Klupa Real Madrida nije na glasu kao spokojno okruženje za trenere. Ambicije kraljevskog kluba uvijek su maksimalne i neuspjesi se ne praštaju lako, stoga je trenerima vrlo zahtjevno održati se u sedlu na duže vrijeme. Ipak, jedan čovjek je odolio svim izazovima i ugnijezdio se na Realovoj klupi kao da je njegov privatni posjed: Pablo Laso ove godine zaokružuje puno desetljeće na funkciji šefa struke Madriđana.
Riječ je baskijskom stručnjaku koji je prije uspješne trenerske karijere ostvario i dojmljivu igračku, i to na poziciji razigravača. U dresovima Baskonije, Reala, Triestea, Unicaje, Girone, Lleide i Valladolida nije se baš naosvajao trofeja (jedan španjolski kup i Saporta Cup), ali je zato zasjeo na prvo mjesto vječne ljestvice u ACB ligi po broju asistencija i ukradenih lopti te se još uvijek drži na vrhu. Laso je bio tip pleja stare škole, naprosto je kužio igru — kako dirigirati kretnjama suigrača i proslijediti im loptu u pravo vrijeme. Također je briljantno čitao suparničke akcije i redovito se nalazio na pravom mjestu za krađu posjeda. Njegovi fizički limiti koštali su ga uspješnije igračke karijere, ali zato je svoje najveće kvalitete nastavio prezentirati u trenerskoj ulozi.
Osam godina proveo je vodeći Castello, Valenciju, Cantabriju i Gipuzkou te pokazao da mu ne treba lopta u rukama da bi uspješno dirigirao momčadima. Nije dugo trebalo da dođe na radar Kraljevima, preuzeo je klupu 2011. i započeo svoj najveći projekt. Otad je prošlo gotovo 10 godina, što se subjektivno čini dvostruko duljim ako uzmemo u obzir to koliko se košarka brzo mijenjala u proteklom razdoblju. Kako je uspio konstantno se držati pri samom europskom vrhu u tako dugom periodu?
Može se reći da je Laso svoju dekadu podijelio u tri manja ciklusa.
Lasu se ne nazire kraj na Realovoj klupi jer je pokazao sve odlike vrhunskog stručnjaka. Dojam je da će se zadržati na njoj koliko god to poželi
Prvi je trajao od 2011. do 2015.: nakon što je u debitantskoj sezoni s omjerom 4:2 Real nesretno ispao u TOP 16 fazi, već sljedeće dvije dogurao je do finala, gdje je prvo izgubio od Olympiacosa, a potom od Maccabija, premda je u oba navrata imao status velikog favorita. Laso je pregrmio ta razočaranja i iduće godine konačno isporučio veliki trofej, kada je Real pobjedom nad Olyjem osvojio Euroligu nakon 20 godina posta.
U to doba Laso je nametnuo filozofiju igre u kojoj su centri tek pomoćno oruđe za razuzdane bekove, što je u Europi tada bilo posve čudno, pogotovo ako u momčadi imaš centarske klase poput Ante Tomića i Ioannisa Bourousisa. Budući da ni jedan ni drugi nisu bili spremni uklopiti se u takav sustav, bili su praktički marginalizirani, dok bi u svim ostalim euroligašima bili nositelji. Laso je bez premišljanja prepustio Tomića Barceloni, što je bio potez za kojeg su mnogi smatrali da će mu se obiti o glavu, ali predomislili su se kad je Real u euroligaškom polufinalu 2014. ponizio Katalonce 100:62.
Trijumf s Dončićem
U tom prvom šampionskom ciklusu osnovna snaga momčadi bio je bekovski trio u naponu snage Chacho Rodriguez-Sergio Llull-Rudy Fernandez, koji je bio okružen sjajnim šuterima Jayceejem Carrolom i KC Riversom, dok su pod košem prostor čistili Felipe Reyes i Gustavo Ayon. Igra je bila živa vatra — u obrani stalna agresivnost na svim linijama dodavanja, a u napadu strašno brz protok lopte i sijevanje sa svih strana. Pokazalo se da je ključni potez za napraviti završni korak bio angažman veterana Andresa Nocionija, koji je zamijenio Nikolu Mirotića. On se savršeno uklopio u Lasovu furiju te svojom klasom i iskustvom presudio na domaćem Final Fouru u Madridu.
