Otprilike dva mjeseca kasnije, u srpnju prošle godine, na stranicama kluba osvanula je vijest da Futsal Dinamo napuštaju trojica igrača koja su obilježila proteklih nekoliko godina klupske povijesti; bili su to kapetan Davor Kanjuh, ujedno rekorder po broju nastupa i golova, te Kristijan Grbeša i Mihovil Prgomet, još dvojica koji su pri samom vrhu po broju nastupa i zgoditaka. Bio je to poprilično nepopularan potez zapravo prvog čovjeka Futsal Dinama, Matije Đulvata, koji je među članovima izazvao u najmanju ruku nerazumijevanje i nepovjerenje. U svjetlu tog lošeg rezultata stvari su mogle izgledati i tako kao da se on sam odriče bilo kakve odgovornosti.

Iako je klub ispunio obećanje te vrlo brzo doveo nekoliko zvučnih imena hrvatskog futsala, dogodio se onda i jako loš ulazak u novu sezonu. Dinamo je veći dio jeseni tavorio pri dnu ljestvice, a svoju prvu pobjedu upisao je tek potkraj tog dijela sezone. Bez neke želje da budem tendenciozan, ali kakvom slabo upućenom promatraču moglo se možda učiniti i da klub postaje talac nekolicine ljudi koji su uz njega previše interesno vezani…

Ono neprijeporno pozitivno u ovoj euforiji je to da je ona isključivo dinamovska ili, ako hoćete, nimalo umjetna

Na stranu sad činjenica da su čelni ljudi kluba i dalje volonteri, uključujući predsjednika Nikolu Milojevića te Đulvata — za one manje upućene, trenera i de facto sportskog direktora — ali taj Futsal Dinamo danas je na pragu ulaska u svoje prvo finale prvenstva koje, usput budi rečeno, sada donosi i plasman u Glavnu rundu Lige prvaka.

Ta je Liga prvaka, barem što se mene tiče, u ovom trenutku manje bitna, jer neovisno o njoj Futsal Dinamo sutra u 19 sati u popularnoj Dvojci igra svoju novu najvažniju utakmicu u povijesti kluba. Protivnik je stari znanac i branitelj naslova, Novo Vrijeme iz Makarske; nakon što je u četvrtfinalu playoffa s dvije suverene pobjede na domaćem terenu — sada ponovno uz prisustvo BBB-a — izbacio Vrgorac, Futsal Dinamo je u subotu u prvoj utakmici u Makarskoj svladao Novo Vrijeme s 2-1.

Vlastita škola i dalje temelj kluba

Iako je već jednom bio sasvim blizu ulaska u finale — upravo protiv istog suparnika, bilo je to 2018. u onoj čuvenoj utakmici kad se ispalo na penale — vjerojatno se može reći da je ovo dosad najbolja prilika općenito za osvajanje naslova, pogotovo s obzirom i na taj Dinamov roster. Jer na prvu je možda djelovalo kao da se netko oprao od odgovornosti i potjerao trojicu senatora, ali taj je netko mislio isključivo na interes kluba; u jednom profesionalnom pogonu, a čemu klub stremi već neko vrijeme, to obično znači ostaviti utjecaj emocija i starih zasluga po strani. U klub je zato došlo tih nekoliko zvučnih pojačanja, svi profesionalci od kojih neki jako dobro znaju kako se osvaja prvenstvo.

Pričamo, prije svega, o Kristijanu Postružinu i Luki Periću, ujedno i dugogodišnjim reprezentativcima, ali i Zvonimiru Šućuru, najboljem strijelcu lige prošle sezone. Kao svojevrsni šlag na tortu u zimskom je roku došao legendarni, sad već 36-godišnji Tiho Novak, o kojem stvarno ne treba trošiti puno riječi.

Na prvu se možda doima kao da se dogodio svojevrsni zaokret u sportskoj politici, ponajprije u smislu toga da se klub okrenuo u našem futsalu uobičajenom ‘poslovnom’ modelu po kojem se upumpava veliki novac u prvu ekipu, pa što bude i dokle ide, ali ta je teza na poprilično staklenim nogama.

