Umjetnici s amaterskih terena

O grbavim travnjacima, strganim nogama i nogometnoj naciji

Zadnja izmjena: 13. kolovoza 2020.

Prvog su zvali Šareni, što se samo nadovezalo na moj prvotni dojam o njemu kao potpuno pogubljenom liku koji nije bio svjestan da se nimalo ne uklapa u nogometne kalupe.

Na trening na kojem smo se upoznali došao je odjeven kao da ide mami na obližnji plac; rekreativni nogometaši možda će nerado priznati, ali mnogi od nas razmišljaju koje će krpice odjenuti za trening, pa i hoćemo li se osjećati ili izgledati dovoljno seksi na terenu, a Šareni je nosio obične civilne, već iznošene crne trofrtaljke te crnu, već zapravo tamno-sivkastu majicu s likom Kurta Cobaina.

S pomalo glupavim, ali samouvjerenim smiješkom pozdravio je trenera, koji je bio nemalo iznenađen što ga konačno vidi na treningu; nije ni otišao u onu ruinu od svlačionice, već je odložio ruksak sa strane, skinuo tenisice te na sive čarape navukao vidno jeftine i već potrošene crne kopačke. Bio je visok oko 190 centimetara, prilično mršav, možemo reći vitak i krakat te mi je, unatoč tome što je u meni izazvao blagu simpatiju zbog Nirvanine majice, u podsvijesti kucalo da ovog nonšalantnog i vjerojatno nesposobnog tipa treba što prije odstraniti iz kluba.

Bilo je to prije nekih 10-11 godina kad se nas par frendova iz Travnog odlučilo registrirati za obližnji Zelengaj, koji je već neko vrijeme bio ‘lumpenproleterijat’ čak i u zadnjoj, trećoj zagrebačkoj ligi, a što će se u idućim godinama itekako promijeniti.

Bez publike, računica je jasna — utakmice koštaju od 1.200 do 1.500 kuna, a šank i prodaja karata nose često i više. Hoće li ZNS i HNS biti grobari klubova?

Kako to zna biti, suprotno tom prvom dojmu, pa tako i dojmu mnogih drugih koji su ga prvi puta vidjeli, tip je jedan malonogometni turnir u Dugavama odigrao u nečemu što je nalikovalo otrcanim bakandžama; Šareni se igrao s loptom kao da je kontrolira rukama i taj je svoj urođeni uličarski gen uspio prilagoditi velikom nogometu.

Kvartovski odgojeni igrači mogli bi od njega naučiti dvije stvari: prva je ona da je jako dobro osjećao prazan prostor, tj. da nije stalno tražio loptu u noge samo da bi je besmisleno mrcvario na 30-40 metara od gola, a druga je ona da je cijenio i shvaćao moć suradnje te bio jedan od rijetkih s kojim ste mogli igrati zatvorenih očiju, osjećati se kao što se osjećaju dva glazbena instrumenta, a što je, shvatit će neki, posebna vrst orgazma. Igrao je lijevo krilo te je, okružen boljim igračima, postao najbolji strijelac lige; svatko tko ga je gledao ili igrao s njim, a vjerujem da ga poznaje barem dio zagrebačke malonogometne scene, jedva je čekao da primi loptu, zabode se udesno, napravi lažnjak, pa ulijevo, samo da bi napravio još jedan…

Živjeti za vikend

Drugog su zvali Jura, iako su ga komotno mogli zvati Bucko ili tome slično.

Visok je 180 centimetara i ovisno o ‘raspoloženju’ teži od 100 do 110 kilograma. Kad izađe na teren — a kad bismo nosili gostujuće žute dresove, on bi nosio žuti šuškavac jer nije bilo njegove veličine dresa — onaj prvotni dojam govorio bi vam da ovaj tip zasigurno “nemre bežati”, da je lako ukrotiv ili što već. Inače, Jura si večer prije utakmice obavezno mora “spiti koju”, ako ne i više njih, jer će u protivnom vjerojatno biti upravo lako ukrotiv. S nekima drugačije naprosto ne ide.