To je bio vrhunac te momčadi, ali ona je uskoro počela gubiti na čaroliji. Nocioni je ušao u pozne godine, kojima se bližio i Rudy. Chacho je napustio klub, a Llulla su mučile ozljede.
Međutim, Laso je imao novu viziju u liku i djelu Luke Dončića, tada tinejdžerskog čuda. Svi su već znali da će Dončić biti vruća roba na NBA draftu, ali malo tko je vjerovao da će golobradi dečko odvesti Real do nove europske titule.
U novom ciklusu (2016.-2018.) Laso je odgajao supertalentiranog Slovenca i polako mu prilagođavao sustav. Real više nije bio vatra koja iskri na sve strane; dapače, skoro da se pretvorio u one-man-team u kojem je monopol na distribuciju čarolije imao Dončić (Llull je zbog ozljede odigrao samo četiri utakmice), a momčad je igrala podosta sporiju i kontroliraniju košarku nego ranije. Ruku na srce, taj sastav nije bio toliko kvalitetan širinom kao onaj otprije tri godine, stoga je razumljivo što je momčad osnovni dio sezone završila tek na petom mjestu s omjerom 19:11. Ipak, Dončić je uz podršku oporavljenog Llulla, Anthonyja Randolpha, Fabiena Caseura i Waltera Tavaresa u Beogradu finalnom pobjedom nad Fenerbahçeom dovršio posao.
Slovenac je potom otišao u Dallas te se Laso našao na početku novog ciklusa u kojem je glavne uloge namijenio omalenom (181 cm) argentinskom razigravaču Facundu Campazzu i gorostasnom centru (221 cm) Tavaresu.
Razvojni trener
Na početku sezone činilo se da bi nova Lasova vizija ipak mogla pasti u vodu — euroligaška sezona otvorena je s omjerom 1:4, da bi potom Campazzo nakon 10. kola otišao u Denver. No, kao i uvijek kada se počne šuškati o kraju ere, Lasova momčad odgovorila je rezolutno s 11 pobjeda u 12 utakmica i poručila da bi na kraju sezone mogao stići vrhunac ciklusa usprkos odlasku ključnog igrača.
Zanimljivo je da su mnoge euroligaške momčadi danas u potpunosti prihvatile Lasovu ideju u kojem je centar pomoćno oruđe za bekove, dok je on aktualnu momčad složio oko Tavaresa. Od njega je napravio krakatu tvrđavu u reketu, dok ga je u napadu sve teže i teže zaustaviti.
Lasu se ne nazire kraj na Realovoj klupi jer je pokazao sve odlike vrhunskog stručnjaka — implementirao je nove ideje koje su mu donijele početne uspjehe, ali nije ih se držao kao pijan plota, već je potom prilagođavao sustav ovisno o igračima u kojima je vidio pokretačku snagu momčadi. Isto tako nije išao u radikalne rezove nakon neuspjeha, već je ustrajao na završetku ciklusa s igračkom osnovom i idejom s kojima ga je i započeo.
Također treba istaknuti da se Laso iskazao u razvijanju mladih igrača iz klupske škole košarke, što je uistinu raritetno za euroligašku razinu. Nije tu riječ samo o kapitalcima poput Nikole Mirotića i Dončića; čitava hrpa mladića dobila je priliku u kontinuitetu aktivno sudjelovati u elitnoj euroligaškoj momčadi. Neki su tu priliku iskoristili, neki nisu, ali svakako im je bila od neprocjenjive koristi, kao što je 18-godišnjem Usmanu Garubi danas.
Općenito, većina igrača koja duže igra kod Lasa postane najbolja verzija sebe. Pogledajmo samo Tavaresa, koji se po dolasku 2017. činio kao čudan izbor budući da je bio prilično nekoordiniran i spor, a danas dominira; ili Campazza, koji je među Kraljeve stigao još 2014. izgledavši kao preniski basketaš, da bi s 29 godina dobio višegodišnji ugovor u NBA ligi.
Sa svoje dvije euroligaške titule, Laso je daleko od statusa najtrofejnijeg europskog trenera, ali svojim desetljetnim radom zaslužio je ogromno poštovanje. Ugovor mu istječe na kraju sezone, ali dojam je da će se zadržati na Realovoj klupi koliko god to poželi.
