Na prvu vam to možda zvuči smiješno ili nebitno, ali daleko je od toga. Nogometaši takve stvari uočavaju; za neke je mjerilo svega tehnička finesa, a onda i sposobnost, a znamo i kako obični puk reagira na one koji baš i nisu osobito elegantni. Takvi igrači, često i zbog jednog šlampavog ili redikuloznog poteza, postaju predmet poruge te ih se naziva “panjinama” i slično. Jasno, na to se onda mogu nadovezati upravo i gorenavedeni problemi, poput borbe s pritiskom, deficitom samopouzdanja i slično, a što u znatnoj mjeri može utjecati i na karijeru.

Činjenica da je u nogometnoj sredini važno kakav dojam odajete dok baratate loptom zapravo kazuje da se radi o jednoj od najsnažnijih predrasuda koje orbitiraju u toj sredini i daleko od toga da ona ne zaslužuje pozornost; jer budite uvjereni u to da postoje treneri koji će olako otpisati neko dijete isključivo zato što, eto, djeluje šlampavo ili nespretno.

“Mentalna snaga čini barem 80 posto kvalitete. Ako je nemaš, ne možeš biti uspješan jer talent nije dovoljan. Igrao sam s toliko igrača koji su tehnički bolji od mene”

“Nisam zabijao puno u mlađim kategorijama”, kazat će otvoreno Olivier Giroud, a zlobnici će reći da takav kakav jest — nekoordinirana panjina, ili što vam već pada na pamet — nije zabijao puno ni kasnije. Možete pretpostaviti da je u svojim mlađim danima Giroud bio štrkljavi dječarac, pa i da se lagano mogao naći među tom otpisanom djecom, a vidimo da nije baš ni puno zabijao, što mu sigurno nije išlo u prilog. “Morao sam potpisati svoj prvi profesionalni ugovor da postanem svjestan svojih mogućnosti”, dodat će.

“Ako igrač nije na vrhunskoj razini s 20 godina, to ne znači da je ne može dosegnuti kasnije“, upozoravao je Bernard Blaquart na činjenicu da se u Francuskoj mladi igrači, ako ne zadovolje određene kriterije za svoju dob, dosta lako otpisuju. Blaquart je u mainstream ušao prije koju godinu, kad je s malenim Nimesom kao trener stigao do prve lige te i ondje premašio očekivanja, a ranije je radio za Grenoble Foot 38 kao direktor tamošnje akademije i ondje je radio s junakom našeg teksta. “Uzmite za primjer Girouda — on baš i nije bio perspektivan igrač s 18 godina”, rekao je.

Iz trećeligaškog blata

Kao takav, Giroud nije dobivao priliku u prvoj ekipi i u sezoni 2007./2008., kad je već navršio 21, otišao je na posudbu u trećeligaški Istres. Nije, dakle, ostao u zoni komfora kad je potpisao svoj prvi profesonalni ugovor, kako to danas čini dosta mladih igrača, već je otišao u blato treće lige. Otišao je po prijeko potrebne minute, naučiti igrati ‘odrasli’ nogomet, za bodove, i boriti se za golo preživljavanje; jer da čovjek s 21 godinom u trećeligašu nije bio u stanju makar nešto pokazati, budite uvjereni u to da bi njegova karijera de facto bila zapečaćena.

Pa ipak, bez obzira na to što je u 33 nastupa zabio pristojnih 14 golova te dao naznaku da bi možda mogao igrati ozbiljni nogomet, to nije bilo dovoljno da ostane u Grenobleu koji se taman bio plasirao u prvu ligu. Trener Mehmed Baždarević svrstao ga je među otpisane, navodno mu rekavši da nije čovjek koji može igrati prvu francusku ligu. Bile su mu tada već 22 i bila je to uistinu teška ‘optužba’.

“Nisam ni uvrijeđen, ni osvetoljubiv”, nešto je kasnije samo kratko i uljuđeno prokomentirao. Potpisao je zato za drugoligaški Tours, gdje su u drugoj sezoni i ti vražji golovi počeli kapati — s 21 pogotkom bio je najbolji strijelac lige, a proglašen je i najboljim igračem. Posljednjih šest mjeseci te sezone u Toursu proveo je zapravo kao posuđeni igrač, jer je već bio potpisao za Montpellier s kojim će u drugoj sezoni osvojiti naslov, jedini u klupskoj povijesti, te upisati 21 zgoditak i devet asistencija. Bilo je to dovoljno da s 25 godina dođe na Arsenalov radar te ostvari ono što je do prije tri-četiri godine, kad se valjao u trećeligaškom blatu te bio proglašen potkapacitiranim igračem, bilo nezamislivo.

“Najvažnija stvar u nogometu je što igrač radi na terenu onda kad nije u posjedu lopte, a ne obrnuto”, rekao je jednom legendarni ukrajinski trener Valerij Lobanovskij, usput dodajući da je izvrstan igrač sazdan od jedan posto talenta te 99 posto napornog rada. Ako uzmemo u obzir ono da nogometaši loptu u posjedu na jednoj utakmici ukupno imaju svega po 70-ak sekundi, stoperi i veznjaci nešto više, onda postaje jasno da je valjda iznimno bitno što radite ostatak vremena.

Baždarević je suštini napravio istu pogrešku koju radi velika većina ljudi kad promatra Girouda, a što danas zasigurno radi i nemali broj trenera — igrača previše promatraju kroz individualnu prizmu, tj. primarno koliko je individualno moćan u tih svega 70-ak sekundi. Jasno je da je takvo što neminovno bitno, a onda je i jasno da Giroud nikad nije bio gol-mašina ili igrač koji će u kontinuitetu rješavati utakmice u vrhunskoj ekipi, ali je isto tako svoje suigrače uvijek činio boljima.

