Ako postoji nešto poznato u cijelom kaosu oko koronavirusa na što smo se naviknuli, za nas na Telesportu to je rad od kuće. Od samog početka svoje tekstove pišemo doma i redakciju koristimo samo za važne sastanke.
Takav način organizacije rada dolazi sa cijelim nizom dobrih i loših posljedica, a jedna od onih koje smatram najlošijima je to da se za običnu kavu s kolegama trebamo ciljano dogovarati. Tako smo Jure i ja otprilike 10 dana konstantno dogovarali sastanak sve dok se nismo slučajno našli u Sigetu na utakmici Hrvatskog dragovoljca protiv Dinamove druge momčadi. Gdje bismo se drugdje u petak popodne uopće mogli slučajno naći nego u na jedinoj utakmici koja se tog dana igrala u Zagrebu?
Ako bih pratio ideju koju je Holiga izložio u uredničkom komentaru posljedica pandemije i ako bih stvarno pokušao iscrtati sliku sporta za neku vremensku kapsulu u koju stavljamo ljubavno pismo svemu što nam nedostaje, onda bi to bila ta situacija kad se na poluvremenu nebitne drugoligaške utakmice nađemo Jure sa svojim prijateljem i ja sa svojim. Stavio bih situaciju u kojoj je jedini logični odgovor na pitanje “otkud ti tu” protupitanje “a gdje bih drugdje bio”. Jer, stvarno — kad već imaš taj luksuz da radiš od doma kakav smo imali nas dvojica i da radiš ovaj posao, onda nemaš ništa pametnije raditi u petak u tri popodne, niti imaš gdje drugdje biti nego u Sigetu.
Međutim, u kapsulu bih ipak stavio nešto sasvim drugo.
On ne želi biti veći od života, sve što želi je uživati u nogometu. Dat će sve od sebe da zabavi ljude i da im život učini boljim, ali neće pokušavati biti mesija
“Vidite, ono što ne volim u životu je kad za vrlo ozbiljno pitanje tražite mišljenje nogometnog trenera i smatrate ga važnim. Ne razumijem to“, odgovorio je Jürgen Klopp na pitanje novinara o epidemiji koronavirusa. “Nije važno što kažu slavni ljudi. Morate pričati o stvarima na ispravan način, ne da ljudi bez imalo znanja, poput mene, pričaju o nečemu tako ozbiljnom. Ljudi koji su stručnjaci za ove situacije trebaju reći što da radimo i sve će biti u redu. Ne nogometni treneri. Ja ne razumijem politiku, ekonomiju i koronavirus, zašto mene pitate. Ja samo nosim kapu i imam lošu bradu.”
Klopp je oduvijek moj najdraži nogometni lik. Čovjek je briljantan; visok 1,90, raščupane kose i neuredne brade, s hipsterskim cvikama i šiltericom, vječito u trenirci i tenisicama, nevjerojatne energije zbog koje stalno pleše na rubu živčanog sloma ili ekstaze. Nijemac, koji je svojim karakterom sličniji temperamentnom Mediterancu i koji ima nevjerojatnu komunikaciju s gledateljima.
Vidite, vrlo je lako moguće da ovo istovremeno bude opis i genija i potpunog redikula. Zato je ključna stvar da, kad se takav lik pojavi, njegov karakter bude nešto što će ljudi prihvatiti, da njegova karizma bude nešto što je autentično, ne odglumljeno ili pažljivo sastavljeno u PR laboratorijima u kojima sklapaju manje-više sve zvijezde današnjice.
Klopp je upravo takav — autentičan.
I u Dortmundu i u Liverpoolu je njegov karakter postao nastavak karaktera navijača, jer svoj način ponašanja povezuje sa sasvim običnim ljudima. Bolje rečeno, mi u svojem karakteru prepoznajemo njegove crte ličnosti i to nam se sviđa. On nam je svima blizak, njegova karizma ne uključuje neku napuhanu i nedostižnu veličinu. Uklopio je svoju energiju u klupsku kulturu i dogodila se sinergija s okolinom — onaj klik koji će sve zapečatiti i koji će dati legitimaciju tome da bude što jest.
Izjavom o koroni i stručnjacima Klopp ponovo pokazuje da ne želi po svaku cijenu biti vođa. Za razliku od svih najboljih trenera — a ovdje zaista mislim svih, jer posao na toj razini zahtjeva dozu ega i izvanserijske vizije koja nije objašnjiva prosječnom čovjeku — Klopp vidi svijet očima smrtnika, priča i ponaša se kao običan čovjek. On je, kako se sam proglasio, The Normal One, i to je ono što mu daje pravu važnost i zbog čega ga je toliko lagano shvatiti ozbiljno. Možemo se poistovijetiti s njim i možemo mu vjerovati bez da do kraja shvaćamo koliko nam je nedostižan.
“Nogomet se igra radi navijača i mi ih moramo ih zabavljati. Učinit ću vam život boljim”, ispalio je Klopp odmah na prvoj konferenciji za medije pri predstavljanju u Liverpoolu. Svoje je obećanje ispunio.
Međutim, učinio je i svijet boljim mjestom bez da je to uopće pokušavao. Njegova izjava u kojoj je sam sebe sveo na običnog čovjeka sa šiltericom i lošom bradom, a pozornost prebacio na stručnjake, nevjerojatno je važna poruka svijetu. To je poruka ozbiljnosti, poštovanja prema autoritetima i znanju. U celebrity kulturi u kojoj anonimusi postaju influenceri, to je nešto sasvim drugačije. Klopp je imao priliku pozvati ljude na oprez i određen broj ljudi bi poslušao jer je to rekao Klopp, a on je želio da budu oprezni ne zato što tako kaže on, nego zato jer su tako rekli stručnjaci i ljudi koji se time bave.
U svijetu u kojem živimo sve je toliko brzo i intezivno i rijetko primijetimo bitne stvari koje se događaju oko nas. Postanu nam neka vrsta komunikacijskog šuma, neka smetnja u prijemu onoga na što smo fokusirani i ignoriramo ih jer ljudska pozornost je ograničen resurs. Živimo u svijetu u kojem je sve gegenpressing i u kojem imamo malo vremena razmisliti kamo odigrati iduće dodavanje.
Zato, ako nekoga želim staviti u vremensku kapsulu koja je slika današnjeg sporta, onda to mora biti Jürgen Klopp. Ne zbog toga kakav je trener, nego najprije zbog toga kakav je lik i zbog poruka koje šalje svojim ponašanjem da imamo vremena pogledati oko sebe. Klopp je ono najbolje od sporta jer ga shvaća na isti način na koji ga svaćamo i mi obični ljudi. Zapravo, shvaća ga čak i još opuštenije. On ne želi biti veći od života, sve što želi je uživati u nogometu. Dat će sve od sebe da zabavi ljude i da im život učini boljim, ali neće pokušavati biti mesija. Gledat će nogomet, ići će na utakmice u petak u tri popodne, smijat će se na primljene i zabijene golove jer on je samo čovjek s lošom bradom koji se želi baviti nogometom i dobro se zajebavati.
A svi mi volimo nogomet jer nam nudi baš to.
