“Za vrijeme lockdowna, tata, braća Tvrtko i Hrvoje te sestra Dora i ja ostali smo u Austriji. Kada su zatvorili žičare, trenirali smo slalom na penjanje, svaki dan u šest ujutro, penjali smo se s kolcima, postavljali i sami održavali stazu. U to vrijeme, bili smo jedini koji su trenirali.”
Ovo je pisalo u motivacijskom pismu zahvaljujući kojem je Zrinka Ljutić od zaklade Marina Čilića dobila stipendiju.
Te prve godine obitelj Ljutić je u Austriji na kraju provela tri-četiri mjeseca, a s vremenom je jedna kućica u zapravo malenom mjestu Innerkremsu postala njihov dom u zimskim mjesecima. Iako će otac reći da sportski rezultat nije bio primarni motiv za njihove odlaske u Austriju, postalo je jasno da bi on mogao biti barem posljedica treninga koji se ondje odvijao. Zrinka i Tvrtko, te kasnije i Dora i Hrvoje išli su u školu u obližnje selo, a svakako im nije odmoglo ni to što im je majka Martina, koja je godišnji odmor obično čuvala za zimske mjesece, prevoditeljica i sudski tumač s njemačkog i engleskog jezika.
Otprilike u travnju ili svibnju vraćali bi se u Zagreb — ali samo nakratko, jer bi ljetne mjesece provodili u domaćim ili inozemnim kampovima, obično poznatim okupljalištima ljubitelja jedrenja na dasci. Zrinka je inače poznata po svom agresivnom stilu skijanja koji ujedno zahtijeva iznimnu ravnotežu, a dio toga vjerojatno duguje upravo windsurfingu. Danas se svi četvero bave skijanjem i radi se o čistom obiteljskom projektu koji podsjeća na svi znamo čiju priču…
Više o priči Zrinke Ljutić, zvijezdi o nastajanju koja je danas ostvarila najbolji rezultat karijere, pročitajte ovdje.
