I tako, kad u Splitu zapuše bura, ona ne pročisti samo zrak, već i nagovijesti smjenu godišnjeg doba, prijelaz iz neopterećenog i uzbudljivog ljeta u sumornu splitsku jesen. A kad se dobaci do Poljuda, onda odnese i sve tragove euforije i optimizma, još vidljivije nego što se očituje na sada polupraznim plažama i zapišanim ulicama po Palači. Predsjednik koji je do jučer bio “novi Tito Kirigin”, sportski direktor kojemu se peče torta i plaća večera po splitskim restoranima, talenti koji su spremni porušiti rekordne prodaje, treneri od kojih i Pep Guardiola može učiti; svi oni u samo jednoj večeri postanu klošari, neznalice, prevaranti i uhljebi.
Priča o tom životu u krajnosti priča je o Hajduku, ovom Hajduku koji živi na vihoru svojih navijača, onih koji su već previše nestrpljivi i nerealni kad je u pitanju toleriranje i razvijanje procesa, jer jedini proces za veliki dio njih sad je onaj koji podrazumijeva da od točke “a” do točke velikog “A” — a to je, jasno, titula — vodi samo jedna, najkraća moguća prečica koja postoji. I iz godine u godinu se pokazuje koliko je teško u tom okruženju funkcionirati i tražiti od ljudi da budu najbolji mogući dok im mač od samog početka stoji nad glavom. Jasno, kroz klub je prošlo i prolazi podosta nesposobnih ljudi, koji onda iskorištavaju naglasak na procesu da sebi tek kupe vrijeme.
Teško je onda tu više pretpostaviti koju priču odgovorni u Hajduku mogu ‘posoliti’ kad vrebaju neko ozbiljno pojačanje, a koje pritom nije neko lokalno, domaće ime koje vrbuju na sentiment i mentalitet. Jasno, Hajduk je genijalno okruženje dok ta prokleta bura ne zapuše; užitak je istrčati pred stadion koji se napuni i na prosječnoj ligaškoj utakmici i osjetiti da te navijači nose kroz utakmicu, ali postoji i onaj drugi, defetistički dio. Oni koji dolaze moraju ga iskusiti i naučiti se s njime nositi. Najveće dijelu njih to se pokaže kao jako težak zadatak.
Chidozie Awaziem je u Split stigao baš na vrhuncu ljeta, taman da još malo podigne užarenu atmosferu.
Postoji li primjer stopera primjerenog onom idealu ‘hajdučke’ igre, onda je to on
Došao je s pečatom čovjeka koji stiže samo na posudbu i ‘samo’ iz Boaviste, ali koji je istovremeno i nigerijski reprezentativac, igrač koji je redovito nastupao za Porto, Leganés i Nantes. Hajduku je, poznata je priča, trebalo još jedno ozbiljno stopersko pojačanje; za Nikolom Katićem nije se isplakalo previše suza kad je postalo jasno da se s njim suradnja neće produžiti, a Ferru priča o suncu šta sija, srdeli šta pliva i ljubavi šta boli nije bila dovoljno primamljiva, pa je — nakon što je s Hajdukom osvojio kup i ostvario najbolji klupski plasman unatrag 10 godina — zaključio da je klub iz sredine nizozemske lige trenutno bolja sredina za njega.
Chido, kako je sam naglasio da mu glasi nadimak, nije imao praktički nikakav period aklimatizacije. U Splitu je predstavljen drugog dana kolovoza, a samo dva dana kasnije dobio je ovacije euforičnog Poljuda kad se izašao zagrijavati na poluvremenu protiv Vitórije, u utakmici u kojoj je i dobio osam minuta. Iz aviona je upao u momčad i uskoro zaigrao kao stoper, onda i kao zadnji vezni u gostima kod Villarreala.
Začarani krug
Prvi udar splitske bure uglavnom zapuše po stoperima, pošto oni u velikim utakmicama budu najneposrednije izloženi prosječnom dojmu gledatelja. Toni Borevković je također stigao ovog ljeta, kao bivši HNL-ovac koji se uspješno adaptirao na višoj razini, u portugalskoj Primeiri, i koji je djelovao poprilično solidno u svojim prvim nastupima za Hajduk. No, kako je vrijeme odmicalo, a pritisak rastao, Borevković je ispao iz ekipe; pritisak iz ispuhanog balona euforije prešao je na igrače, a on je prvenstveno imao nesreću da se iz blokova u koje je ulazio lopta odbijala u gol.
