Ako se dobro promotri kronologija svih događanja u klubu u posljednjih malo više od godinu dana, isto se tako može reći i da su Mirko Barišić i sad njemu odana klika — iako takvima nikad ne treba slijepo vjerovati, čega je jedan takav čovjek zasigurno svjestan — izigrali navijače. Treba se sjetiti da su mu oni na skupštini u ožujku prvo omogućili da neutralizira utjecaj Zdravka Mamića, a potom su mu na skupštini u rujnu omogućili i da ga odstrani; ušli su tada u kompromis s čovjekom koji je do jučer bio na braniku organiziranog kriminala, a zauzvrat su tražili izglasavanje statuta koji je već i sam po sebi bio kompromis. Naravno, pričamo o onoj verziji prema kojoj bi 28 mjesta u skupštini biralo članstvo, 28 bi birao Izvršni odbor, tri mjesta pripala bi sponzorima, a jedno predstavniku Grada.

Istina, u međuvremenu su dobili neke ustupke. Iz kluba je otišao mrski im Krešimir Antolić, a famozni sportski sektor preuzeo je Dario Šimić. Potonji je na kraju sam otišao iz kluba zbog, eufemistički rečeno, ne baš poticajnog radnog okruženja, glavom je još ranije platio i miljenik navijača Igor Bišćan, a pitanje statuta u međuvremenu je stavljeno na listu čekanja; unatoč tome što je osmeročlana radna skupina u kojoj su sjedili i Barišićevi ljudi načelno prihvatila taj prvi prijedlog.

Barišić će na izbornoj skupštini, koja se mora održati u roku od 30 dana od izbora, vrlo vjerojatno konsolidirati vlast te prvi put postati stvarni Dinamov šef

Cijelo to vrijeme (točnije, od ožujka do rujna) klub je funkcionirao bez Izvršnog i Nadzornog odbora i kad je postalo jasno da je takvo stanje neodrživo — klubu su prijetile velike kazne, a u krajnjoj liniji i likvidacijski postupak — opet su na toj rujanskoj skupštini uskočili navijači i spasili stvar. Zauzvrat su dobili i dva od 13 mjesta u Izvršnom odboru, jedno od tri u Nadzornom — to jedno pripalo je čovjeku koji nas je onda stao uvjeravati da će se usvojiti taj prvi prijedlog statuta — ali sad već i valjda jasnu Barišićevu poruku da pitanje statuta nije riješeno.

Ako, dakle, uzmemo u obzir to da se dotični na vlasti održao dobrim dijelom zahvaljujući navijačima, kao i to da ih je po tom pitanju statuta mjesecima zavlačio, samo da bi se na kraju izborio za ovu i dalje nakaradnu verziju, onda je možda ipak mrvicu nategnuto pričati o kompromisu.

Tomašević je ispao licemjeran

Nije pritom poanta moralizirati i docirati, već shvatiti što se događa kad s ovakvom grupom ljudi — a možda je pomalo i komično bilo kad je Ivan Nauković, jedan od predstavnika navijača u Izvršnom odboru, rekao da, zamislite, “ne dobivaju baš tako puno informacija kao u poslovnom svijetu” — kreneš ulaziti u niz kompromisa. Dogodi se jedan, pa se dogodi drugi, pa treći, pa se može dogoditi da iz vida izgubiš i to zašto si prije gotovo 15 godina ulazio u borbu protiv Mamića.

U tom je kontekstu zanimljivo primijetiti i to da je retorika navijača odjednom otišla u smjeru toga da je u ovoj situaciji ipak najbitnije očuvati “stabilnost kluba”, spasiti ga od “blokade” i slično, i to u valjda toj najbitnijoj od svih sezona. To valjda hoće reći i da ona priča o tome da bi se za klub navijalo pa makar završio u petoj ligi ili generalno priča o idealima više nije bila tako bitna.

Naravno, netko opet može reći da je lagano seruckati iz udobnosti vlastitog doma, pa i da je situacija naprosto zahtijevala pragmatični pristup, što donekle vjerojatno mora biti istina. S druge strane, sagledamo li Barišićevu pregovaračku poziciju, onda je jasno da su on i ta njegova klika imali puno više toga za izgubiti od navijača. Postojala je možda prijetnja da s čovjekom kojem je praktički do jučer jeo iz ruke sklopi upravo kompromis — barem u jednom trenutku, a vjerojatno su u tom smislu u javnost namjerno ‘curile’ takve informacije, kako bi se pritislo navijače — ali zbog pritiska koji je gradska vlast ipak emitirala, pa i generalno zbog pritiska javnosti, upitno je koliko bi dugo takav pakt bio održiv.

