Dok hodam pored pomoćnog igrališta u malenom kompleksu koji nastanjuje HNK Gorica, počinjem osjećati ono što je, barem za neke od nas, uobičajeno osjećati kad izbliza ugledate jedan dobar nogometni travnjak: prvo svojevrsno ushićenje, a onda i teško savladivi poriv da i sam utrčim na teren. Teren koji još više blista pod čistim jutarnjim suncem.
Jest, da, taj dobar ili besprijekoran nogometni travnjak, u nogometnom žargonu popularno znan i kao ‘tepih’, zapravo je san svakog nogometaša. Za jednog prosječnog amatera koji je nekih 10 godina svojeg života ili zdravlja ostavio u nižim ligama, on je zapravo često i nedosanjani san. Loši nogometni tereni i njegove raznorazne podvrste, a stvarno ih ima, karakteristični su još uvijek za cijelu Hrvatsku, a sve do prije nekoliko godina taj dašak amaterizma dao se osjetiti i u prvoj ligi, posebice u zimskim mjesecima; danas je to problem koji muči drugoligaše.
Istina je takva da većina prvoligaških travnjaka nisu bili ni blizu tih vrhunskih standarda, a osobno me uvijek čudilo zašto je, primjerice, travnjak na Poljudu gotovo uvijek u popriličnom lošem stanju; odgovor je onda vrlo vjerojatno sličan onome kad općenito pričamo o nogometnim terenima u Hrvatskoj. Radi se uglavnom o starim i(li) loše postavljenim travnjacima sa zastarjelim sustavima drenaže i navodnjavanja koji su usto i često loše, pa onda i nestručno održavani. Naravno, klubovi će vjerojatno kao temeljni uzrok svih problema spomenuti nedostatak novca, iako je vjerojatnije da se katkad radilo samo o nedostatku volje da se ulaže u teren ili o, na kraju krajeva, čistom dilentantizmu.
Teren na Gradskom stadionu u Velikoj Gorici u tom je smislu možda indikativan primjer. Postavljen je još 1987., a u idućih 20-ak godina uglavnom je prepušten utjecaju majke prirode. U međuvremenu, međutim, a unatoč određenim problemima koji su naslijeđeni, taj je isti travnjak postao jedan od najboljih terena u Hrvatskoj. Ili jedan od onih koji u vama izaziva taj osjećaj ushićenja i teško savladivi poriv…
Koja se financijska računica krije iza toga da ne održavaš dobro teren koji ionako nema neki dugi rok trajanja?
“Što se nas tiče, mi ćemo za svaku utakmicu maksimalno pripremiti teren”, kaže pomalo samouvjereno Dalibor Mazulović, inače domar koji je zaposlenik grada i zadužen je i za održavanje terena. Gospodin Mazulović zapravo mi odgovara na pitanje hoće li, s obzirom na utakmicu koja se igrala s Rijekom u nedjelju, a onda i kišu koja je u ponedjeljak padala cijeli dan, travnjak biti u dobrom stanju za utakmicu s Hajdukom. Po svemu sudeći, ta samouvjerenost nije bila bez pokrića, jer za jedan ovakav remi bez golova izgovor u terenu vrlo vjerojatno ne bi mogao pronaći ni gospodin Ante Čačić.
“Uspjeli smo ga povaljat i sad ga moramo kosit”, ubacuje se sad Tomislav Mesarov, zapravo glavna osoba za održavanje terena. “Da je kiša nastavila, mi ne bismo mogli ić na teren, bila bi trava takva kakva je. Imamo sreće i da je malo hladnije, pa ne raste toliko intenzivno. Da je uz takvu vlagu sad još i vruće, onda bi bilo zeznuto, onda bi stvarno rasla.”
“Teren je nauka”
S dotičnima sjedim u klupskom kafiću nazvanom VAR te nekih pola sata razgovaram o umjetnosti održavanja travnjaka. Utorak je ujutro i ne želim ih dugo zadržavati — ne samo zbog gustog rasporeda i dvije domaće utakmice u četiri dana, već i zato što vrlo brzo shvaćam da je održavanje terena samo jedan od poslova kojim se bave.
“U početku se niti nisam bavio terenom, ali s vremenom je on postao prioritet”, kaže mi gospodin Mesarov, koji se o cijelom objektu kao predstavnik grada brine već 17 godina. On, Mazulović i još jedan pomoćni radnik brinu, dakle, i o klupskim prostorijama, svlačionicama, dvorištu, okolišu… “Nemam nikakvog problema nazvat se samoukim”, kaže Mesarov, inače i strojar po struci koji se održavanjem terena bavi sad već više od 10 godina. “Tako da dosta toga radimo po osjećaju”, dodaje bez zadrške.
