Najuvjerljivija optička varka u atletici je završnica u produženom sprintu. Kad sprinteri na 400 metara u posljednjih 50-ak metara prestignu konkurenciju, gledateljima ostave dojam da su u završnici ubrzali, baš kao što to rade trkači na srednjim i dugim prugama. Štoviše, nerijetko se i slabije upućeni komentatori upecaju u taj pogrešni narativ. No, promotrite li situaciju malo bolje, uvidjet ćete da se zapravo događa suprotna stvar — 400-metraši ne ubrzavaju, nego usporavaju u završnici, što znači da u neizvjesnim finišima ne pobjeđuje trkač s najvećom akceleracijom, nego onaj s najmanjom deceleracijom, ili, ako baš hoćete, onaj koji se najmanje ‘raspadne’.
A ponekad se dogodi i raspad do kraja, kao što je na svojoj koži iskusila Femke Bol na otvaranju Svjetskog prvenstva u Budimpešti.
Mlada nizozemska preponašica (23 godine) u Mađarsku je stigla kao jedna od predvodnica europske trkačke renesanse, a izostankom Sidney McLaughlin-Levrone prometnula se u apsolutnu favoritkinju za titulu na utrci na 400 metara s preponama. Međutim, budući da je riječ o djevojci koju krase izuzetni timski duh i nacionalni naboj, odlučila je pomoći svojoj reprezentaciji u miješanoj štafeti 4×400.
Bio je to poprilično riskantan potez koji joj se naposljetku doslovce obio o glavu. Najveće zvijezde obično su pošteđene nastupa na ovoj mladoj i ne baš prestižnoj disciplini (u program svjetskih prvenstava uvrštena 2019.) kako bi sačuvali energiju za ono najvažnije te, naravno, izbjegli mogućnost ozljede. Međutim, Femke se stavila u službu reprezentacije kako bi Nizozemska dohvatila zlato koje joj je prethodne godine u Eugeneu za dlaku izmaknulo.
Bila je to savršena iluzija, jer koliko god da kineziologija tvrdila da je to nemoguće, malo tko bi se usudio zakleti da ono što smo vidjeli u završnici nije bilo ubrzanje
I činilo se da sve ide kao po loju za Nizozemsku: Lieke Klaver, Liemarvin Bonevacia i Isaya Klein Ikkink odradili su odličan posao i prvi predali štafetu Bol, koja je tako imala nekoliko metara prednosti ispred Amerikanke Alexis Holmes, od koje inače ima za preko sekundu bolji osobni rekord. No, dobivena situacija pretvorila se u potpuni debakl. Femke se nikako nije uspijevala odvojiti od Alexis, koja ju je u završnici opasno pritisnula, što je rezultiralo njenim preforsiranjem i grubim padom na nos nadomak ciljne ravnine — kroz koju je, pak, proletjela njezina štafeta, što je značilo diskvalifikaciju za Nizozemsku.
“Stvarno sam se osjećala sjajno, osim u posljednja dva metra. Kad sam osjetila nekog pored sebe, najednom sam se potpuno zgrčila”, pokušala je objasniti pad kobnom kombinacijom velikog mentalnog pritiska i naleta mliječne kiseline. Razočaranje je bilo ogromno, no iskoristila ga je kao motivaciju za ono što slijedi: “Voljela bih dobiti svoju osvetu”, prijeteći je poručila konkurenticama, a pokazalo se da prijetnje nisu bile isprazne. Femke se u svega par dana mentalno i fizički oporavila od pretrpljenog šoka te na 400 metara s preponama projurila kvalifikacijama i polufinalom, a onda u finalu deklasirala konkurenciju i s vrhunskih 51.70 osvojila titulu.
Vrhunac briljantne sezone
Tim je pothvatom obavila svoj glavni zadatak u Budimpešti, ali najbolje od sebe ipak je sačuvala za kraj prvenstva, kad je gledateljima priredila jedan od najspektakularnijih preokreta u atletskoj povijesti.
Imao sam sreću biti prisutan tom čudesnom performansu na ženskoj štafeti 4×400 kojom se tradicionalno zatvaraju svjetske smotre. Za razliku od mješovite štafete, u pitanju je prestižna utrka u kojoj se redovito uprizore najveće zvijezde usprkos umoru od individualnih nastupa. Nizozemska je ponovo imala šampionske ambicije, ali je poslije tri izmjene izgledalo kao da će one ponovo ostati sanak pusti. Cathelijn Peeters je kao trećeplasirana predala štafetu Bol, dok je vodeća Jamajčanka Stacey-Ann Williams imala velikih desetak metara prednosti, kao i nešto bolji osobni rekord od Alexis Holmes, koja se ranije pokazala kobnom u miksu.
Nakon 300 metara zaostatak je i dalje izgledao prevelik, a onda je Femke izvukla zeca iz šešira.
Unatoč tome što se devet dana ranije u završnici preforsirala i ostala praznih ruku, nije ni pomislila da u mirnom finišu sačuva broncu, već je nagazila do daske i krenula u bjesomučnu potjeru — pa kud puklo, da puklo. Uzavrele tribine nanjušile su senzaciju i spontano skočile na noge; švedski navijač pored mene žderao je kobasicu i skoro se ugušio od uzbuđenja — hoće li Bol izvesti nemoguće?
I evo ga, Femke 20 metara prije cilja napokon dostiže drugoplasiranu Britanku Nicole Yeargin, a potom pali dodatne motore i prolijeće pokraj Jamajčanke za nizozemsko zlato. UnbelievaBOL! Bila je to savršena iluzija, jer koliko god da kineziologija tvrdila da je to nemoguće, malo tko bi se usudio zakleti da ono što smo vidjeli u završnici utrke nije bilo ubrzanje.
Bio je to vrhunac briljantne sezone za Bol, koju je prošlog vikenda završila novim trijumfom na Dijamantnoj ligi, svojim trećim uzastopnim. Ranije u sezoni osvojila je i dva zlata na Europskom dvoranskom prvenstvu u Istanbulu (400 m i 4×400 m), a također je i srušila najdugotrajniji svjetski rekord u trčanju, onaj koji je držala Jarmila Kratochvilova od 1982. Riječ je o dvoranskih 400 metara, a Femke je sa senzacionalnih 49.26 poslala u povijest jedan dio sumnjive sportske ostavštine nekadašnjeg Istočnog bloka. Zatim je na 400 s preponama na mitingu u Londonu popravila osobni rekord na 51.45 i uspela se na drugo mjesto vječne ljestvice, osvojila titulu svjetske prvakinje i definitivno se prometnula u globalnu zvijezdu.
Daleko od toga da Bol i ranije nije bila prepoznata kao vrhunska sportašica, ali imala je imidž simpatične, uvijek vedre djevojke koja ipak ne može stati u istu rečenicu s dominantnom McLaughlin-Levrone, koja se, pak, baš zbog izostanka prave konkurencije, ove sezone odlučila posvetiti čistoj 400-tci, a naposljetku bila primorana propustiti SP zbog lakše ozljede koljena. Femke joj je sada bacila rukavicu u lice za nadolazeću olimpijsku sezonu. “Možemo na 400 prepone, a možemo i na 400”, poručila je preko svojih briljantnih ostvarenja.
Femke i dalje napreduje krupnim koracima, a svojim neustrašivim pristupom postala je inspiracija za sve sportaše koji će se u karijeri morati suočiti sa stvarnim i alegorijskim padovima.
