Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kapetan

John Terry objesio je kopačke o klin. Engleska nema više igrača poput njega

Zadnja izmjena: listopad 12, 2018

Transparent koji visi na tribini Stamford Bridgea nazvanoj po Matthewu Hardingu najbolje opisuje kako Chelseajevi navijači vide Johna Terryja. Sve je sažeto u tri kratke riječi: “Captain, Leader, Legend.”

No, bilo je dovoljno samo ono kapetan. Ili Kapetan.

Teško će se naći ijedan argument koji će Terryju osporiti status legendarnog igrača. Ukupno je skupio 713 nastupa za klub, tek Peter Bonetti i Ron Harris imaju više. Zabio je 41 gol u Premier ligi, što je rekordni broj za obrambenog igrača, 214 puta je završio utakmicu bez primljenog gola, što je također rekordni broj. Skupio je 78 nastupa za reprezentaciju i odigrao 109 utakmica u Ligi prvaka, od Engleza samo Paul Scholes ima više. Ima 307 pobjeda u Premier ligi, što ga stavlja na četvrto mjesto na vječnoj listi, a uz kamion trofeja koje je osvojio njegovo nasljeđe kao legendarnog igrača je nedodirljivo.

Još teže je negirati činjenicu da je Terry bio lider, rođeni vođa.

“To je za nas bio veliki gubitak“, izjavio je Antonio Conte nakon što je Terry prošle sezone došao u Cobham dati potporu bivšim suigračima koji su u tom trenutku imali četiri poraza iz pet utakmica. “Pokušao sam ga zadržati još jednu sezonu, ali želio je igrati. Razumijem tu želju, ali njegova uloga u prošlogodišnjem osvajanju lige je bila nevjerojatna. Nije igrao mnogo utakmica, ali usprkos tome je njegova posvećenost bila golema i mnogo mi je pomogao. Iako nije bio prevaga na terenu, bio je jedan od najvažnijih faktora za osvajanje trofeja i to malo ljudi može shvatiti. Zbog toga je Terry nevjerojatan.”

Terry je osoba koja vodi primjerom i čija je posvećenost cilju zarazna. Lider u punom smislu te riječi. U sebi je prirodno nosio karizmu koju je bio u stanju nametnuti čak i u svlačionicama prepunim klasnih igrača te sposobnost da svojim primjerom stavi pod kontrolu svu nakupina ega koja je neizbježna kad se na jednom mjestu okupi toliko čistog talenta. Čak i kad nije igrao, bio je onaj koji je držao konce. Čak i kad nije više bio u klubu, bilo mu je stalo i dolazio je dati podršku bivšim suigračima u krizi, pokazujući time empatiju i strast što su karakteristike pravog vođe. Riječ koja savršeno opisuje ono što je Terry zapravo bio jest kapetan. Od 5. prosinca 2001., kada je prvi put zavezao kapetansku vrpcu oko ruke, dva dana prije svog 21. rođendana, Terry je prvo bio kapetan pa tek onda sve ostalo.

Njemu se uvijek praštalo

Ne umanjuje to značaj njegove igračke legendarnosti ni liderstva. Dapače, upravo ti pojmovi daju kontekst tome zašto je Terry postao Chelseajev simbol i zašto je Chelsea postao dio Terryjeva bića. I zašto je važan u onome kako Englezi percipiraju nogomet.

Terry je bio odličan stoper. Iz svojih omladinskih dana kad je igrao veznog igrača, pa igrom slučaja prešao na stopera s obzirom na to da je u Chelseajevoj akademiji bio manjak stopera u njegovu godištu, izrastao je u sinonim za uspješnog obrambenog igrača. Bio je izabran kao kamen temeljac na kojem je José Mourinho izgradio dinastiju i uspjeh koji je Chelsea ostvarivao kroz sve ove godine je nemoguće odvojiti od onoga što je na teren donosio Terry.

Engleska je imala itekako talentiranijih obrambenih igrača od njega. Rio Ferdinand je, primjerice, bio veći potencijal, a to se najbolje vidjelo kad su igrali skupa. Bio je brži i okretniji, bolji u duelu, bolje je čitao igru i bio je tehnički superioran. Međutim, u očima engleske javnosti nikad nije bio John Terry, nikad nije imao ono što su Englezi podrazumijevali kad su zamišljali stopera.

