Prošlo je gotovo četvrt stoljeća prošlo otkako je Jalal Talebi potpisao jednu od senzacionalnijih priča u povijesti Svjetskih prvenstava. Tog 21. lipnja 1998. Iranci su se u Lyonu, na Stade de Gerlandu — istom onom na kojem će Hrvatska nedugo poslije deklasirati Njemačku za plasman u polufinale — susreli s reprezentacijom Sjedinjenih Američkih Država. Iranski nogometni savez je uoči tog turnira izgubio strpljenje s dotadašnjim izbornikom, brazilskim trenerom Valdeirom Vieirom, pa se morali hitno okrenuti novom rješenju. Talebi je igrom slučaja tada s obitelji živio u SAD-u, gdje je paralelno vodio veganski restoran u Silicijskoj dolini i trenirao nogometnu sekciju lokalnog koledža.
Iranci na kraju te 1998. nisu prošli skupinu, izgubivši preostala dva susreta protiv SR Jugoslavije i Njemačke, ali slavlje protiv omraženih Amera izazvalo je apsolutno oduševljenje u politički vječno nestabilnom Iranu. Milijuni su izašli na ulice, a euforični Talebi im se obratio s porukom kako je tih 2:1 “pobjeda koju je sam Bog usmjerio u njihovu pravcu”.
Talebi je sada 80-godišnjak koji umirovljeničke dane provodi u svom kalifornijskom domu u Palo Altu. Kad je ždrijeb ovog Svjetskog prvenstva ponovno upario Irance s Amerikancima, ali sada i s Englezima, hrpa je medija pohitala upitati starog trenera za podsjetnik na tu slavnu lipanjsku večer prije 24 godine. Talebi je inače nešto nalik našem Ćiri Blaževiću, ikona koja je generalno uvijek spremna dati komentar. Sada, međutim, to odbija.
“Nogomet je život”, krenuo je optimistično, prije nego što je napravio nagli zaokret u mislima. “Ali sada nije vrijeme za nogomet, a ni sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu”. Napomenuo je i kako je dobio ponude biti stručni komentator za turnir u Kataru, ali ih je odbio, pošto nije siguran ni hoće li uopće pratiti turnir.
“Zbog jedne vlasi iranskih žena spreman sam žrtvovati i mjesto u reprezentaciji”
Talebi se tako pridružio nizu iranskih nogometnih legendi kojima nogomet sada nije u prvom planu. Ali Daei, koji je također 1998. predvodio napad iranske reprezentacije i koji je do pojave Cristiana Ronalda držao golgeterski rekord u reprezentativnom nogometu, preko svog je Instagram profila poručio da iranske vlasti “trebaju riješiti probleme naroda na drugačiji način od uhićenja, represije i nasilja”. Druga iranska reprezentativna ikona, Ali Karimi, bio je još oštriji: on je na svom Instagram profilu, koji prati preko 13 milijuna ljudi, dijelio slike nasilnih prosvjeda po iranskim ulicama, s uputama kako izbjeći vladinu cenzuru interneta u zemlji. On je sada, pretpostavlja se, pobjegao u Ujedinjene Arapske Emirate, a imovina u Iranu mu je blokirana.
S obzirom na to da je ženama u Iranu desetljećima dekretom zabranjeno praćenje nogometa, ironično je da je sada, kada je nogomet u posebnom globalnom fokusu, jedna djevojka ‘zaustavila’ nogomet u toj zemlji. Tri su mjeseca prošla otkako je smrt 22-godišnje Mahse Amini, koja je pod nerazjašnjenim okolnostima preminula u teheranskoj bolnici nakon što ju je takozvana ‘moralna policija’ privela i po svemu sudeći fizički napala zbog nenošenja hidžaba, izazvala nezapamćeni val prosvjeda u Iranu. Milijunima prosvjednika i prosvjednica za veće slobode pred izrazito konzervativnom islamskom vlašću pridružili su se uoči početka Svjetskog prvenstva i nogometaši iranske reprezentacije, što je državnim autoritetima veliki udarac zbog popularnosti koje uživaju.
Lakoća ubijanja naroda
Mnogi su pohitali ukazati na činjenicu da iranska nogometna reprezentacija nosi nadimak Team Melli, što na farsiju znači ‘nacionalni tim’. No, taj naizgled uopćeni termin za selekciju u Iranu ima i doslovnije značenje; u pitanju nije samo nacionalna selekcija, već momčad koja po definiciji predstavlja narod.
Nogomet je u Iranu masovno praćen; najveći nacionalni derbi, onaj između dvaju teheranskih giganata Persepolisa i Esteghlala, redovno uživo prati 100-njak tisuća ljudi. Među tom gomilom, koja na tribinama kreira užarenu atmosferu, žena nema; punih 40 godina, od islamske revolucije koja je ukinula sekularnu vlast i implementirala niz vjerskih odredbi koje se posebno odnose na reguliranje života žena u zemlji, djevojkama je zabranjeno posjećivati nogometne stadione. Prema tom viđenju svijeta okruženje u kojem se psuje, a često i nasilno rješavaju navijačke razmirice, nije ‘prikladno’ za žene. Ipak, dio njih je u svom nogometnom fanatizmu redovito riskirao i zatvorske kazne prerušavanjem u muškarce u naumu da svoju omiljenu momčad gleda uživo.
