Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Egzistencijalizam u Roka Ukića

Roko Ukić misaoni je individualac, ali njegov intelekt katkad radi protiv njega

Zadnja izmjena: 4. kolovoza 2017. Igor Kralj/PIXSELL

Da je Roko Ukić odlučio postati profesionalni bubnjar, bio bi vrhunski glazbenik. Njegov otac Zoran, član Daleke obale, i danas mašta o danu kad će njih dvojica zajedno rokati u Zoranovu novom bendu Diogenu.

Da je kojim slučajem naumio biti novinar ili televizijski komentator, vjerojatno mu ne bi bilo ravna. Pisao je izvrsne kolumne za Sportske novosti uoči i tijekom Eurobasketa 2011., koji je propustio zbog stres-frakture stopala, a pretprošle je sezone oduševio opuštenim i istodobno visoko kompetentnim komentiranjem euroligaškog Final Foura.

Ako se, konačno, Roko Ukić jednog dana opredijeli za trenersku karijeru, dajem ruku u vatru da će postati jedan od najboljih. Njegovo dubinsko razumijevanje igre i apsolutna posvećenost sportu, u kombinaciji s prebogatim igračkim iskustvom, poliglotskim sposobnostima i superiornom inteligencijom koju posjeduje, jednostavno ne ostavljaju prostor ikakvoj drugoj mogućnosti.

Od svih stvari u kojima je mogao biti izvrstan, multitalentirani je mladi gospodin Ukić izabrao, međutim, igrati košarku. Zaključiti da je pogriješio sada i ovdje ne bi bilo teško, a ne bi možda bilo niti sasvim bez temelja. Pa ipak, bila bi to prvorazredna omaška. Baš promašaj celog fudbala.

“Jeza me hvata od same pomisli na to kakav bi igrač za godinicu, dvije mogao postati”, napisao je o Ukiću Zoran Čutura, izniman košarkaš i podjednako dobar novinar, negdje tamo 2002.  Radili smo u istoj redakciji i često razgovarali o super nadarenome splitskom košarkašu. “Piši”, predložio je Čutke, “o tome kako će mu njegova intelektualna podloga omogućiti da izraste u velikog igrača. Za razliku od nekih drugih koji istu nemaju.”

Vjerovao je Čutura bez rezerve u Ukićev intelekt, u njegov ispravan građansko-sportski odgoj, i zrelost sasvim nekarakterističnu za jednog adolescenta. Računao je da će Ukiću spoj svih tih kvaliteta prokrčiti put kroz život na isti način kako je njegov prokrčio njemu, Čuturi.

Bila je to valjana pretpostavka. Nažalost ne i sasvim točna.

Propuštena prilika

Roko Ukić je kao mladi košarkaš bio uistinu silno talentiran dečko. Bio je nešto najbliže Draženu Petroviću što nam se ikad dogodilo. U prvu momčad Splita kod Jasmina Repeše ušao je kao 15-godišnjak. Kao 16-godišnjak je počeo rješavati utakmice, poput Cibone u Zagrebu u jesen 2001. Sa 17 je već splitsku momčad predvodio kapetanski, te debitirao za reprezentaciju u kvalifikacijskom dvoboju u Makedoniji.

“Roko ima sve što dobrom igraču treba da jednog dana, kad se odluči otići preko bare, ne bude tek prolaznik u NBA ligi”, rekao je koji mjesec ili koju godinu kasnije Dino Rađa, bivši Ukićev suigrač i predsjednik.

Za razliku od mladog Dražena, čije se probijanje u seniorsku momčad Šibenke po godinama starosti otprilike podudaralo s njegovim, Roko Ukić nije imao ono najvažnije: jaku konkurenciju i kvalitetne suigrače. Barem ne dovoljno dugo, jer u Splitovu pohodu na naslov hrvatskog prvaka 2003. godine, a koji je momčadi donio više problema negoli koristi, školovanje uz  Jurija Zdovca, Josipa Sesara i Dina Rađu trajalo je prekratko. Nakon samo nekoliko mjeseci, momčad je ponovno, kao što je bio slučaj prije aktiviranja veterana predvođenih budućim predsjednikom kluba, bila 100 posto njegova.

Ako pristaneš da ti uzmu osobnost, izgubio si nenadoknadiv dio sebe

Početkom sezone koja je uslijedila, 2003./2004., još uvijek 18-godišnji Ukić doveden je u okolnost koja je mogla trajno usmjeriti njegovu karijeru nabolje. U klub je doveden Curtis McCants, oniski playmaker koji je Ukića istisnuo na poziciju dvojke. Iako su Splitove pobjede bile rijetke, bekovski je par znao imati fantastičnih izdanja – kao, primjerice, u domaćoj pobjedi protiv Crvene zvezde na početku sezone. McCantsovo pravo prvenstva na loptu Ukićevu je igru dramatično racionaliziralo. Nije više bilo vremena za driblanje kroz podignutu nogu i slične ekshibicije. U najkraćemu je mogućem vremenu trebalo odlučno djelovati prema košu. Roko je to i činio. U novonastalim se okolnostima uopće nije loše snalazio.

Nažalost pa ni sam Ukić, tada još uvijek nezreli mladac, nije bio svjestan koliko se njegova igra mijenja u zdravom smjeru. McCants je, međutim, uskoro dobio otkaz, a Roko je zatražio loptu i staru poziciju natrag. Snaga njegova intelekta, ona o kojoj je bio govorio Čutura, da sve podrobno analizira, da sve preispituje i da o svemu ima stav, tu se vjerojatno prvi put očitovala protivno njegovim interesima, pokazavši da neće uvijek biti u službi njegova košarkaškog razvoja.