I Awaziem je imao svoj kiks, i to prilično veliki. Baš u derbiju s Dinamom lopta mu je prošla ispod noge, što je uspješno kaznio Martin Baturina. I mnoge u Hajduku bi takvo što smjesta i dugotrajno izbacilo iz ravnoteže, ali njega nije.
Na tu razinu pritiska, ovjekovječenu stihom da je Split grad u kojem “najveće face za par dana budu štrace”, morali su se pokušati naviknuti svi — kako domaća dica koja tek grade seniorski staž u klubu, tako i ona koja su odrasla i sad bi, barem deklarativno, trebali preuzeti ulogu vođa. Svi oni, od naše dice do ljudi s pršutom na čelu i bivšeg Barcelonina igrača, redovito bi pucali kad bi pritisak postao prevelik i kada bi ih taj orkan negative pomeo s nogu i otpuhao u zaborav. U toj je preglasnoj kakofoniji teško bilo izvući zaključak o tome koje su njihove realne mogućnosti.
Da, razina bolesti na Poljudu je često preteška, ali isto kao što su borci za pozicije prečesto čuvali svoja leđa iskorištavajući mantranje o kontinuitetu, tako su i igrači sami nerijetko prelako dizali ruke i prigrlili apatiju koja se širila. U začaranom krugu oni koji su dolazili sa strane često su imali problema s tim da pokažu najbolju verziju sebe.
Awaziem se pokazuje kao drugačiji.
Od ispuhivanja balona protiv Villarreala pa do posrtaja u prvenstvu i smjene trenera, mnogim herojima iz lanjske uspješne sezone vidljivo je pala razina igre, pa i, reklo bi se, motivacija. No, on je ne samo održao vrlo solidan dojam s početka sezone, već u moru turbulencija koje ga okružuju s gotovo svakom utakmicom djeluje sve bolji i sigurniji.
Pravi primjer
Nakon Jadranskog derbija na Rujevici koji je riješio svojim drugim pogotkom u sedam kola, Awaziem je po treći put završio u SofaScoreovoj momčadi kola. Indikativno je to što je ondje drugi put u zadnje tri utakmice, dok u Hajduku traje kriza, uključujući i onu protiv Šibenika koja je završila remijem i krajem za Valdasa Dambrauskasa. U vrhu je lige po broju točnih dodavanja (54,9 po utakmici, s preciznošću od 87 posto) i točnih dugih lopti (5,7 po utakmici), a samouvjereno diktira igru i visoko na suparničkoj polovici, gdje mu je prosjek točnosti u pasovima na 75 posto. Postoji li primjer stopera primjerenog onom idealu ‘hajdučke’ igre, onda je to on.
Brojke, međutim, služe samo da bi potvrdile (ili negirale) opći dojam. U njegovu slučaju one su dokaz u kojoj je mjeri Nigerijac odlučan, samouvjeren i svjestan svojih kvaliteta, spreman igrati svoju igru, onu zbog kojeg je i doveden. Griješit će, kao što bi griješio i bilo koji stoper, ali ono što je posebice bitno za Hajduk je činjenica da tim svojim pristupom konačno servira primjer pojačanja koje podiže ne samo kvalitetu Hajdukove momčadi, nego i ljestvicu pristupa potrebnog za egzistiranje u tako hektičnoj sredini. Puno je njih pričalo o ‘težini’ Hajdukova dresa u maniri proročanstva koje samo sebe ispunjava, ali momak iz Nigerije pokazao je i nekim domaćim licima da taj dres samo treba iscijediti da bi ga se učinilo lakšim.
Izvještaji kažu da je cijena otkupa njegova ugovora postavljena na četiri milijuna eura, što si Hajduk ni u ludilu ne može priuštiti, tako je prilično izvjesno kako ćemo ga na Poljudu gledati samo ove sezone. Ali Awaziem je, kako god završila ta sezona, pravi primjer igrača kakve Hajduk treba u stalnoj borbi protiv sebe samog.
