po svemu sudeći, već neko vrijeme držali figu u džepu. Dok je Mou i dalje bildao svoj kult ličnosti ispod tribina i uz teren, oni su znali da ga moraju sami smaknuti i to uskoro. I da taj potez neće biti olako primljen među publikom, pogotovo zato jer je Mouov opsadni mentalitet uskrsnuo baš na Olimpicu; s njim su se Romanisti lako identificirali, pošto je rimski nogomet ionako preslika samog grada. Velika tradicija i ambicija, ali isto tako i život u velikoj sjeni bogatog i pedantnog sjevera.

Romi se već nekoliko puta o glavu obilo građenje politike oko specifičnog pojedinca. I ovo bi se moglo pretvoriti u takvu situaciju

Za Rim nemate osjećaj da je glavni grad, koliko god grandiozan i lijep bio, jer čim napravite korak-dva prema, na primjer, Testacciju — gdje na jednoj od oronulih fasada i dalje stoji mural s Mourinhovim likom na Vespi — onda izađe na vidjelo i drugačiji, neuredni šarm. A pogotovo kada se zaputite nešto južnije, u gnijezdo stršljenova i Rominih navijačkih duhova, u Quadraro.

Ostia, primorsko naselje nekih 30-ak kilometara od centra Rima, nije baš takvo rabijantno uporište radničke klase. Ostiju su fašističke vlasti itekako promovirale kao još antičku važnu luku, investiravši u naselje uslijed simbolizma koji je u njihovim očima nosio. Njihovim je padom ‘Rimsko more’, kako su ga fašisti nazvali, postalo i službeno dio uže gradske aglomeracije i omiljeno izletište za brojne Rimljane. Ondje je u studenom 1975. pod sumnjivim i nerazjašnjenim okolnostima, ubijen slavni redatelj i nogometni fanatik Pier Paolo Pasolini, dok je antički simbolizam odnosa Ostije i Rima oživio osam godina poslije, kad se ondje rodio Daniele De Rossi.

Zauvijek naš kapetan

U svojoj je biografiji nogometaš napisao posvetu koja je i sama postala simbol.

“Jedino za čim žalim je to da sam Romi mogao dati samo jednu karijeru”, napisao je. A ona je bila duga kao rijetko koja u suvremenom nogometu; odnosno, poklopilo se tako da ta De Rossijeva jedna karijera — s 19 igračkih godina na Olimpicu — bude ujedno i ona koja je ispred sebe imala i onu još dulju, spektakularniju i ikonskiju. Naravno, govorimo o Francescu Tottiju i o njegovih 28 godina provedenih samo u Romi. Njih dvojica su, potpuno očekivano, i rekorderi po broju nastupa za klub, ali i još važnije, njegovi simboli. A taj simbolizam, kako je Mourinho sam naučio, čak i za naomiljenije u Rimu još od antičkih vremena ima i svoje naličje.

Totti je 2017. objavio konačni kraj kao 40-godišnjak, prihvativši pomalo i nevoljko ulogu tehničkog direktora. Njegova je inicijalna ideja bila da postane trener i to je želio postati u rekordnom roku. Međutim, u dogovoru s tadašnjim američkim vlasnicima prihvatio je inicijalno ponudu direktora u klubu. Njegova aura je, s druge strane, bila viđena ko prevelik uteg Jamesu Pallotti, pa je nakon godinu i pol dana Totti objavio da nema što raditi u klubu dok su ti vlasnici prisutni.

Sve je zapravo i krenulo osjećajem da ga uprava želi prisilno ukloniti s terena i cijela je ta tranzicija bila mučna i traumatična, pogotovo zato jer se radi o legendi koja je i u svjetskim okvirima rijetka. Sve je završilo tako što se Totti sasvim udaljio od Olimpica, provodeći dane igranjem veteranske lige s ekipom baš u Ostiji. Djeluje sasvim prikladno da se rimski Imperator vraća na poznato arheološko nalazište, makar to i značilo da je, njegovim riječima, “morao napustiti vlastiti dom”.

De Rossi je tih 19 godina gledao Tottija ne kao kolegu, a pogotovo ne kao rivala za mjesto u momčadi i u vječnosti, već kao idola. Ljutio se na konstantna propitkivanja i pokušaje provociranja reakcije pričom o tome koliko je Tottijeva dugovječnost i vjernost ograničenje njegovu vlastitom liku i kultu. De Rossi je svoj gradio paralelno, zahvalan za to što je uopće dio takve grandiozne povijesti, one koju sam ispisuje.

