Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

It’s Coming Home

Ovo je Engleska koja sanja i koju nije teško voljeti

Zadnja izmjena: 27. lipnja 2018. Profimedia

Dok su Englezi trpali beznadnu Panamu, gol za golom, s razglasa stadiona u Nižnjem Novgorodu dopirali su zvuci poznatog refrena.

Three lions on a shirt

Jules Rimet still gleaming

Thirty years of hurt

Never stopped me dreaming

Nije čudno da je taj singl benda The Lightning Seeds, napisan za Euro 1996. u Engleskoj i s vremenom pretvoren u himnu engleske reprezentacije, napravljen u kolaboraciji s dvojicom komičara, Davidom Baddielom i Frankom Skinnerom. Tih “30 godina boli” za Engleze je u međuvremenu postalo i preko 50, a i oni koji se zaista, kako pjesma kaže, sjećaju starta Bobbyja Moorea iz opjevane šampionske 1966. kao da su već davno odustali.

Engleska je odlaskom na svaki novi veliki turnir ponavljala mantru o Tri lava na majici i sanjanju neke nove 1966., samo da bi se vraćala dodatno posramljena u svojim nerealnim očekivanjima. Poput onih nacija koje mantraju o svom božanskom statusu, Engleska je u viđenju sebe kao kolijevke nogometa pripisala sebi tu svojevrsnu predodređenost da bude svjetski prvak. Kao, dovoljno je da znamo igrati, a ostalo će doći samo od sebe. Uostalom, tako je praktički bilo od samih početaka nogometne povijesti.

Ali baš kao što su tada širenjem nogometa po svijetu omogućili svakome da doda svoj pečat igri da bi onda tvrdoglavo i arogantno odbijali priznati kako možda oni ne znaju baš igrati nogomet najbolje na svijetu, Englezi su i u modernoj eri gledali kako stvari idu naprijed dok oni tapkaju u mraku. Dok se svijet učio sistematizaciji i dugoročnom razvoju kao zalogu rezultata, dok su njihovi vjekovni rivali Nijemci učili na neuspjehu i provodili svoj Das Reboot, baš kao i Španjolci ili Belgijci, Englezi su sanjarili i pjevali o boli, lašteći repliku trofeja Julesa Rimeta iz 1966.

Sve dok im bol na prošlom Euru nije nanio i — Island.

Engleski DNK

Međutim, šamar manje boli kad ste svjesni zbog čega ste ga dobili, a Engleska je poput nekog arogantnog tipa koji misli da su svi glupi, a on jedini pametan, konačno svoj pravi šamar buđenja dobila dvije godine prije večeri u Nici te golova Kolbeinna Sigþórssona i Ragnara Sigurðssona.

Nakon što su se s prvenstva u Brazilu vratili kući nakon prvog kruga i to sa samo jednim bodom u džepu, konačno su shvatili da taj njihov determinizam nema nikakvog smisla i da se nadati mogu još 50 godina, ali da nada istovremeno prerasta u nešto negativno. Iako će mnogi reći da Engleska u nogometnom smislu nije izašla iz perioda introspekcije još otkako ju je 1953. mađarska Laka konjica posramila i pokazala da nije predodređena na uspjeh bez truda te da se nogomet igra i razvija neovisno o njoj, te 2014. je prvi put u modernoj eri tražila svojevrsnu pokoru i neki drugi način.

Odnosno, tražila je put u srce svog nogometnog DNK.

Bez kompleksa, suludog pritiska i arogancije; ovo je Engleska koja sanja prave stvari i koju se zaista konačno može simpatizirati iz pravih razloga

Predstavnici engleskog Nogometnog saveza i treneri svih uzrasnih kategorija tog su ljeta 2014. sjeli kako bi konačno stavili pečat na plan dugoročnog razvoja nogometaša na reprezentativnom nivou, koji je u prosincu zaživio pod imenom England DNA. Djelovalo je to pomalo i ishitreno, kao da su samo htjeli uvjeriti same sebe da nešto rade po tom pitanju. Greg Dyke, tadašnji predsjednik Saveza, novinarima je predstavio plan ispisan na 11 stranica koji se sveo uglavnom na neke najšire smjernice razvoja omladinskih kategorija; nešto poput šalabahtera prepisanog iz njemačkog ili belgijskog modela.

“Ovo je početna točka svjetski priznatog pristupa razvoju elitnih nogometaša” govorio je tada Dyke. “To će voditi do razvoja pobjedničkih engleskih selekcija”.

Osim što je poznato da u mlađim kategorijama rezultat nipošto ne smije biti imperativ pri razvoju igrača, neki detalji — poput narukvice s USB privjeskom koji je sadržavao “temeljne vrijednosti engleskog DNK”, a koju su dijelili najmlađim generacijama — predstavili su stvar kao pomalo i redikuloznu hrpu floskula. Ali i to je bilo bolje od novog ponavljanja istog ciklusa. “Jedino što će se mijenjati je veličina dresa”, rekao je slikovito Dyke, aludirajući na potrebu univerzalnog sistema igre i metoda u svim selekcijama, od U15 do seniorske.