Doduše, ostvareni su maleni pomaci, uglavnom pod međunarodnim pritiskom i ograničeni broj žena je pripušten na stadione. Ovog je ljeta grupa od njih 500-njak bila na teheranskom Azadiji kako bi pratile svoj Esteghlal u susretu protiv Sanat Mes Kermana. Tu su prigodu Estehglalove navijačice iskoristile kako bi evocirale uspomenu na još jednu žrtvu izrazito restriktivnih i mizoginih zakona — Sahar Khodayari, koja je nakon godina ‘švercanja’ na nogometne utakmice uhićena i osuđena na šest mjeseci zatvora. Tu kaznu nije odslužila, već se Blue Girl, kako su je zvali, u znak prosvjeda zapalila pred sudnicom iranskog Revolucionarnog suda.
Sardar Azmoun, ponajbolji iranski reprezentativac i napadač Bayera iz Leverkusena, objavio je s austrijskih reprezentativnih priprema na svom Instagram profilu story na kojem je stršilo plavo srce, uz Mahsinu fotografiju. I ranije je, od početka prosvjeda, koristio društvene mreže kako bi ukazao na društvenu nepravdu i podržao prosvjede kod kuće, iako je zbog toga suočen s oštrim prijetnjama iz Iranskog nogometnog saveza, ali i iz državnog vrha.
“Zbog jedne vlasi iranskih žena spreman sam žrtvovati i mjesto u reprezentaciji”, poručio je “iranski Messi” u jednoj od prethodnih objava na društvenim mrežama, dodavši i poruku vlastima kako se “mogu sramiti toga s kakvom lakoćom ubijaju narod”. Njegov manevar popratio je i niz reprezentativnih kolega; među njima, doduše, nije bio i Dinamov bek Sadegh Moharrami, također na popisu igrača koje izbornik Carlos Queiróz vodi u Katar.
Dobra, stara propaganda
Sam je Queiróz, kojem je ovo treće Svjetsko prvenstvo u funkciji iranskog izbornika nakon što je uoči turnira zamijenio Dragana Skočića, uvelike blizak s vodstvom Saveza, a samim tim i s iranskim vlastima. Na pitanje novinara o tome “kakav je osjećaj predstavljati državu koja guši ženska prava”, Queiróz mu je šeretski odbrusio protupitanjem “koliko mu plaća za odgovor na to pitanje”. Ipak, istini za volju, vremešni izbornik je naglasio i da smatra kako se “svi imaju pravo izraziti”, ali “u skladu s FIFA-inim regulativama”.
Jasno je, doduše, da Queiróz mora igrati diplomatski, pošto je vidljivo da je momčad ujedinjena u podršci iranskim prosvjedima. Austrijske pripreme u sklopu kojih su Iranci odigrali prijateljske utakmice s Urugvajem i Senegalom, bile su zanimljivije iz perspektive aktivizma igrača nego njihovih nastupa.
Sve je krenulo razmiricom između Azmouna i kolege iz napada, Portova Mehdija Taremija, koji se želio fokusirati isključivo na nogomet. No, i on je na kraju pokleknuo kad je cijela reprezentacija uoči susreta sa Senegalcima izašla na teren u crnim jaknama, što je viđeno kao jasna referenca na prosvjede. Istovremeno je Iranski nogometni savez na sve načine pokušavao spriječiti publiku na tim susretima, da bi na kraju ipak dio ljudi ušao na tribine; doduše, dio njih je austrijska policija ekspresno sprovela sa stadiona zbog aktivnog prosvjedovanja protiv iranskih vlasti.
Te iste vlasti se sada boje da bi prosvjednici mogli pronaći svoje mjesto i pred globalnim auditorijem, i to na utakmicama protiv SAD-a i Engleske koje bi režim rado iskoristio za dobru, staru propagandu i učvršćivanje svog položaja unutar samog Irana. Problem je u tome što su sada prosvjednici i same zvijezde koje Iran predstavljaju na terenu, a na njih savez i vlasti imaju samo ograničen utjecaj. Neki tvrde kako je to posljedica dugogodišnjeg otuđenja najpoznatijih igrača, pogotovo onih koji su svoje karijere izgradili u inozemstvu; oni su sada odlučili vratiti osjećaj zajedništva s narodom kroz za njih riskantnu podršku višem cilju.
Prije 24 godine neprijatelji su bili isključivo oni vanjski. Sada se, što se Iranaca tiče, kod kuće igraju neke puno važnije utakmice.
