Zaustavio se na 54 godine, 261 dan i nekih 20-ak minuta prije nego što je s tribina bačen simbolični crni dim, a Hamburger Sport-Verein – jedini klub koji je bio u Bundesligi svaku sezonu od njezinog osnutka – ispao je iz lige.

Sve ima svoj izravni povod i uzrok. Tako dinosauri nisu izumrli samim činom udaranja asteroida u Zemlju i nije ih pomeo udarni val koji je tada nastao. To je možda bio povod, ali uzroci su bili u postupnim promjenama u klimi i dostupnosti hrane koje su se događale, a na koje se dinosauri nisu uspjeli prilagoditi i zato su polako izumirali. Jednako tako, ovog Dinosaura nije ubio asteroid koji je udario Wolfsburgovom pobjedom iako je to izravni povod ispadanja. Izumirao je polako, kolo po kolo i lošu odluku po lošu odluku i to je uzrok koji ga je odveo sve do ispadanja u Cvajtu.

Ironično, to je u ovom trenutku dobra vijest za klub. Jer, kad prođe početni šok, i najveći navijači će shvatiti da se ovako jednostavno nije moglo dalje. Tradicija bez budućnosti ne znači ništa. Christian Titz, Bernd Hollerbach, Markus Gisdol, Bruno Labbadia, Peter Knäbel, Joe Zinnbauer, Mirko Slomka, Bert van Marwijk, Rodolfo Cardoso i Thorsten Fink. To je lista trenera koje je HSV promijenio u zadnjih pet godina. Bod od ispadanja i dodatne kvalifikacije, bod od ispadanja i dodatne kvalifikacije, pet bodova od ispadanja, bod od doigravanja i šest od ispadanja, te konačno ispadanje. To je lista rezultata u zadnjih pet godina. Tek je jednom u tom periodu HSV imao strijelca s više od 10 golova i nijednom nije imao plan kako dalje.

Ispadanje kao katarza

Sve što je imao bio je tek sat u koji su svi panično gledali i za koji su bili pogrešno uvjereni da simbolizira veličinu kluba. Međutim, sat je zapravo predstavljao mediokritetstvo, puko preživljavanje i neminovno ispadanje.

Kao u jednoj od verzija uvodne scene Simpsona, sat je postao parodija. Tamo Homer u majici doma nosi užareni komad nečega dok Lenny pada s ljestvi na koje se penjao kako bi promijenio broj na satu koji je odbrojavao koliko dana nije bilo nesreće u elektrani. E pa, upravo je tako ovdje sat brojao koliko je HSV dugo u Bundesligi, dok se ispadanje polako događalo. Parodija je bila potpuna jer je zadnjih nekoliko godina jedini cilj kluba bio da nekako omogući situaciju u kojoj će sat nastavi kucati. A to je dijametralno suprotno od veličine koju bi trebao predstavljati.

Zato ispadanje možda uopće nije loša stvar za HSV. Ispadanje bi moglo donijeti olakšanje, neku vrstu katarze. Jednostavno, klubu je potreban novi smjer kako bi se vratio na pravi put, a do njega ne može doći gledajući sat. Jedino vrijeme koje u HSV-u moraju znati jest vrijeme da se ponovo počne graditi uspješan klub.

Za razliku od svih koji su gledali sat, Titz je gledao kompas i tražio je novi smjer

Prvi korak u izgradnji uspješnog kluba bi bio zadržavanje Christiana Titza na klupi. Čovjek je na kraju postao jedini trener u povijesti koji je potpisao ispadanje HSV-a iz Bundeslige, ali za taj incident snosi daleko najmanje krivice. Dapače, borio se koliko je mogao i u samo osam utakmica koliko je vodio upisao je četiri pobjede, što je pola od onoga što je HSV napravio kroz cijelu sezonu, a u tih osam utakmica je momčad zabila 11 od svojih 29 prvenstvenih golova. Međutim, ono čime je zaslužio povjerenje nisu rezultati, nego način razmišljanja i niz zanimljivih poteza koje je povlačio.

Za razliku od svih koji su gledali sat, Titz je gledao kompas i tražio je novi smjer kojim se može izvući. Za početak, dao je šansu mladim igračima. U susretu protiv Wolfsburga, izravnog rivala u borbi za opstanak, utakmicu je završila momčad koja je u prosjeku bila stara tek 21,7 godina. Riješio se balasta u vidu iskusnih i nemotiviranih igrača koji nemaju klasu na koju bi se oslonili da odigraju na rutinu i riskirao je s igračima koji su imali nešto za dokazati. I upravo je to identitet koji bi HSV trebao gajiti: ljudi koji imaju nešto za dokazati, naspram stopera koji uzimaju broj devet. Titz je na pogon mladića pobijedio s 3:1 u gostima i produžio nadu u ostanak u Bundesligi. Ali još važnije, pokazao je kako ima temelj za momčad.