Međutim, baš negdje kad je Totti napustio dom, De Rossi je bio prisiljen napraviti isto. I njega su načele ozljede i godine i to je natjeralo tadašnje vodstvo da se pravi blesavo po pitanju jednogodišnjeg produženja ugovora koje je on kao kapetan tražio kako bi se dostojno oprostio od voljenog kluba. Klub mu je, upravo suprotno, gurao nimalo suptilne znakove poput angažmana igrača na njegovoj poziciji, nadajući se da će se — opet, baš kao i Totti — nevoljko, ali samostalno povući. I to je napravio baš tako, ispraćen ovacijama i porukom s Curve Sud: zauvijek naš kapetan. Doduše, njegov je prkos značio i to da nije službeno čitavu profesionalnu karijeru proveo u Romi, pošto je potpisao za Boca Juniors i ondje na kraju trajao svega jednu polusezonu.

Prividna idila

De Rossi je s plaža u Ostiji, na kojima je kao dijete bjesomučno igrao nogomet, u Romu stigao kao izlazni kadet — i to u Primaveru, gdje je njegov otac Alberto bio i trener. Bio je kapetan svih selekcija u kojima je nastupao, najviše zbog karaktera koji je projicirao na terenu i prema suigračima. On ga je pratio sve do kraja, pa i kasnije, kad se bacio u trenerske vode.

Njegova je trenerska karijera još uvijek u povojima, a i ono malo što je odradio bilo je neuvjerljivo, otkazom u SPAL-u nakon samo 17 utakmica. Međutim, kad je trijumvirat u Trigoriji izveo puč i skinuo Mourinha, De Rossi je postao idealni mamac za publiku, ogorčenu još jednim prognanstvom omiljene figure. U pitanju je čisto populistički potez i toga je De Rossi svjestan, ali ni on nije mogao propustiti priliku vratiti se kući.

“Roma se ne odbija”, izjavio je na svojoj povratničkoj press konferenciji, nakon što je pristao na “bilo kakav ugovor”. “A i posao mi je olakšan, jer sam bio i ostao navijač, i kao navijač sam gledao sve utakmice momčadi, one koju znam najbolje na svijetu”.

Priznao je čak i da je razgovarao s Tottijem, koji mu je zasad tek poželio sreću, ali koji je nedavno izjavio da ga je Mourinho kontaktirao oko možebitnog povratka u klub. De Rossi je jako dobro startao na klupi, s tri povezane pobjede koje su momčad pogurale ponovno na rub toliko željene i potrebne četvrte pozicije, one koja definitivno vodi u Ligu prvaka.

Ipak, idila je prividna, kako to često biva kad pogubljene uprave zivkaju i žicaju legende da se vrate, makar kao dimna zavjesa. De Rossi je svoj ugovor potpisao do kraja aktualne sezone, prihvativši (ne)službenu ulogu ‘privremenog’ trenera. Njega su amenovali isključivo Friedkini, kontaktiravši ga dok je Mourinho još — prema van — djelovao nedodirljiv. Klub nema sportskog direktora; Portugalac Tiago Pinto, koji je tu ulogu obnašao tijekom posljednjih triju sezone, ove je zime napustio Romu.

Klub se tako doveo u situaciju da riskira novi, možda i definitivni okršaj s jednom, ako ne i dvjema legendama. Tiago Pinto je odradio više nego solidan posao tako što se riješio tereta Monchijevih katastrofalnih dovođenja, ali i odigrao važnu ulogu u privlačenju velikih pojačanja, od Paula Dybale do Romelua Lukakua. Tko god ga naslijedi, morat će imati svoju viziju sportske politike: koliko će se u nju uklapati klupska ikona koja ima dobar start, ali čija je karijera tek na (labavom) početku? Što ako se dobri rezultati nastave, a De Rossi se svejedno ne bude uklapao u dugoročnu viziju?

Romi se već nekoliko puta o glavu obilo nerezonsko povezivanje s trenerima i građenje politike oko specifičnog pojedinca. I ovo bi se lako moglo pretvoriti u takvu situaciju, a posljedice bi mogle biti teške, jer teško da će Romanisti lako probaviti novo izigravanje ovakve klupske ikone, posebno zato jer i dalje gore od želje da se Totti i Roma također u potpunosti pomire.

No, to je sve Roma, i to je Rim. De Rossi se vratio kući u trenutku kad kuća gori, iako Mou nije baš završio kao Neron. U ovom gradu tanka je granica između odanosti i izdaje; u samom klubu nikad nije bila tanja.