“Mislim, on je tu sad već 17 godina, ja sam osam, i mi smo svaki dan na terenu”, ubacuje se Mazulović, “i neke stvari ti sad već vidiš vizualno. I znaš odreagirat u pravom trenutku.” Kratko pričaju o tome kako se u prošlosti uopće nije koristio kvarcni pijesak koji oni sad sipaju tri puta godišnje; tzv. pjeskarenjem drenaža postaje bolja, odnosno zemlja propusnija, a teren općenito čvršći te otporniji na oštećenja.
Više puta tijekom razgovora dotičemo se i sad već famoznih hibridnih travnjaka koje danas imaju svi osim Gorice i Osijeka, a obojica će bez puno zadrške reći da nisu previše upoznati s održavanjem takvog terena koji je zapravo trebao biti postavljen i u Gorici. “Mi smo i dalje za prirodni teren”, kaže u jednom trenu Mazulović, pa Mesarov dodaje da bi zapravo najbolje bilo promijeniti samo sustav drenaže, s obzirom na to da u slučaju velikih količina kiše ipak znaju nastati lokve na terenu.
“Teren je nauka, u principu”, započinje Mesarov sad već pri kraju razgovora. “Ja kad gledam kako se u Engleskoj radi, kako se ispituje tlo, kako ovo, kako ono… Mi ne možemo ništa od toga radit i uglavnom ga održavamo po osjećaju. Dugo smo već tu i znamo, odnosno pretpostavljamo kako će teren reagirat. Nekad nas iznenadi, ali uglavnom na dobar način”, smije se.
Dezinficirali kopačke
Svojevrsna revolucija na području održavanja nogometnih terena dogodila se upravo u Engleskoj 1990-ih, potaknuta priljevom novca od TV prava te sve većom komercijalizacijom i popularnošću Premier lige. Imati dobar ili zapravo besprijekoran nogometni teren postalo je nešto što se podrazumijeva, a s godinama će takozvani groundskeeperi iz Velike Britanije postati vruća roba za klubove iz drugih najvećih europskih liga. Danas se radi o sektoru koji u Ujedinjenom Kraljevstvu zapošljava preko 27.000 ljudi.
U Hrvatskoj je pojam groundskeepera još uvijek relativno slabo poznat, ili barem relativno slabo upotrebljavan, a oni se praktički mogu nabrojati na prste jedne ruke. Kad kažem “oni”, mislim ponajprije na profesionalce koji su zaduženi isključivo za održavanje nogometnih terena.
Prvi klub u Hrvatskoj koji je počeo davati na važnostim tim ljudima bila je Rijeka. Bilo je to 2014. kad je dovršen kamp na Rujevici i kad je zaposleno nekoliko mladih stručnjaka iz područja agronomije koji su ujedno trebali brinuti i o prvom hibridnom travnjaku u Hrvatskoj.
“Možemo reći da je za hibride potrebna još veća količina stručnosti i još veća njega kako bi bio u top kondiciji”, priča Danko Puhalo, jedan od tih mladih kadrova, a danas glavni čovjek za održavanje terena na Rujevici. Puhalo je 1990. godište, a agronomiju je završio na fakultetu u Ljubljani. Posao u Rijeci dobio je još dok je imao jedan ispit za položiti, a u početku mu je nadređena bila Barbara Zanelli, za koju možemo reći da je bila prva groundskeeperica u Hrvatskoj. Dotični su inače u samim počecima o trošku kluba na usavršavanje odlazili i u inozemstvo, a s odlaskom Zanelli Puhalo je postao šef održavanja terena te sada ispod sebe ima četvero ljudi koji mu pomažu. Novi hibrid na Rujevici postavljen je prije malo manje od dvije godine, sve o trošku kluba, a već dugi niz godina taj teren ima reputaciju najboljeg u Hrvatskoj.
“Sličan je kao i prvi, ali je još čvršći, kompaktniji i još se manje oštećuje i bolje regenerira”, kaže Puhalo. “I ovako ugrubo, leži na kvarcnom pijesku što omogućava da je drenaža jako dobra i za vrijeme velikih kiša. Ne zadržava se voda, ne stvaraju se lokve i lopta ide još brže”, priča on, pa nastavlja: “Poanta kod hibrida je da se manje oštećuje i da ga lako vraćaš u prvobitno stanje, ali moraš ga održavati čak i više nego prirodni teren. Ako nemaš dobro održavanje, vrlo lako može doći do oštećenja i može ti biti još teže povratiti ga u prvobitno stanje.”
