Za prosječnog nogometaša to zapravo nikad nije ni bila dvojba. Igranje na prirodnom travnjaku neusporedivo je veći gušt od onog na terenu s umjetnom travom, možda čak neovisno o tome jeste li profesionalac naviknut na vrhunske uvjete — iako su vrhunski uvjeti u nas (i dalje) relativan pojam, neovisno o pojavi hibridnih terena — ili rekreativac naviknut samo na razne podvrste loših prirodnih travnjaka.
Iako su zbog svoje praktičnosti davno ušli u masovnu upotrebu, u nogometnoj zajednici još uvijek postoji izvjesna zadrška ili možda predrasuda prema terenima s umjetnom travom. Osim te neke osobne preferencije ili naprosto osjećaja koji je često bitan samim igračima, postoji jedan zajednički nazivnik koji možda i ponajviše potpiruje tu predrasudu; pričamo ponajprije o strahu od ozljede. Ako već i sami igrači nisu ti koji potenciraju tu priču, često su treneri oni koji upozoravaju na (navodno) povećani rizik od ozljede na umjetnim terenima — ili rogobore poput Joséa Mourinha — a ni klupski liječnici ne prezaju od dovođenja potonjeg u direktnu uzročno-posljedičnu vezu.
“Kad odgovaramo na jedno takvo pitanje, uvijek je to stvar dokaza”, započinje Goran Marković, redoviti profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu koji je surađivao, između ostalih, s Arijanom Ademijem i Brunom Petkovićem. “Postoje iskustveni dokazi i to je, dakle, osobno iskustvo koje je uvijek manje-više ograničeno i pristrano. A postoje i znanstveni dokazi. Dosad je provedeno već puno istraživanja na tu temu i rezultati nisu potvrdili pretpostavke značajnog broja istraživača. Ako gledamo u ovom trenutku seniorski nogomet i mlađe selekcije, nema čvrstih dokaza da umjetna trava povećava rizik od ozljede. Štoviše, čini se da se u seniorskom nogometu taj rizik malo smanjuje u odnosu na igru na prirodnom travnjaku.”
Profesor Marković referirao se, između ostalog, na znanstvenu studiju koja je prije nekoliko mjeseci objavljena u uglednom medicinskom časopisu The Lancet, a koja je obuhvatila niz relevantnih istraživanja o spomenutoj temi. Postoje neke indikacije da bi igranje na umjetnoj travi moglo predstavljati veći rizik za nastanak ozljede prednjeg križnog ligamenta kod žena (dakle, ne i čvrsti dokazi), ali generalni je zaključak da rizik — ili, ako hoćete, strah od ozljeda — ne može biti argument protiv izgradnje umjetnih terena.
Umjetni tereni u Hrvatskoj se generalno jako loše održavaju. “Ljudi misle da, ako stave umjetnu travu, platili su i sad nema više nikakve brige”
Sve je to, dakako, bitno i zbog domaćeg nogometnog konteksta.
Umjetni tereni često su, iz valjda samorazumljivih razloga, najvažniji projekt manjih nogometnih sredina i možemo reći da su u tom smislu u posljednjih desetak godina napravljeni određeni pomaci. Hrvatski nogometni savez (konačno) je prije nekoliko godina započeo širenje mreže umjetnih terena po cijeloj Hrvatskoj, a jedan dio posla odradile su i lokalne zajednice, pogotovo u urbanim sredinama. Iz čisto nogometne perspektive, možemo reći da su svi na dobitku; klubovima s umjetnim terenima lakše je privući veći broj djece te općenito podići imidž kluba, a samim je korisnicima ipak ljepše trenirati nego na nekadašnjim kaljužama i inim verzijama često i samo pomoćnih terena.
Nema konsenzusa
Osobno inače imam privilegiju raditi u klubu koji ima dva umjetna terena (jedan je manjih, rukometnih dimenzija), ali često mi je kroz glavu prolazilo upravo to jesu li oni, pogotovo ako su potrošeni, štetni za zdravlje klinaca.
“Moja saznanja iz prakse, ali i neka istraživanja koja sam pogledao, govore da je ipak štetnija od prirodne trave”, priča Krešimir Šoš, kondicijski trener u prvoj ekipi HNK Gorice koji je ranije radio i u Dinamu, i sa seniorskom ekipom i s mlađim uzrastima u klupskoj akademiji. “Istina je takva da je svaka generacija umjetne trave sve kvalitetnija i proizvođači se pokušavaju približiti uvjetima prave podloge. Ono što je zapravo problem nije samo trava, nego i taj gumeni granulat koji pruža jednu drugačiju reaktivnu silu u odnosu na prirodnu podlogu, pa samim time muskulatura drugačije funkcionira. I tu nastaju neke kontrakture i neke upale, a ponekad zna doći i do ozljede.”
Iako ne priča konkretno o tome, laik bi mogao primijetiti da na umjetnoj travi nema toliko proklizavanja, pa da za posljedicu imamo i veće opterećenje općenito za sve zglobove. “Nema nikakve dvojbe da je interakcija između kopačke i podloge različita u odnosu na prirodnu travu”, priča profesor Marković. “Posebice kad je riječ o rotacijskim momentima sile. Teorijski gledano, to može povećati rizik od nastanka ozljeda donjeg ekstremiteta. Ali opet kažem, mi to nismo istraživački potvrdili i toga moramo biti svjesni.”
