Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kulise

Što je nogomet bez publike na stadionima?

Zadnja izmjena: 1. travnja 2020.

Nakon više od četiri mjeseca pregovora Premier liga je u proljeće 2018. postigla dogovor s BT Sportom, Sky Sportsom i Amazon Primeom po kojem im prodaje prava na prijenos utakmica od 2019. do 2022. za iznos od 1,66 milijardi funti po sezoni. Ako vam je tako lakše pojmiti, to je otprilike 10 milijuna eura za prijenos svake odigrane utakmice Premier lige. Međutim, to je samo ugovor koji regulira prava prijenosa u Velikoj Britaniji. Na tu cifru treba još dodati 1,45 milijardi funti po sezoni za TV prava na prikazivanje utakmica na inozemnim televizijama, između ostalog i u Hrvatskoj, tako da ukupna cifra koju Premier liga ubere na TV pravima na kraju ispada oko tri milijarde funti po sezoni.

A prvi ugovor koji je Premier liga potpisala odmah po osnivanju bio je onaj u kojem je Sky prava na prijenos utakmice za razdoblje od 1992. do 1997. platio ukupno 191 milijun funti, što je iznos od 38,2 milijuna funti po sezoni.

Poanta ovog zbrajanja je ilustracija činjenice da novac od TV prava pokreće profesionalni sport.

Taj novac upumpavamo mi. Pojavom Interneta klasična televizija je počela gubiti na važnosti. Kada možete pogledati seriju online kad god vam odgovara ili film svega par dana nakon što je izašao u kinima, prestali smo biti ovisni o linearnom obliku televizije koji servira sadržaj u točno određeno vrijeme. Umjesto da svoje vrijeme prilagodimo TV programu, posredstvom interneta smo program prilagodili svom vremenu. Samim time klasična je televizija izgubila dobar dio gledatelja, a posljedično i dio od reklama koje se puštaju u tim terminima. Jedini televizijski žanr koji je ostao imun na ove promjene u strukturi gledanosti su sportski prijenosi, samo zato što svi želimo gledati sport uživo.

Prijenosi utakmica bez publike dugoročno nemaju smisla jer samim time krajnji proizvod gubi vrijednost

Za činjenicu da je između 1997. i 2019. iznos za TV prava na prijenos Premier lige narastao 80 puta — a samim time su narasle plaće igračima, transferne odštete koje plaćaju klubovi i opseg popratnih službi koji proizvod čine boljim, od analitičkih odjela i skauta preko marketinških stručnjaka do medicinskog osoblja — zaslužni su obični ljudi, fanovi. Mi kao pretplatnici dajemo novac kroz pakete u kojima dodatno plaćamo sportski sadržaj na specijaliziranim programima i mi kao gledatelji kojima se vrte reklame koje TV kuće mogu naplatiti dovoljno da im cifre koje iskrcavaju za prava prijenosa budu isplative. Jednostavno, zanima nas sadržaj koji je ponuđen i spremni smo odvojiti dio svog vremena kako bismo gledali nogomet uživo i to na kraju generira novac.

Ista je stvar i u drugim sportovima. U NBA ligi se salary cap puni tako da 40 milijuna dolara od 109, koliko za ove sezone iznos salary cap, dolazi od TV prava.

Iskustvo utakmice

Jasno je onda kako svi žele da se utakmice čim prije vrate na televiziju. I liga kao netko tko prodaje prava i vlasnici momčadi — neovisno pričamo li o klubovima u Premier ligi i ostalim elitnim nogometnim ligama ili o franšizama u američkom sportu — kao oni koji izravno zarađuju od TV prava te daju jedan dio igračima kroz plaće, najviše ovise o tom novcu. Oni su spremni i na kompromis igranja utakmica pred praznim tribinama samo kako bi napokon TV novac koji pokreće profesionalni sport ponovo počeo kapati.

Međutim, postoji ozbiljan problem s utakmicama bez gledatelja. Postoji, doduše, puno više problema, ali ovaj ostaje čak i ako teoretski isključimo mogućnost lokalne zaraze igrača, trenera, pratećeg osoblja i novinara koji će raditi prijenose iza zatvorenih vrata.

