U posljednjih godinu dana sasvim sigurno je da na Touru nema fizički spremnijeg igrača od Andya Murraya. Upravo zato brutalno polufinale sa Milošem Raonićem i njegovih tri sata više tenisa prošlog tjedna u odnosu na Novaka Đokovića nikada nisu ni trebali predstavljati veliki – ili barem ne najveći – problem Britancu u osvajanju Londona i potvrdi prvog mjesta na ATP ljestvici.
To što je godinama upravo u dvobojima s Đokovićem bio podređen (Novak je dobio 16 od posljednjih 19!) i što je psihološki pucao gotovo svaki put kad bi se našao pod pritiskom, to je bila posljednja i najteža prepreka Andyju Murrayu do najvećeg uspjeha karijere.
Rutinska izvedba u nedjelju, gotovo pa lagani posao koji je u dva seta odradio protiv Đokovića, prvi put osvojio završni turnir i sačuvao prvo mjesto na ATP ljestvici na kraju godine, trebali bi biti potvrda da je Murray konačno napravio taj godinama iščekivani korak i svladao svoje strahove.
Zamjerki će biti puno; nema mnogo onih koji uživaju u igri Andyja Murraya, nema mnogo onih koji nisu uvjereni da je do prvog mjesta stigao zahvaljujući pomalo nevjerojatnom sunovratu najvećih rivala i generalnom padu kvalitete tenisa. I nije nikakva tajna da je Đoković u u London došao u lošoj formi, također pod ogromnim psihološkim pritiskom, ali i iscrpljen neočekivanim raspletom na kraju sezone. I da je finale odigrao gotovo pa katastrofalno, pretjerano uplašeno, ostavivši dojam da samo čeka da se završi, kao i čitava ova sezona.
No, Murray je u Londonu, bez sumnje, pokazao da igra najbolji tenis u ovom trenutku i da je dostojan prvog mjesta u društvu u kakvom se nalazi.
U finalu ga je prvi servis slušao vrhunski, forhend je bio gotovo perfektan, ali ono što navodi na zaključak da je dominirao protiv lošeg Đokovića upravo je mentalna snaga u presudnim trenucima. Zadržao je staloženost od početka do kraja, krenuo agresivno u drugi set, svjestan da bi ga razvlačenje meča dovelo u nepriliku, ostao je pribran na izgubljene meč lopte, zabio kad je trebalo i čitavo vrijeme držao Đokovića na distanci. Opet, nije odmoglo ni to što je Đoković bio pretjerano defenzivan, pogotovo na drugi servis, i imao dvostruko veći broj neforsiranih pogrešaka od Murraya.
Međutim, nije samo finale bilo potvrda Murrayeve psihološke stabilnosti. Pokazivao je otvoreno frustraciju u nekim mečevima, pogotovo protiv Raonića, no iako je strahovito napredovao u posljednjih godinu dana, on je u London ušao sa aureolom “lucky winnera”, igrača koji u šest mjeseci nije dobio nikoga velikog i koji je od Pariza u u 46 pobjeda imao šest utakmica sa igračima iz top deset.
Onda je u jednom tjednu dobio Novaka, Raonića (trenutno treći), Stana Wawrinku (četvrti), Keija Nishikorija (peti) i Marina Čilića (šesti).
U Melbourne, gdje je izgubio pet finala – od čega četiri od Đokovića – Britanac putuje prvi put kao prvi nositelj, najavivši da će se u idućem razdoblju fokusirati na Grand Slam turnire. No, iako će u novu sezonu Andy Murray ući pretvarajući se iz lovca u lovinu, protekli tjedan trebao bi s psihološkog aspekta biti ključan u njegovoj karijeri. Upravo činjenica da je do prvog mjesta stigao fantastičnim drugim dijelom sezone bit će olakšavajuća okolnost i razlog da pritisak bude na Novaku kao prvom pratitelju, koji je natjeran da brani bodove.
Murray bi s druge strane trebao biti još opušteniji, smireniji i staloženiji; upravo onakav kakav je u posljednjih pola godine došao do prvog mjesta i titule najboljeg na svijetu.