Kad smo već spomenuli gradsku vlast, treba reći da je Tomislav Tomašević u ovoj priči ispao licemjeran, što je valjda nužno zlo u prosječnoj političkoj karijeri, pogotovo kad dođete na tako važnu funkciju.

U predizbornoj je kampanji zastupao stajališta o demokratski ustrojenom i transparentnom Dinamu, samo kako bi se po dolasku na vlast pokazalo da mu je ta tema vrući krumpir, pogotovo pored svih drugih problema koji su ga dočekali. Bilo kako bilo, prvo je moralizirao, onda je u jednom trenutku došao na pomalo suludu ideju Maksimir praktički predati istim ljudima nad kojima je do jučer moralizirao — i tada mu je odgovaralo konstatirati da nije u nadležnosti gradonačelnika odlučivati o statutima — samo da bi vrhušku kluba stao pritiskati tom pričom o stadionu koja se ipak neće moći realizirati ako ne dođe do “izmjena” statuta. Kakve bi te izmjene pritom bile očito nije bilo previše bitno, sve dok bi se proces demokratizacije makar formalno zadovoljio.

Također, postalo je očito da je i njemu samom Barišić potpuno prihvatljiva opcija, a danas je očito i kako je uvidio da pokoji politički poen može skupiti i na klubu, bez obzira na to što se Dinamov navijački korpus uglavnom ne preklapa s njegovom bazom birača. Iz te se perspektive onda možda i može reći da navijači nisu mogli dobiti više, pa statut u konačnici ima i puno pozitivnih točaka, ali činjenica je i da će Barišić na izbornoj skupštini, koja se mora održati u roku od 30 dana od izbora, vrlo vjerojatno konsolidirati vlast te prvi put postati stvarni Dinamov šef.

Postati prava oporba i kloniti se kompromisa

Stvar je u suštini jednostavna; Izvršni će odbor, na čelu s njim, birati 35 ljudi (točnije 40, jer treba izabrati i pet zamjena) koji će u Skupštini predstavljati valjda izraz njihove volje. Radi se o drugoj izbornoj jedinici u kojoj se kao nositelj liste prijavio jedino Barišić, a na njoj se nalazi još 86 imena — kandidatom inače može postati bilo koji član kluba iz ove i prethodne godine, a za nadati se je da baš i nije lako popamtiti 35 imena koja trebate zaokružiti ako želite nastaviti vladati klubom.

Bilo kako bilo, drugih 25 predstavnika birat će članovi (točnije, cijelu listu s nositeljem koji u slučaju izborne pobjede određuje i dva predstavnika za Izvršni odbor) i potom će se novi predsjednik na izbornoj skupštini birati običnom većinom. Demokracija je to s figom u džepu, eufemistički rečeno, a treba imati na umu i to da za razrješenje predsjednika, kao i za promjenu statuta, treba 40 ruku, s time da je za sazivanje izvanredne skupštine potrebna 31.

Sve to, međutim, ne bi trebao biti razlog za defetizam, a kamoli da želim reći kako nema smisla izaći na izbore. Upravo je to ono čemu se u klubu zapravo i nadaju, računajući valjda da slaba izborna participacija tobože uvećava njihov legitimitet, a ne treba sumnjati u to da će u tom slučaju svoj posao odraditi i dežurni medijski štakori. Na kraju krajeva, možemo pričati i o tome da izbor zapravo nikad nije bio lakši, pogotovo kad stvari usporedite s parlamentarnim izborima.

Doduše, ispao bih sada i sam licemjeran kad bih rekao da smatram kako je Velimir Zajec najbolji mogući izbor za nositelja liste Dinamovo proljeće, ali to je sad neka druga tema. Bitno je za početak osvojiti izbore, ući u skupštinu i nadzorna tijela, a onda ondje postati i prava oporba. Drugim riječima: kloniti se kompromisa s ljudima koji su te već izigrali i koji vjerojatno neće birati sredstva da te ušutkaju. Sve ostalo bila bi prevara onih koji su te izabrali i onih koji u konačnici i dalje priželjkuju taj neki bolji ili, možda, naš Dinamo.