Trener koji obećava i zapušteni omladinski pogon

Julian Pollersbeck je talentirani vratar kojemu je novi trener dopustio da vodi loptu sve do centra i da itekako sudjeluje u izgradnji igre kao libero. Bakery Jatta i Tatsuya Ito su tek prešli iz juniora u seniorski nogomet, ali su već pokazali da Titz ima rješenja na krilnim pozicijama. Brzi, kreativni i prodorni, oni još imaju nešto dokazati. Problem je što su šansu za dokazivanje dobili prekasno da bi nešto promijenili, ali zato treba dati šansu treneru koji im je dao povjerenje. Tim više što Titz pokazuje neke fantastične taktičke momente. U suštini njegove igre je čisti pozicijski nogomet u kojem će dominirati loptom i tražiti rješenja ulaska u zadnju trećinu. Čak i onda kad se bori za opstanak.

Posjed počinje od vratara koji igra više u polju nego ijedan drugi vratar kojeg ste ikad vidjeli, sve u cilju stvaranja brojčanog viška u prvoj fazi posjeda i otvaranja opcija za prijenos lopte do napadača. Jedan od ključnih igrača u Titzovoj postavki igre je Matthias Steinmann, koji naizgled nema ni fizički ni tehnički potencijal za profesionalni nogomet na elitnoj razini. Međutim, trener ga je poveo sa sobom iz rezervne momčadi jer zbilja sjajno odrađuje taktičke zahtjeve i preko njegovih postavljanja HSV kombinira uigrane mehanizme s izolacijama u kojima igrači pokazuju svoj potencijal. A kad igrač ima potencijal, kao što ga ima Lewis Holtby, onda će ga Titz maksimizirati svojim sustavom, o čemu svjedoči i činjenica da je Holtby kao vezni igrač zabio pet golova u osam utakmica pod novim trenerom, jedan više nego u cijeloj dotadašnjoj karijeri u HSV-u.

Dakle, HSV napokon ima trenera u kojeg se može pouzdati i koji u igru donosi moderne aspekte igre kroz pozicijski nogomet i strukturirani presing. Još ostaje samo promijeniti način razmišljanja.

Lokalni biznismen Klaus-Michael Kühne uložio je ogromni novac u klub, ali je to uvjetovao time da se Dietmar Beiersdorfer vrati na direktorsku poziciju u klubu i određuje strategiju razvoja kluba. On je u zadnje četiri godine na dovođenje pojačanja potrošio 130 milijuna eura, a nijednom nije završio u gornjoj polovici prvenstvene ljestvice. S druge strane, omladinski pogon kluba je potpuno zapušten, a najbolji igrači kao što su Heung-Min Son, Hakan Calhanoglu i Jonathan Tah odlazili su za sitniš i to, zanimljivo je, svi redom u Bayer Leverkusen.

Upravo na primjeru Taha je jasno koliko stvari u Hamburgu nisu štimale. Nakon što je sa samo 17 godina postao prvotimac, HSV je doveo Clebera Reisa i Matthiasa Ostrzoleka. To je uzrokovalo manjak raspoloživih minuta na stoperskoj poziciji i Tah je završio na posudbi u Fortuni Düsseldorf, odakle je napravio transfer u Bayer bez da se vratio u klub. To je odlična ilustracija koliko je politika HSV-a bila apsolutno pogrešna i kako je ispadanje iz Bundeslige bilo neminovno. A optimizam u povratak se može graditi samo kroz promjenu načina razmišljanja.

Je li krpanju došao kraj?

„Ljubav ne poznaje ligu“, pisalo je na transparentu na zadnjoj utakmici u Bundesligi. I zaista, iduće sezone tribine Volksparkstadiona će opet biti pune, samo ovaj put bez semafora koji odbrojava vrijeme.

Sat je resetiran, ali isti reset treba i klub.

Na osnovu toga što ljubav ne poznaje ligu, HSV će imati dovoljno sredstava i podrške da se brzo vrati u Bundesligu. Međutim, to koliko brzo će ponovo postati jak ovisi isključivo o tome koliko će dobro raditi. U tom kontekstu, ovo ispadanje može poslužiti kao katalizator jer HSV nije ispao Wolfsburgovom pobjedom. Ispao je zbog godina lošeg rada i katastrofalnih odluka, zbog vječitog krpanja u cilju ostanka.

Ako se u klubu odluče za krpanje u cilju povratka, gotovo je sigurno da će se vratiti, ali stvari neće završiti dobro. Međutim, ako su U HSV-u naučili lekciju i ako se odluče za potpunu promjenu razmišljanja, onda moraju pratiti Titza koji je u zadnjih osam utakmica gledao kompas, a ne sat. U tom slučaju, ispadanje može ispasti sasvim dobra vijest za klub i navijače.