Igrala se tako jedna prvenstvena utakmica, imali smo korner s desne strane, kad sam dozvao izvođača da me odigra, dijelom i zato što je sipila kišica, pa vam čak i po neravnom terenu može doći fina rolica kojoj je stvarno teško odoljeti; uputio sam centaršut iz prve, solidnu ‘kiflu’ otprilike između peterca i 11 metara, samo da bi je ovaj mangup — a što valjda jedini na terenu nisam vidio — ‘škorpionom’ pospremio u mrežu. Koliko god nisam mogao vjerovati, toliko me to i nije čudilo; jednom drugom prilikom taj je navodno nepokretni kit primio na prsa dugu loptu, upućenu s desne strane u ravnini centra, te bez imalo respekta s vrha šesnaesterca oprobao tehnički savršene škarice — vratar je loptu jedva iščupao ispod prečke…

Ljudi možda ne vjeruju, ali to je tako – Šareni i Jura su umjetnici s amaterskih terena, ali i sam vrh nogometne atrakcije. Ili, ako hoćete, kvalitete koja obitava u tim nižim ligama, a koje se nerijetko podcjenjuju. Jest, da, događa se da su utakmice negledljive, ali nimalo nebitan nije kontekst; tereni su često katastrofalni i teški za igrati, ali nepobitno je da ima jako puno dobrih, pa i fizički spremnih igrača koji iz ovog ili onog razloga ne igraju u višem rangu. Nije da bi im ondje bilo znatno bolje, ali radi se o dečkima koji, unatoč fakultetu ili poslu, žive za vikend te zaslužuju puno bolje uvjete. Pogotovo ako uzmete u obzir da se volimo, oprostite na izrazu, kurčiti onime da smo nogometna nacija.

Prepušteni sami sebi

Prije otprilike pola godine odlučio sam raskrstiti s velikim nogometom. Razloga je više, ali oni se mogu upakirati u ono da sam se naprosto zasitio gutanja govana. Zasitio sam se tih katastrofalnih terena kojih ne manjka čak i u nogometnom središtu Hrvatske.

Pritom imajte na umu da postoji više vrsta loših terena. Birajte — hoćete li one koji djeluju kao ‘tepisi’, samo da biste pri prvom dodavanju shvatili da se ispod krije mali milijun neravnina; hoćete li one za koje odmah znate da će vam nakon utakmice pucati leđa — suhi, tvrdi, grbavi i s malo trave; hoćete li one sa slabo podšišanom travom; one gnjecave i mekane pa imate dojam da igrate u živom blatu; one koji su stanište krticama pa ste svako malo u strahu da po tko zna koji put ne izvrnete gležanj; ili pak one koji su nakon malo jače kiše poplavljeni tako da se de facto igra u neregularnim uvjetima…

Zasitio sam se i onoga da klubovi ne mogu osigurati tri iste lopte za utakmicu, ili da trenirate s 10 različitih i različito napumpanih. Zasitio sam se i onoga da se katkad morate presvlačiti s klincima u ruini od svlačionice, ili da morate trenirati na improviziranoj pomoćnoj rupi od terena da biste, tobože, sačuvali glavni teren. Zasitio sam se i skučenih i hladnih gostujućih svlačionica, a onda i tuševa iz kojih tek pljucka hladna voda. A ne manje važno, posebno su iritantni oni usrani i loši suci koji nimalo ne osjećaju igru niti se usude preuzeti zrno odgovornosti.

Jedna tužna osobina hrvatskog mentaliteta jest da ljudi uzimaju stvari zdravo za gotovo – mnogi kolege povremeno će gunđati, ali onda zaključiti da je tako valjda uvijek bilo i da će tako valjda uvijek biti, a naći će se i oni koji će zaključiti da je to valjda čar amaterizma i slično. Ne znam, možda je takvo što nekome simpatično ili romantično, ali pitajte roditelje je li simpatično ili romantično upisati svoje dijete u klub s generalno lošom infrastrukturom, od cjelokupnog objekta do samog igrališta.

Stvar je u tome što velika većina djece nogomet nema prilike i ne počinje trenirati u Trnju, Hrvatskom dragovoljcu, Lokomotivi, a kamoli Dinamu ili gdje već, već upravo u lokalnim sredinama koje su godinama bile prepuštene same sebi. Stizala je nekakva crkavica od županijskog saveza, a i ono malo novca što bi se našlo bilo je dovoljno da ga neki lokalni šerif ili obični prolaznik zamrači. U mom konkretnom slučaju, da nije bilo i da nema velikodušnih volontera, pa i sadašnjeg atipično fanatičnog bossa, klub bi odavno bio pokopan.

Sve zbog par lopti i kosilice

Naravno, Hrvatski nogometni savez, koji tobože treba skrbiti o nogometu, uobičavao je lopticu prebacivati na lokalne zajednice — a kad je u pitanju onaj fantomski projekt nacionalnog stadiona ili kampa, onda i na državu — ali da velik dio odgovornosti leži upravo na njima iz saveza su potvrdili sami kad su tek nedavno odlučili ozbiljnije i sustavnije uložiti u hrvatsku nogometnu pustoš, a koja se ogledala u podatku da čak 12 županija nije imalo umjetni teren po FIFA-inim standardima.