“Ne znam, stvarno ne znam”, komentirao je LeBron James mogućnost da se NBA liga završi u Las Vegasu iza zatvorenih vrata. “Nema uzbuđenja, nema plakanja i nema radosti, nema te izmjene emocija o kojoj ovisimo. Ne znam kako uopće možemo zamisliti sportske događaje bez prisustva publike.“

Gledatelji su naprosto kulisa svakog sportskog događaja, oni su dio iskustva utakmice. To iskustvo je važno ljudima poput LeBrona koji te utakmice igraju jer su navikli na izmjenu emocija, ali važno je i nama kad tu utakmicu tek gledamo na televiziji jer dobre kulise su važne za naš doživljaj. Uostalom, i Oscar se dodjeljuje za scenografiju jer to je iznimno bitan dio posla koji treba biti obavljen kako bi film bio kvalitetan. Ljudi su naprosto vizualna bića i najveći dio onoga kako percipiramo stvari zasnivamo na onome što vidimo. To je i logično s obzirom na to da je čak 30 posto moždanih stanica zaduženo za procesiranje vizualnih podražaja. Za usporedbu, na osjetilo dodira otpada osam, na njuh četiri, a na sluh tek dva posto moždanih stanica.

Kada gledamo utakmice, naviknuti smo na gledatelje. Oni su dio doživljaja, mi ih nesvjesno percipiramo kao sudionike koji pomažu producirati proizvod kojeg konzumiramo. Bez gledatelja na utakmici nešto nedostaje u našem iskustvu te utakmice.

Dojam ovisi isključivo o ljudskoj percepciji, a tu je forma vrlo često bitnija od sadržaja.

Nogometne utakmice u kojima čujemo dernjavu trenera i jauke igrača nakon duela ili košarkaške utakmice u kojima čujemo škripu tenisica su depresivne, nedostaje im onaj element ekskluzivnosti koji donose gledatelji koje možemo čuti i vidjeti i koji daju legitimaciju nečega važnog što su došli gledati. Utakmice bez gledatelja u svojoj percepciji nesvjesno povezujemo s treningom, ostavljaju nam dojam nečeg manje važnog jer smo navikli na nešto drugo.

Zadnje rješenje

Jasno je da će prvi sportski prijenosi nakon ove stanke biti suludo gledani jer ljudima naprosto nedostaje sport. I tu ona priča o tome jesu li nogometaši preplaćeni postaje besmislena — jer ih želimo gledati. Samo to što ih gledamo i što želimo da utakmice budu dio naših života kao hobi koji nam pomaže opustiti se, automatski generira novac. Sponzori plaćaju ozbiljne iznose kako bi nam se reklamirali dok traju utakmice uživo, a televizija će prodati taj oglasni prostor.

I stoji, plaće vrhunskih nogometaša — ali i sportskih zvijezda općenito, jer nije ništa drugačije u NBA ligi ili u tenisu — ogromne su i nama običnim ljudima potpuno apstraktne, ali su poštene jer oni uzimaju samo svoj dio kolača. Jednostavno je pogrešno gledati koliko zarađuje vrhunski nogometaš u usporedbi s vrhunskim kirurgom ili profesorom, jer taj novac, ako se i smanji, svejedno neće ići doktorima i profesorima, samo će ga ostati više televizijama i vlasnicima klubova. Plaće sportašima možemo ograničiti samo ako prekinemo gledati utakmice, a to sigurno nećemo napraviti jer želimo sport u svojim životima.

Međutim, pitanje plaća vrhunskih sportaša je u ovom kontekstu potpuno sporedno. Poanta je da prijenosi utakmica bez publike dugoročno nemaju smisla jer samim time krajnji proizvod gubi vrijednost. Gledatelji na stadionima i u dvoranama su kulise, sastavni dio sportskog događaja i oni nam daju dobar dio ugođaja kojI želimo gledati jer sport nije samo vrhunski atleta koji radi stvari koji običan čovjek ne može. Sport je emocija, sport je doživljaj i tu navijači koji su na samoj utakmici imaju nevjerojatno važan utjecaj na nas koji smo ispred televizora.

Klubovi u HNL-u svi zajedno za cijelu sezonu dobiju 12 milijuna kuna od TV prava, tako da jedna utakmica kod nas košta 8.300 eura. U Premier ligi jedna utakmica košta oko 20 milijuna eura kad se zbroje domaći i inozemni prijenosi, tako da će vlasnici pokušati čim prije krenuti s odigravanjem utakmica jer ovako gube iznimno velik novac. Novac koji je zapravo nezamislivo velik.

Ipak, igranje bez publike će biti tek zadnje moguće rješenje jer koliko god novac od TV prava pokreće profesionalni sport, toliko su vlasnici zapravo ovisni o publici na stadionima i dvoranama. Prvo, jer i oni troše novac kroz karte i potrošnju na piće ili suvenire, a drugo, zato jer su gledatelji na stadionima važan aspekt televizijskog biznisa. Gledatelji su kulise, oni su sastavni dio doživljaja koji nam se prodaje i bez njih bi klubovi i televizije zaradili puno manje novca.

Ne propusti top članke