Travnjak je, dodaje Puhalo, osjetljiviji i skloniji bolestima — točnije, gljivičnim oboljenima koja su u jednom periodu zahvatila i Maksimir i Poljud, zbog čega su Rijekini nogometaši svojevremeno nakon gostovanja na potonjem terenu dezinficirali kopačke kako bolest ne bi prenijeli na Rujevicu.
Prirodni ili hibridni nije pravo pitanje
U ljeto 2018. hibridni su tereni stigli i u druge prvoligaške klubove, što je projekt koji je velikim dijelom financirao i Hrvatski nogometni savez. Ugradnja svakog terena koštala je malo manje od milijun eura, a hibridi su nikli u Maksimiru, Kranjčevićevoj, Zaprešiću, Koprivnici i Puli. Njihov rok trajanja je otprilike pet godina — ili je to barem razdoblje tijekog kojem može biti u odličnom stanju — ali kvaliteta nekih od spomenutih terena već se puno srozala.
Teren u Koprivnici danas je jedan od najlošijih u ligi. Trava je često predugačka — nekakva standardna visina vrhunskog travnjaka je 24-28 milimetra — ne zalijeva se prije utakmice i teren generalno uspijeva biti tvrd, a njegov najviši sloj i sklizak. Predugačka trava problem je i na Drosini, a njegova je specifičnost ta što je premekan, odnosno pregnjecav, osobito na dijelovima uz zapadnu tribinu. Dva nova hibrida su prije manje od dvije godine postavljena i u Šibeniku i u Varaždinu. Prvospomenuti teren danas ne samo da slovi za možda i najlošiji u ligi — iako na prvu izgleda pristojno, kako to zna biti i s prirodnim terenima, ispod je pun neravnina — već je i pogodan za nastanak ozljeda, dok je ovaj u Varaždinu u međuvremenu koliko-toliko doveden u red.
“Kakvo je održavanje na tim terenima, o tome ne mogu pričati”, suzdržan je Puhalo kad ga pitam što se točno događa, pa mi kaže da problemi mogu nastati zbog raznih razloga; između ostalog, i zbog nedostatka ljudstva ili preteških strojeva. “Postoje teže kosilice s kojima teren možeš pokositi za sat vremena, ali mi imamo one lakše s kojima ti treba neka četiri sata”, kreće pričati, pa radi kratku pauzu. “Mi smo na glavnom terenu svaki dan po tri-četiri sata, s tim da, kad su neki malo veći radovi, onda i po sedam-osam sati.”
Puhalo kaže da je jako bitno reagirati kad se uoče bilo kakve promjene: “Prošetaš po terenu, pa vidiš ako je malo boju promijenio, pa moraš odrediti koju točno hranu mu dati. Nisu sva mineralna gnojiva ista… U ljetnim mjesecima jako je bitno i doziranje vode, a moram reći i da su naši zaposlenici dobro obučeni i vole raditi”, priča on, pa kasnije dodaje i da prilikom gnojenja ne koriste traktor, koji je težak skoro tonu i pol, već sve rade ručno. “S tim kariolicama koje imaju po 50 kilograma. Ali kad imaš takvu akciju, to traje cijeli dan.”
Naravno, netko bi mogao reći da je temeljni uzrok svih problema uvijek taj nedostatak novca. Pričamo li o sustavu podnog grijanja koji se obično ugrađuje uz hibridne terene — a koji postoji samo na Maksimiru, ubrzo će biti možda i u Varaždinu — klubovi su navodno preuzeli tu brigu na sebe, ali većina ih je odustala zbog očekivanih visokih režijskih troškova; to je nešto što se možda i može razumjeti.
Međutim, Rujevica nema podno grijanje, pa je teren i dalje odličan, a izdaci za održavanje hibridnog terena otprilike su jednaki izdacima za one prirodne. Na kraju krajeva, koja se financijska računica krije iza toga da ne održavaš dobro teren koji ionako nema neki dugi rok trajanja? Također, na primjeru Gorice vidimo i da se klubovi uvijek mogu okrenuti dobrom starom rješenju. Jedini je problem u tome što se pitanje, čini se, zapravo još uvijek ne svodi na odabir prirodnog ili hibridnog travnjaka, već na to tko su točno ljudi koji se bave održavanjem terena, barem u nekima od hrvatskih prvoligaša.
Ili možda: postoje li oni uopće?