Kako se dotad skrbilo za bazu u možda i najgrotesknijem obliku dočarava ovaj sprdalački uradak ekipe iz U zdrav mozak – dva fiktivna lika iz NK Primorac Šmrika zovu direktno Vlatka Markovića te ga mole za nekoliko lopti, na što ovaj gospodski pristaje, ali ističe da valja dostaviti dopis Savezu. Takav modus operandi, koji se u suštini svodi na žicanje, prevladava i danas. Jednostavno dođete kao predstavnik na HNS-ovu Skupštinu, povučete nekog visokopozicioniranog za rukav, kažete da bi vam dobro došla kosilica i HNS će vam vjerojatno gospodski donirati novac; naravno, paradoks se krije u onome da upravo baza godinama održava manje-više jedne te iste ljude na vlasti, valjda sve zbog pokoje mrvice, ili zbog par lopti i kosilice.

Pritom se ne radi o tome da HNS treba šapom i kapom dijeliti novac županijskim savezima, koji to onda dijele klubovima, već treba stvoriti osnovne uvjete treniranja, ponajprije zbog djece i članarina koje su, izuzev tog novca iz saveza, najveći izvor prihoda.

Ako pričamo o Zagrebačkom nogometnom savezu, on obično pokriva oko 50 posto budžeta klubova iz županijskih liga, a što će se sada zbog korona-krize kresati. Klubovi, pak, nemaju puno prostora rezati vlastite troškove, evenutalno ono što se na crnjaka daje pokojem igraču ili plaće trenerima. Sve ostalo — režije, godišnja članarina savezu, registracija igrača, materijal za održavanje (kreč, gorivo, popravci itd.), trošak utakmica i sudaca, dresovi, lopte, markeri itd. — mora se plaćati ako klub želi funkcionirati, a nešto se može ušićariti kroz ‘šank’ i prodaju karata, te ako što kapne od pokojeg sponzora.

Danak sporta

U tom kontekstu, teško je neshvatljivo zašto je ZNS ukinuo treću zagrebačku te oformio dvije veće lige, obje od po 16 klubova. Drugim riječima, amateri bi trebali odigrati 30 prvenstvenih utakmica, a raspored je još manje shvatljiv — u prva četiri tjedna zagarantirano je sedam utakmica, a ako prođete pretkolo kupa, i dalje imate ritam srijeda-subota. Ako bi se, pak, donijela odluka da se igra bez publike, računica je jasna — utakmice koštaju od 1.200 do 1.500 kuna, a šank i prodaja karata (karte se uglavnom prodaju samo u prvoj zagrebačkoj) nose otprilike toliko, često i više, pa se postavlja i ono pitanje hoće li, uz koronu, i ZNS i HNS biti grobari klubova?

Ono u što mogu biti siguran jest da moje tijelo ni uz onu mladenačku volju ne bi podnijelo taj ‘premierligaški’ ritam, pa tako ni tih 30 utakmica, koje inače postanu i psihološki zamor; još jedan od razloga zašto sam raskrstio s velikim nogometom jest upravo taj što je od mene napravio de facto poluinvalida.

To je pak dijelom povezano s još jednim mitom o amaterima — onim koji uzima da velika većina nas ‘markira’ treninge ili mora na utakmicu doći ravno iz birtije. Naravno da ima i takvih, ali imate i onih fanatika koji dolaze na 90 posto treninga te onih koji noć prije utakmice borave u ‘karanteni’; nemali broj njih živi i za treninge i za utakmice te nastoji koliko-toliko živjeti sportski. Suprotno uvriježenom mišljenju, slično kao što je profesionalni nogomet naprosto nezdrav, tako i amaterski, iz tih ponešto drugačijih razloga, može uzeti i uzima danak — velik broj rekreativaca su ‘potrgani’, imaju staklene gležnjeve, ne mogu stajati u mjestu duže od 15 minuta, pucali su im prednji križni, imaju kronične probleme s ovime ili onime… To su dečki od svega 25-30 godina.

Dečki koji su bez obzira na sve godinama gazili po tim tvrdim, mekanim, grbavim, ovakvim ili onakvim terenima. Umjetnici s amaterskih terena koji zaslužuju pljesak i naklon, ali konačno i nešto više od toga.

Ne propusti top članke