Neki gard, sigurnost, beskompromisnost, liderstvo. Neko metafizičko “ono” koje se ne može mjeriti i opisati, ali su to Englezi znali cijeniti

I upravo kroz oduzimanje kapetanske vrpce Terryju u reprezentaciji može se pratiti odnos engleske javnosti prema nogometu, fenomen koji simbol dobiva baš u Kapetanu.

Opće je poznata priča da Terry nikad nije bio anđeo izvan terena. Dapače, mogli bismo ga nazvati i šupkom, jer radio je gomilu gluposti koje je iznimno teško opravdati. Iako je bio najviše plaćeni igrač lige, naplaćivao je neovlašteni obilazak klupskog kampa 10.000 funti. U stilu Drage Ćosića je prodavao mjesta u loži Wembleya. Propustio je Svjetsko prvenstvo 2002. zbog sukoba sa zaštitarima u noćnom klubu, a iza sebe ima niz incidenata u vidno alkoholiziranom stanju. Nije se na te gluposti gledalo blagonaklono, ali sve je prolazilo nekako ispod radara. To je bio John Terry, a njemu su se neke stvari praštale.

Tek ljubavnom aferom s Vanessom Perroncel, djevojkom svog klupskog i reprezentativnog kolege Waynea Bridgea, javnost je zauzela stav kako je prešao svaku granicu.

To da je Terry varao ženu i nije bila neka novost. Priznao je i sam nekoliko različitih afera u kojima je bio uhvaćen sa čvrstim dokazima i zapravo se nitko oko toga nije previše uzrujavao. Međutim, spavati s majkom sina svog klupskog i reprezentativnog suigrača i najboljom prijateljicom svoje supruge ipak malo previše, tim više što je time izravno povrijedio odnose u momčadi. Bridge je napustio reprezentaciju, a Terryju je skinuta kapetanska vrpca.

Neko metafizičko “ono”

Međutim, to je bila jedina kazna koju je dobio. Bridge se nikad nije vratio u reprezentaciju, a — iako je svima bilo jasno kako je on potpuni krivac i taj prešao sve granice — Terry je nastavio igrati. Štoviše, za godinu dana mu je vraćena kapetanska vrpca i, iako suigrači nisu jasno stali na njegovu stranu, ono što je donosio na teren je bilo previše dragocjeno da ga se odbaci.

Drugi put da je prešao sve granice je bilo kad je rasistički vrijeđao Antona Ferdinanda, brata reprezentativnog partnera Rija. Opet je bilo jasno da je Terry krivac, nije se ni trudio da se nešto previše opravda. Izbornik mu je oduzeo kapetansku vrpci po drugi put, a Rio Ferdinand je odlučio da neće igrati dok je Terry tu. Međutim, Terry je ostao i drugi put. Sva kazna je bila u tome što više nije bio kapetan, a izbornik i FA su između Terryja i Ferdinanda odlučili izabrati Terryja.

Jednostavno, oduvijek su cijenili ono što je on donosio u grupu. Makar bio kriv u oba slučaja, reprezentacija i Savez su stali iza njega jer, kao što to Conte kaže, ostati bez Terryja je veliki gubitak. Očito veći nego pustiti da zbog njega odu Bridge i Ferdinand.

Današnja Engleska pod vodstvom Garetha Southgatea prilično je drugačija od onih reprezentacija u kojima je igrao Terry. Southgate je uspio ono što njegovi prethodnici nisu, povezao je mlade igrače i moderne sustave igre koji su se pojavili u Premier ligi u cjelinu koja je Engleskoj donijela polufinale Svjetskog prvenstva, uspjeh koji Terryjeve generacije nisu ostvarile iako su imale veći individualni potencijal. Međutim, velik dio engleske nogometne javnosti ima stav kako ovoj reprezentaciji za potpuni uspjeh nedostaje baš jedan Terry, igrač koji je simbol onoga što ta javnost traži od stopera i reprezentativca.

On je fenomen, ilustracija onoga što engleska javnost smatra vrijednim na terenu i onoga što im simbolizira nogomet. Kapetanstvo koje je potrebno i zbog kojeg će se odreći baš bilo koga, makar taj netko bio u pravu i još tome malo talentiraniji. Imao je ono što javnost traži od stopera i od kapetana. Neki gard, sigurnost, beskompromisnost, liderstvo. Neko metafizičko “ono” koje se ne može mjeriti i opisati, ali su to Englezi znali cijeniti. Kapetan, lider, legenda.

Ne propusti top članke