GNK: Talačka kriza

Što se zapravo događa u Maksimiru?

Zadnja izmjena: 22. prosinca 2022.

Ima tome već, evo, skoro i 16 godina otkako nas je Zdravko Mamić u jednom od onih svojih poznatih rubnih stanja ‘upozorio’ što se točno dogodi kada ga krenu “razjebavati”. Tog srpnja 2007. je na izvjesno novinarsko razjebavanje “dodao gas” i predstavio Boška Balabana kao novog Dinamova igrača; 15 i pol godina kasnije, sada kao osuđeni bjegunac, opet dolazi održati sat repeticija tog istog poučka: kad ga njegovi potrčci krenu razjebavat, on doda gas i pomete pet priča odjednom, kao i barem 30-ak ljudi u maksimirskoj ruini.

Mamićevo operativno djelovanje iz Međugorja i demonstracija i dalje sveprisutne moći stigla je u gotovo poetskom trenutku. Poput one čuvene scene iz Kuma u kojoj se obitelj Corleone obračunava sa svojim neprijateljima te izdajnicima iz vlastitih redova dok Michael krsti svog prvorođenog sina, Zdravko je udario po svojim neprijateljima i izdajnicima u trenucima kad je hrvatski nogomet slavio novi, veliki uspjeh. Upravo u tome leži slikoviti prikaz Mamićeva viđenja svoje pozicije: kad ljude s očiglednim narcisoidnim poremećajem uvjerite da su iznad svega, oni će svoj povrijeđeni ego izbaciti u prvi plan u bilo koje doba, pa i u trenucima općenarodnog slavlja.

Poetski je to moment, kažem, jer je Mamić ovim svojim izlaskom iz sjene i očito pomnijim planom o rasturanju Dinamove Skupštine u svoju korist savršeno jasno pikirao trenutak. Semantički je utjecao na okrhnutu percepciju sebe tako što je baš sada povukao potez kako bi prikazao koliko je prvenstveno javnost, a pogotovo Krešimir Antolić, njegov čuvar MUP-ovih dosjea — sada tobože “glavni operativac” u Dinamu — smiješno površna.

Odjednom su svi, eto, zaboravili kako funkcioniraju skupštine i ti smiješni izvršni odbori, od Dinama do Hrvatskog nogometnog saveza; o količini podguza, vozača autobusa, tajnica, direktora raznih poduzeća i bivših i sadašnjih policajaca s najvećom ulogom dizača ruku tu nema smisla ni krenuti. Te su skupštine tu samo da bi radile baš ovo što se događa u čitavom hrvatskom nogometu praktički u posljednjih 25 godina, a to je da te najniže strukture i oblici postojanja tu i stoje samo da bi održavale sistem s vrha.

Uz javni pritisak gradnje stadiona, sada je idealno vrijeme da Mamić ponovo zalijepi svoje ime i lice na naslovnice

Uostalom, kolika je to travestija najbolje opisuje sam ‘službeni’ GNK u današnjem priopćenju, u kojem Antolić tvrdi kako ovo “nije sukob pojedinaca”, već “pokušaj zadržavanja nelegalne, nelegitimne kontrole nad Klubom i njegovim poslovnim procesima”. Samo što se onda postavlja pitanje tko je tu nelegalan: on koji je iskoristio situaciju dok mačke nema, ili mačka koju je on onda “nelegalno i nelegitimno” sve ove godine održavao na moći?

Također je suludo smiješno upratiti, pogotovo nakon najrecentnijih događaja, koliko je daleko otišla javna deluzija oko Mamića. U laž koja kaže da je Zdravko sada tek na nekom odsluženju svoje doživotne tužne izolacije na međugorskom kršu, baš poput Corleonea koji tako umre sam na sicilijanskom, povjerovala je ne samo izmučena javnost, nego i neka konkretna lica na pozicijama.

