Planirali ste, sretne ruke, ići na Opus Arenu i usput ponijeti zastavu; onu najobičniju, s ‘krunom’, kakvu izvjesite na izlogu dućana za praznik. Ali avaj: Hrvatski nogometni savez onda je službeno priopćio da su zastave — i ove službene — zabranjene. Dakle, na utakmicu hrvatske reprezentacije, Mehmete moj, ne možeš ponijeti ni službenu zastavu, i to ne čak jer — kako službeno objašnjenje glasi — one “zaklanjaju pogled na teren” (?), već zato jer se ljudi iz saveza boje teorije. A njihova teorija kaže da čovjek “može unijeti hrvatsku zastavu, uzeti marker i napisati ‘NDH’, nacrtati kukasti križ i potom je podignuti”.

Uđete, dakle, bez zastave i kovanica koje vam također traže, a onda vidite da ta teorija ne obuhvaća i kirurško odstranjivanje glasnica na ulazu, pošto su u moru tih influensera, Kolindinih nosača cekera, lokalnih političara, bivših zaslužnika i članova neke od desetaka ‘službenih’ ‘navijačkih’ frakcija praktički jedini konkretni urlici dolazili u dva navrata: kad su zdušno, poput nekakvog morbidnog postmodernog skeča, ujedinjeno zapjevali ustašku koračnicu, a onda i počastili suca Anthonyja Taylora povicima kojima su mu poručili da je “cigan”.

Sankcije u vidu igranja na praznom stadionu, koje su u ovom trenutku sasvim realne, čak izgledaju kao najbolja solucija. Jer cijeloj je ovoj tužnoj priči potreban reset

Ali da, Mehmete moj, netko nas opet sabotira.

Druga verzija za našeg Mehmeta, već na trećoj šalici čaja, glasi da ste naprosto običan građanin ili legitimni navijač koji je kao lokalac već bio na Opus Areni, ili je želi doći vidjeti i usput podržati reprezentaciju. To znači da niste bili presretne ruke na tom čuvenom ždrjebanju karata, pa ste ostali osuđeni na kućnu atmosferu ili druženje u lokalnom kafiću. Eh, i za to je Hrvatski nogometni savez imao spremnu teoriju, koju je također sam, nešto konkretnije, pretočio u djelo. Naime, za sve one nesretnike koje se preliminarno ostavilo pred vratima pripremljena je fan zona, valjda kako bi mogli i formalno vizualizirati podjelu koju su stvorili i održali.

Organska publika

I sve to samo par dana nakon što su, sasvim izgledno, ignorirali preporuke zdravstvenog sustava za odgađanje utakmice dok u zraku lebdi hrpa kancerogenih čestica.

Jebeš i taj Osijek i taj Rudeš, i tu Kohortu očito, ali HNS naprosto nije mogao dopustiti da odgodom jedne utakmice u pitanje dovede i sigurnost ovog projekta koji se morao održati u Osijeku. A morao se održati ne zato što je naprosto red da reprezentacija zaigra na novom, lijepom stadionu, nego zato jer su ta Kohorta i taj Osijek nakon travestije HNS-ovih sudaca podignuli bunu i zaprijetili bojkotom utakmice reprezentacije. A to je onda ultimativni izazov HNS-u.

I sad i Mehmet i svi mi zajedno možemo vidjeti kako ta teorija, ili teorije, u praksi izgledaju.

Prvo domaćinstvo reprezentacije na novom osječkom stadionu bilo je — čast pojedincima čiji su se transparenti u drugum poluvremenu probili do tih ograda — testament HNS-ove organizacije i subverzivnog spletkarenja u trenucima kad im je ono potrebno. Ali problem je taj što HNS, nakon godina odgajanja te ‘zamjenske’ publike po populističkim okvirima domaće politike, nema samo problem s kontrakulturalnim trenucima i ustašlukom koji se kao bumerang vraća da ga progoni s tribina.

Na ovoj sinoćnjoj pokaznoj vježbi bila je prisutna zaista HNS-ova organska publika, ili barem njen ostatak: u tom su ‘prljavom kazalištu’ oni koji dolaze na tribine s ustaškim zastavama ne zato jer tako provociraju licemjerni Savez i političare, nego jer su kao, eto, sinovi HDZ-ovaca plod te politike. Oni zaista misle da je razviti ustašku zastavu i pjevati ustašku koračnicu najnormalnija stvar — kako na lokalnom piru, tako i na utakmici hrvatske reprezentacije.

I ako je Poljud u prošlosti također bio poligon za te HNS-ovne pokazne vježbe, također onaj na kojem su se odlučujuće utakmice odigravale u sumornoj atmosferi, na kojem je par stotina ruskih kibica sklonjenih od kiše nadglasavalo ostatak stadiona ispunjenog pripadnicima Obitelji, onda je ovo na Opus Areni bilo vrhunac iste te priče. Sinoć više nije bio problem što ta uvelike ekskluzivna družina koja je popunila tribine navijački nije ni približno bila na nekoj prolaznoj razini, već je problem po HNS taj što su sad kakofonija i dvostruka mjerila kulminirali time da će baš povici s tribina, iz ‘njihovog’ navijačkog kontingenta, koštati savez i reprezentaciju teške kazne.

Pritom sankcije u vidu igranja na praznom stadionu, koje su u ovom trenutku sasvim realne, čak izgledaju kao najbolja solucija. Jer cijeloj je ovoj tužnoj priči potreban reset.

Mehmet sam je, vjerojatno, odavno odustao od povezivanja tih konaca i priča o zabranjenim zastavama i lažnim navijačima, onima koji ipak rade probleme istom onom Savezu koji ih ‘gura’. Samo na kraju presječe priču pitanjem: “a dobro, a što je bilo onom Livakoviću?” E, Mehmete, to je kudikamo lakše objasniti, sjedi da ti kažem…