Prije svega, temelji ove ekipe postavljeni su još početkom prošle sezone kad je klub krenuo upravo u smjeru veće profesionalizacije, a što se posebno osjetilo u radu prve momčadi. Jest, da, budžet je sada nešto veći, vidi se to i iz financijskog izvještaja za 2022., ali je i dalje otprilike dvostruko manji od budžeta nemalog broja prvoligaša, a neki od njih navodno barataju proračunima koji dosežu cifru od 500.000 eura. Nije nevažno spomenuti i to da Postružin i Perić žive u Zagrebu, čime se iz računice miču troškovi smještaja — za pretpostaviti je i to da kad se netko treba (do)seliti po nekoj inerciji traži i veću plaću — a u klubu su itekako bili svjesni i toga da je, unatoč velikom iskustvu, prvom tek 27, a drugom 26 godina.

Na kraju krajeva, od 15 igrača u rosteru njih sedam i dalje čine oni proizašli iz Škole futsala, koja je i dalje temelj kluba, pa pričati o nekoj radikalnoj promjeni smjera postaje besmisleno.

Futsal Dinamo je naprosto uspješno odradio prijelazni rok, a dobri rezultati koincidirali su s dolaskom Novaka, koji je inače neko vrijeme bio bez kluba, igrajući ‘veliki’ nogomet za Moslavinu. Dinamo je tako na proljeće upisao šest pobjeda i dva remija te dohvatio iznimno bitno četvrto mjesto koje je garantiralo prednost domaćeg terena u okršaju s Vrgorcem. Sada prvi put u svojoj mladoj povijesti uoči susreta na domaćem terenu ima i prednost u polufinalnoj seriji, iako treba imati na umu to da je Novak zbog ozljede upitan za sutrašnji dvoboj, dok Postružin neće nastupiti zbog tri žuta kartona.

Zagreb treba Futsal Dinamo

I Novo Vrijeme ima svojih problema s kadrom, ali to su ujedno dva dobra razloga zbog kojih ipak treba biti oprezan u očekivanjima — unatoč, teško je ne primijetiti ovih dana, rastućoj euforiji, jer mnogi kao da osjećaju da je konačno došao taj vražji trenutak. Da ta euforija možda može postati i kontraproduktivna vjerojatno je nešto čega je sada svjestan i sam Đulvat; dojam je da su značaj ovog kluba i očekivanja koja s time dolaze, ili makar (pre)velika želja da se oduži publici, u prošlosti već znali biti uteg igračima na terenu, a možda dobar i recentni primjer toga bili su penali protiv Šibenika na završnici Kupa prije dva i pol mjeseca.

Pa ipak — a stvarno je vrijeme da prestanemo biti zlodusi — ono neprijeporno pozitivno u ovoj euforiji je to da je ona isključivo dinamovska ili, ako hoćete, nimalo umjetna.

To znači da se oko Futsal Dinama ovih dana ne okuplja ona jednokratna publika koja, budimo iskreni, nema previše veze s klubom, a što je proces koji je prije sad već nekoliko godina nažalost otpočeo na Maksimiru. To je onda, barem što se mene tiče, i svojevrsna prednost koju ovaj klub ima samo za sebe. Jer Futsal Dinamo možda opet zbog neke stative ili nekog penala — evo mene opet — neće danas/sutra osvojiti prvenstvo, entuzijazam će u nekih možda opet malo splasnuti, ali nepobitna je činjenica da ovaj klub privlači i nastavit će privlačiti samo istinske dinamovce. A onima pak koji u ovim redovima pronalaze izvjesnu dozu patetike ili čega već poručujem neka se sutra slobodno zapute u Dvojku.

To je onda i vrlo jednostavan razlog zašto Zagreb treba Futsal Dinamo, pa i sasvim dovoljan razlog zašto ću sutra i sam biti na tribini. Tribini koja će, ne treba uopće sumnjati u to, još jednom napraviti atmosferu o kojoj će se pričati. Neovisno o tome hoće li se ili ne dogoditi ono za što svi nekako mislimo da je konačno sazrijelo vrijeme da se dogodi.