Drugi pokušaj u Zagrebu

Nešto se slično ponovilo par sezona kasnije, tijekom njegove prve inozemne sezone u TAU Ceramici. U Vitoriji nikako nije mogao pronaći zajednički jezik s trenerom, inače sugrađaninom Velimirom Perasovićem. Ukić je igrao svoju igru, polaganog ritma, dugih driblinga, s tendencijom da često akcije završava sam protiv svih. Perasović je tražio da je maksimalno ubrzava i brzo se rješava lopte. Ideološki je procjep završio rastankom. Nemalu je odštetu, od 850.000 eura, platila Barcelona, a Ukić je na rastanku, ne uzmičući ni milimetra od svoje tvrdoglave principijelnosti, poentirao: “Ako pristaneš da ti uzmu osobnost, izgubio si nenadoknadiv dio sebe.”

Da egzistencijalizmu nema mjesta u modernom sportu Ukić je odbijao prihvaćati još dugi niz godina. Treneri ga obično nisu voljeli, jer bi njihove odluke uvijek podvrgavao kritičkom preispitivanju. Ostajući vjeran vlastitom poimanju igre, tek je prije koju godinu dopustio da ga nauče igrati pick ‘n’ roll. Mora da je u tom trenutku shvaćao jad nekadašnjeg suigrača iz Barcelone Marija Kasuna, koji se hrvatskim novinarima onomad žalio da mu nije ugodno igrati s Ukićem jer ovaj “nema običaj igrati s centrima”.

Misaon čovjek i individualist kakav jest, zanemarujući pritom činjenicu da se bavi timskim sportom, Roko je običavao instinktivno donositi odluke imanentne sportašu individualcu. Nesumnjivo ga je ta neprilagođenost koštala bolje karijere.

Prije nekoliko je dana 32-godišnji Splićanin potpisao ugovor s Cedevitom, kamo se vratio nakon dviju sezona izbivanja, na izričiti zahtjev novog trenera Jurija Zdovca, s kojim je lani surađivao u AEK-u. Stigao je nekako potiho i bez pompe. Na isti je način ovdje proveo godinu dana tijekom sezone 2014./15. Da nije igrao utakmice za Cedevitu, nitko ne bi znao da bivši NBA košarkaš živi u gradu pod Sljemenom. A vratio se Ukić tada zapravo s namjerom da bi ostao, da bi mu obitelj u domovini pustila korijenje. Kronični problem s tetivama pokvario je doživljaj i Ukić je ponovno morao put pod noge. Sada kaže da se napokon osjeća zdrav, pa će možda biti više sreće iz drugog pokušaja. Roko i Zagreb, to zvuči skroz dobro.

Što joj više daje, to mu ona više uskraćuje

Bit će da ga isti taj sentiment nagoni da se već gotovo desetljeće i po uvijek iznova vraća na zgarište nadanja, u redove hrvatske košarkaške reprezentacije. Usprkos ozljedama i bolovima koje trpi, usprkos silnim razočaranjima i etiketi gubitnika koju nosi, on se uporno i tvrdoglavo samokažnjava, redovito se odazivajući pozivima, čak i danas, kad unaprijed pretpostavlja da ga čekaju novi porazi i nova razočaranja.

Sentiment prema domovini, međutim, dolazi tek iz drugog plana. Sentimentalan je i strastven Ukić prvenstveno prema košarci kao igri. Kad je sam čin loptanja pod obručima u pitanju, njegova se analitičarska, intelektualna duša isključuje da bi se odmorila. Nije se jednom dogodilo da je ozljedu obnovio igrajući kakav ljetni hakl s prijateljima, odnosno suigračima iz mladosti.

Koliko zapravo voli košarku odaje detalj iz ljeta 2001., kada tada 16-godišnji Ukić svakodnevno sjeda u autobus na splitskome autobusnom kolodovoru, te praćen zvukom omiljenih Red Hot Chili Peppersa u slušalicama putuje do Zadra da bi na djelu vidio dvojicu ljubimaca, dvije ili tri godine starije Zorana Planinića i Tonyja Parkera, kako igraju na Europskom prvenstvu za juniore.

“Uvijek sam se pitao kako to da niti jedan od naših izbornika nije pokušao upariti Planinića i mene na parketu u ozbiljnijoj minutaži”, napisao je u jednoj od kolumni tijekom Eurobasketa 2011, u njemu karakterističnome kontemplativnom i propitkujućem stilu.

Kad god se sjetim Roka Ukića, pomislim na teoretičara koji o košarci zna ama baš sve. Sve moguće akcije, blokove i vrste šutova, i kompletan repertoar obrambenih reakcija. To što dobar dio njih ne primjenjuje ili nije primjenjivao, stvar je principa. Pomislim na čovjeka koji košarci godinama daje sve više i više od sebe. Često na svoj način i pod svojim uvjetima, ali definitivno sve više.

Što joj više daje, to mu ona više uskraćuje. Lopta je kurva, a ponekad zna i slagati.

Kad pomislim na njega, vidim opsesivnog košarkaša-monaha, posvećenika koji živi u svom svijetu, i najradije igra košarku sam sa samim sobom. Ili sam protiv sebe samoga. Ta je serija utakmica trenutačno izjednačena, odnosno pobjednik se još ne nazire.

Ne propusti top članke