Tip koji razumije nogomet

Eden Hazard svojevremeno ga je nazvao najboljim target manom na svijetu; nogomet koji igra Giroud na neki način i nije nogomet — tip je napadač, a dobar dio vremena okrenut je leđima golu, hrva se i tuče sa stoperima 90 minuta, odigrava mnogo kratkih povratnih lopti te otvara prostor osmicama, desetkama ili pak za krila. Naravno, kad je netko ipak svjestan kakav je igrač, onda je i lakše biti takav, nesebičan, ali Giroud je takav pristup doveo do ekstrema na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, za koje valjda sad već svi kao papagaji ponavaljaju da nije zabio nijedan pogodak, a manje je poznato da je imao i samo jedan udarac u okvir gola, ali i dvije asistencije.

Taj njegov mundijalski nastup može se usporediti sa slučajem Stéphanea Guivarc’ha u prethodnoj francuskoj generaciji koja je osvojila svjetski naslov. Čovjek koji je u 14 nastupa za reprezentaciju zabio samo jednom, u nevažnoj prijateljskoj protiv Južne Afrike, u Francuskoj 1998. je također ostao ‘suh’, ali je bio odličan momčadski igrač i pružao važan doprinos u zadnjoj trećini, s loptom i bez nje. Zato mu je izbornik Aimé Jacquet dao ‘devetku’ i izrazito mu vjerovao, u najvažnijim utakmicama dajući Guivarc’hu prednost nad tada 20-godišnjacima Davidom Trezeguetom i Thierryjem Henryjem, usprkos zgražanju javnosti. Giroudova je uloga u Rusiji podsjetila na njegovu 20 godina ranije.

U konkurenciji nekih ostalih današnjih elitnih napadača, međutim, Giroud je bio prvi u ostvarenom presingu u 90 minuta izvan zadnje, odnosno napadačke trećine, a bio je i drugi po broju dodira u 90 minuta izvan napadačke trećine. Drugim riječima, igrao je nešto što u Francuskoj danas nitko ne želi, pa i ne može igrati, te se na taj način bolje od ikoga uklopio s glavnim glumcima Kylianom Mbappéom i Antoineom Griezmannom; de facto je igrao presing za obojicu, bio je link-up opcija, što je iznimno bitno u kontekstu brze francuske tranzicije, te navlačio stopere na sebe i stvarao rupe za spomenutu dvojicu.

Takvo što, naravno, nije lako primijetiti, no s druge strane, problem je i u tome što se sasvim krivo intepretira i kakav je Giroud s loptom.

Da, naravno da postoje i tehnički bolji igrači, ali teško je ne zamijetiti da je čovjek koautor i autor dvaju pogodaka koji bi se komotno mogli svrstati u jedne od najboljih momčadski odigranih u ovom desetljeću ili i duže; dapače, onaj nadrealni gol petom proglašen je najboljim golom 2017. — primijetite i odigravanje petom na početku akcije — a što samo potvrđuje koliko tip može biti spektakularan, pa i elegantan, ne samo izvan terena. Općenito govoreći, Hazard nije bio daleko od istine jer Giroud je tip koji naprosto razumije nogomet, razumije igru na malom prostoru i fantastično osjeća suradnju, a na kraju krajeva – čovjek je ljevak, a znamo svi da dobar dio ljevaka posjeduje u sebi pomalo i teško razumljivu finesu.

Izrastao u mentalnu gromadu

Panj, osim toga, itekako zabija.

Prošlog je mjeseca postao i drugi najbolji strijelac reprezentacije — trenutno je na 42 gola iz 102 nastupa i nedostaje mu, barem zasad, velikih devet golova do Boga, odnosno Henryja — a unatoč tome što je opet zakucan na klupu u Chelseaju, nakon što je u restartu sezone postao jedan od najboljih igrača, Didier Deschamps ga je pozvao i za ovu akciju. Čovjek mu ne može zaboraviti koliko se žrtvovao na prvenstvu, poput njegova suigrača iz 1998.

“Najjači je onda kad mu postane teško”, izjavio je jednom francuski izbornik. Radi se o tome što je Giroudu uvijek bilo teško i baš je zato izrastao u mentalnu gromadu. Za razliku od kolega iz reprezentacije, nikad mu ništa nije bilo servirano na pladnju, niti je imao obilje talenta poput velike većine njih; od onog trena kad je kao štrkljavi klinac kročio na teren, bio je jedan od onih koje vječito osporavaju, o kojima se vječito lamentira jesu li ili nisu, nad kojima vječno lebdi upitnik.

Također, igrači poput njega u pravilu su prvi na piku kad kola krenu nizbrdo i na njima se lomi sva psihoza javnosti — jednog je trena spektakularan, a drugog je idiot koja ne zna hodati. Uostalom, uvijek se možete pozvati na ono da napadači naprosto trebaju više zabijati, iako je, primjerice, ako računamo samo pet punih sezona provedenih u Arsenalu, zabijao 19,6 golova po jednoj.

“Toliko loših stvari možete pročitati čak i o najboljim igračima, i to sigurno ne pomaže vašem mentalnom zdravlju”, rekao je jednom. “Po meni, mentalna snaga čini barem 80 posto sportaševe kvalitete. Ako je nemaš, ne možeš biti uspješan jer čak ni talent nije dovoljan. Igrao sam s toliko igrača koji su tehnički bolji od mene, pa naprosto morate biti jaki u glavi”, dodao je, ujedno otkrivši i kako je u toj krutoj i konzervativnoj sredini tako dugo preživio.

I kako je od tog neuglednog Panja kojem je karijera umalo otišla u nepovrat postao div kojem se naprosto morate pokloniti.