Nove pare u vreći

Početkom ove godine sasulo se drvlje i kamenje na svakog tko se usudio ukazati na poziciju zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića po pitanju obnove maksimirskog stadiona. Priča o demokratskim izborima u Dinamu kao o glavnom uvjetu gradskog sudjelovanja, ključnom u tom projektu, bila je praktički odbačena pod egidom da je Dinamo ‘oslobođen’, bez obzira na to što ga je oslobodio jedan od najgorih i najopasnijih Mamićevih ‘tajnika’.

Tomašević, kao čovjek s efektivno trećom najistaknutijom političkom odgovornošću u državi, više ne pokušava uopće povezati tok svojih misli. On se, sada definitivno s rukom u poluzi euforične javnosti, Lukom Modrićem na mobitelu i Marijanom Kustićem na ramenu, samo obvezao lupati proizvoljne datume i raspisivati projektne dokumentacije za nove zagrebačke stadione. Najveći projekt, novi Maksimir, pritom bi u očekivanom modelu “javne pare, privatni profit” najviše koristio upravo ljudima iz Dinama. Živeći u laži kako je Dinamo oslobođen, gradonačelnik grada koji se komunalno i infrastrukturno raspada tim će manevrom baš Mamiću omogućiti da mu eventualne nove eskapade s građanskim ugovorima i aneksima budu tek solidan fuš sa strane.

Fuš je, jasno, i hrpa igrača koji su na ovom Svjetskom prvenstvu izašli iz Mamićeva monopola nad hrvatskim nogometom, sponzoriranog javnim novcem i dograđenog političkim protektoratom.

Nisu više tu bitni ni Modrić, a ni Dejan Lovren; pa čak ni Mislav Oršić, Bruno Petković, a ni Dominik Livaković, koji bi konačno mogao napraviti toliko željeni transfer. Tu su sada postoci od Joška Gvardiola, ali i Borne Sose, kojeg je Mario Mamić vodio u Stuttgart na potpis ugovora, onog u kojem stoji i postotak od buduće prodaje, i kojem je Zdravko skakao u obranu nakon one ‘afere’ s promjenom nogometnog državljanstva. Ne treba tu ni zaboraviti Lovru Majera i Kristijana Jakića, čiji su transferi u Rennes, odnosno Eintracht iz Frankfurta, također predmet interesa uslijed čudnog Lokomotivina odricanja postotka od njihove daljnje prodaje, i to u Dinamovu korist.

Podvizi tih momaka na terenu omogućuju parazitima poput Mamića i Antolića da peglaju svoj imidž kod naivne javnosti, pripisujući si zasluge i organizacijske sposobnosti po tim fingiranim skupštinama — barem dok se ne krenu međusobno pičkarati i prijetiti jedni drugima. Na kraju krajeva, koliko daleko ide ta iskarikirana ovisnost najbolje oslikava i činjenica da su igrači donijeli nove milijune Hrvatskom nogometnom savezu, ali i Dinamu, odnosno Mamiću, a da ni jedna ni druga institucija i dalje ne mogu uložiti makar mali dio tog profita kako bi sami financirali izgradnju tog toliko željenog stadiona.

Odnosno, jasno je zašto Dinamo sam to ne može napraviti; da nije bilo Petkovića i njegovih senzacionalnih škarica Bodo/Glimtu, Vlatka Peras ne bi mogla samozadovoljno recitirati “očekivanu bruto dobit u iznosu od 10 milijuna kuna”, već bi Dinamo bez novca od UEFA-inih nagradnih fondova — a on, sudeći po pokazateljima, čini praktički polovicu prihoda — prijavljivao ozbiljan gubitak od oko 25 milijuna eura.

Mamić sam je tu parazit kojeg nije briga ni za uspjehe, a ni za uredno poslovanje sve dok može održavati klub dovoljno da iskamči postotke od transfera. Uz javni pritisak gradnje stadiona, sada je idealno vrijeme da ponovo zalijepi svoje ime i lice na naslovnice. Talačka kriza ide dalje, s novim parama u vreći; jedno su vrijeme taoci prešli u fazu stockholmskog sindroma, a onda je otmičar samo ispalio metak u zrak kako bi upozorio zbunjenu rulju.

Sve je, dakle, po starom.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.