Southgate, glasnik nade

Koliko je teško pričati o reformama i strpljenju dok one ne daju rezultate najbolje znamo i mi sami. Mnogima je to u startu pojam za kompliciranje i prtljanje po izlikama u nedostatku rezultata; iako konkretnog uspjeha nema 50 godina, dijelu Engleza je i par godina do tek prvih natruha ubiranja plodova, baš kao i Hrvatima, bilo par godina previše. Ukomponirajte to s ostacima britanskog kolonijalnog shvaćanja svijeta koje se podosta očituje i kroz pogled na nogomet i kompetitivnost, pa je jasno da to samo dodatno otežava stvari. S druge strane propast tog determinizma i kolektivna apatija otklonili su donekle dio skeptika i olakšali put.

Poraz od Islanda na Euru bio je bolan, ali u usporedbi s nekim prijašnjim posrtajima histerija je, mimo klasičnog tabloidnog traženja krvi, generalno bila nemjerljivo manja.

Taj je poraz ujedno označio i zaokret na seniorskoj razini, dotad rezerviranoj isključivo za legende i ‘legende’ — vremešne zaslužnike koji su se smjenjivali kao na traci s jednom konstantom, onom da se plan i program više oslanja na iskusne igrače nego na implementaciju jasne vizije i sustava igre. Roy Hodgson je bio na pragu svog 68. rođendana nakon poraza od Islanda koji je rezultirao njegovim odlaskom; i dok je u recentnoj povijesti bilo i eklatantnijih i većih trenerskih krivaca za engleske neuspjehe, Hodgson je opet bio tek jedan od starih prolaznika.

Iako su dva mjeseca čekali i vagali hoće li promijeniti ploču i postaviti 23 godine mlađeg Garetha Southgatea kao Hodgsonova nasljednika, Englezi su na kraju iskoristili prigodu i prezentirali to sve kao nastavak sustavnih promjena i okretanja nekim novim vjetrovima. Southgate je, uostalom, na tu poziciju stigao nakon što je tri godine proveo kao trener mlade reprezentacije, što idealno upada u kalup sličnih razvojnih projekata u Europi. Nekadašnji reprezentativac, koji također ima ‘svoju’ pjesmu — samo kudikamo manje vedru i optimističnu od one Lightning Seedsa — dobio je zahtjevan zadatak dodatno pomladiti momčad kako bi i široj javnosti, uglavnom fokusiranoj isključivo na seniore, pokazao puni potencijal ovih reformi.

Bez kompleksa i arogancije

I tako je Engleska kao druga najmlađa momčad turnira u Rusiju prvi put u mnogo godina stigla na turnir lišena golemih očekivanja te pretjeranog spominjanja Julesa Rimeta i 1966. U njoj je samo 11 igrača koji su igrali Euro u Francuskoj; njih ravno pet je bilo i na tom očito prijelomnom Svjetskom prvenstvu u Brazilu. S druge strane, nije to euforično sklepana momčad; ‘projekt DNK’ možda je dao svoje prve opipljive natruhe apsolutnom dominacijom Engleza pri prošloljetnoj berbi trofeja u mlađim selekcijama, kada su osim dvaju naslova svjetskih prvaka (u U17 i U20 kategorijama) bili i europski prvaci do 19 i doprvaci do 17 godina.  Ali sistematizacija ne podrazumijeva da se glavne protagoniste tih uspjeha, prvih od 1966., sada treba baciti u vatru da izgore samo iz razloga kako bi se dokazalo nešto onima koji ionako nisu sposobni stvari sagledavati objektivno. Mlade zvijezde tih selekcija, poput Ryana Sessegnona, Jadona Sancha ili Ademole Lookmana, predviđeni su kao zalog za budućnost, a ne momentalno kupovanje vremena.

Ova je Engleska mlada, ali također već iskusna. U njoj nema borbe ega ni preplaćenih duplih pivota, već samo podložnosti sustavu i principima igre; lišena je i kompleksa stvaranja globalne zvijezde, kao što su to bio slučaj s, primjerice, Wayneom Rooneyjem. Predvodnik ove momčadi je Harry Kane, ‘običan’ heroj koji je sjajan nogometaš, ali istovremeno i tip oko kojeg ni tablodi ne mogu izgraditi imidž zvijezde, jer je u pitanju povučen lik koji je oženio svoju ljubav iz djetinjstva. Ovo je Engleska Johna Stonesa, Raheema Sterlinga, Delea Allija i Jordana Pickforda; igrača koji su talentirani i koji su profitirali od upliva stranih top trenera u Englesku, još jedne stavke koja užasava prosječnog engleskog pivopiju koji bi sve donedavno na prvi krivi pas zgrčio limenku u ruci i psovao sve po spisku.

Momčad međuprostora, zoni i jasnog teorijskog plana koji sprovodi mladi trener, onaj koji umjesto hranjenja anti-intelektualnih kružoka pričama o four-four-fucking-two identitetu nema problema priznati da uči trikove i pristup od najboljih svjetskih trenera.

Na kraju, ovo je Engleska koja ima pravo na pogrešku, ponajprije jer i najtvrdoglavijima postaje jasno da se na njima uči. Bez kompleksa, suludog pritiska i arogancije; ovo je Engleska koja sanja prave stvari i koju se zaista konačno može simpatizirati iz pravih razloga.

Pa se onda možda jednom uskoro nogomet doista i vrati kući.

Ne propusti top članke