Sa sugovornicima ne pričam u isto vrijeme, pa ne mogu reći da među njima postoji određena konfrontacija, ali kad se počnete baviti ovom temom, postaje vam jasno da oko nje ne postoji konsenzus. “Nema nekog konsenzusa, ali ono što mogu potvrditi je to da i masa samog igrača igra ulogu”, priča Šoš. “Mlađi igrači su lakši i možemo reći da zbog toga imaju manju šansu za ozljeđivanje. Ono što je zapravo još bitno istaknuti, a to i iz svoje prakse mogu reći, zapravo je najgora ta promjena. Recimo, razgovarao sam s igračima koji su igrali rusku ligu… Kad se čovjek navikne na umjetnu travu i kad stalno igra na njoj, nekih ozljeda zapravo i nema. Ali veći je problem ta promjena, kad, recimo, treniraš na pravoj, pa igraš na umjetnoj.”
Stvari se, međutim, mogu sagledati i iz druge perspektive. Sve donedavno su loši prirodni travnjaci bili uobičajena pojava i u HNL-u, pogotovo u zimskim mjesecima, a gotovo je općepoznato kakva je situacija u niželigaškim nogometnim sredinama. Ne radi se pritom samo o glavnim terenima, već i o pomoćnim, a za pretpostaviti je da s takvim terenima te onda i stalnim promjenama podloge raste upravo rizik od ozljede.
“Mogu se složit s time”, kaže profesor Marković. “Uvijek su relativno nepoznate situacije te koje traže neko vrijeme da im se prilagodimo. Ako smo trenirali šest dana na kvalitetnom travnjaku, a sad odjednom moramo još većim intenzitetom, pa i s psihičkim stresom igrati na terenu koji je neprimjeren, rizik od ozljede raste. Iako je i to opet samo pretpostavka.”
Pitanje održavanja i obuće
Marković kaže da su prethodne ozljede pojedinog igrača jedina stvar za koju postoje čvrsti dokazi da povećavaju rizik od novih. Na pitanje hoće li se povećati rizik od ozljede ako često mijenjamo podloge struka zasad nema odgovor, kaže.
“Razlog za to je upravo taj što je priroda nastanka ozljede toliko višefaktorska”, objašnjava. “Mi toliko toga još ne znamo i zapravo smo, da to tako kažem, impotentni kad je riječ o procjeni rizika od ozljede. Međutim, imamo alate koje možemo primijeniti i time značajno smanjiti rizik od ozljeđivanja, pogotovo kod djece i mladih.”
Najvažniji elementi prevencije ozljeda su sustavno provođenje adekvatnog zagrijavanja, kao i treninga jakosti i snage kroz cijelu sezonu. Marković dodaje da nemali broj trenera još i danas smatra kako treningu jakosti nema mjesta u trenažnom procesu mlađih uzrasta, uzimajući ga štetnim ili u najmanju ruku beskorisnim za njihov razvoj, iako postoje brojni dokazi koji govore suprotno. Radi se, međutim, o samo još jednoj od navodno neupitnih ‘istina’ koje cirkuliraju u još uvijek pretežito zatvorenoj i konzervativnoj nogometnoj sredini, pa vjerojatno je i takav mentalitet jedan od uzročnika postojećih predrasuda spram umjetne trave.
Paradoksalno je pritom da se se umjetni tereni u Hrvatskoj generalno jako loše održavaju, što se valjda samo nadovezuje na priču o hibridnim, pa i prirodnim travnjacima.
“Ljudi misle da, ako stave umjetnu travu, platili su i sad nema više nikakve brige”, kaže Šoš. Problem vjerojatno nije opet samo u nedostatku stručnosti, već i u tome što umjetna trava nije baš ni toliko jeftina za održavati koliko se to možda potencira. Početna je investicija sama po sebi skupa, ali teren je onda potrebno i češljati (s posebno namijenjenim strojem), nadopunjavati i tim gumenim granulatom, a činjenica je i da on ima svoj rok trajanja od pet do 10 godina. Onaj koji se ne održava obično se može prepoznati po tome što je ‘izlizan’ (baš zato što se ne češljaju vlati trave), često je i tvrd, a poneki već imaju i pukotine. “Tako da nije uvijek kriva ni sama umjetna trava koliko održavanje”, zaključuje.
Obuća je zapravo ključ za bilo koju podlogu. “Dokazana je i povezanost obuće s ozljedama križnih ligamenata u nogometu, pa i s ozljedom pete metatarzalne kosti”, govori Šoš. “Idealne su one tenisice s puno malih čepića. Nejasno mi je to da dosta trenera forsira prave kopačke za umjetnu travu, pa se djeca onda kližu, tvrdo im je i nastaju i neki drugi problemi.”
Unatoč svemu, nekih velikih razloga za brigu ne bi trebalo biti, pogotovo ako se malo vratimo u prošlost. Većina je nas trenirala upravo na tim kritično lošim prirodnim travnjacima, a slobodno smo vrijeme provodili na betonskim školskim igralištima, pa umjetna trava iz te perspektive možda i ne zvuči baš tako zabrinjavajuće ili loše.
“Mislim i da tu ne možemo ništa promijeniti”, kaže Šoš. “Možemo krenuti od sebe kao roditelja. Pravilan izbor obuće. Druga stvar su te prevencijske vježbe. To bi se u klubovima trebalo kvalitetnije raditi, a na njima je i da bolje održavaju terene.” Marković priča zapravo sličnu stvar, ističući još nešto za sam kraj: “Fundamentalni problem koji imamo u Hrvatskoj je taj da mi ništa ne kvantificiramo”, kaže. “Nijedan klub, na primjer, ne vodi sistematsku analizu svih ozljeda po uzrasnim kategorijama koje se događaju te njihove moguće rizične čimbenike. Sukladno tome, čak i da poduzmete neke mjere prevencije, vi ne znate jeste li išta postigli, jer nemate to s čime usporediti. I onda je prostor za neke paušalne i arbitrarne ocjene ogroman.”
