Krajem 1990-ih UEFA je primijetila kako se u europskim natjecanjima susreću klubovi iz različitih kulturnih krugova, ali bez obzira na specifične običaje koje nose iz svog okruženja prednost u organizacijskoj razini gotovo uvijek bude na strani klubova iz Belgije. S druge strane su nekad bili bogatiji klubovi iz liga Petice, nekad siromašniji klubovi iz istočne Europe, ali komunikacija i organizacija je UEFA-i najlakše išla upravo s Belgijancima. UEFA je analizirala situaciju i vrlo brzo shvatila da u belgijskom nogometu postoje propisana pravila kojih se klubovi moraju držati kad igraju u najvišem razredu. Iz UEFA-e su uzeli prakse u komunikaciji koje su bili standard u Belgiji i iskoristili su ih kao osnovu na temelju kojeg su početkom 2001. napisali Priručnik za licenciranje klubova.
Ideja je bila vrlo jednostavna: ako klubovi igraju u istom natjecanju, onda je potrebno dogovoriti iste protokole za odigravanje utakmica i postaviti minimalne organizacijske standarde kojih se treba držati kako bi se održala koherentnost natjecanja. Točno je određeno kakva treba biti svlačionica, koliko treba biti pomoćnog osoblja, ali i kako klub mora financijski funkcionirati. Sredinom 2008. je dotad dvaput ažurirani Priručnik postao Pravilnik. UEFA-ini kriteriji prestali su biti preporučene dobre prakse i postali su pravila koja su se kapilarno prenijela s njenih natjecanja na domaće lige, a onda i na niže razine natjecanja.
U suštini, svrha procesa licenciranja je zadržavanje integriteta natjecanja.
Ako svi klubovi ispune financijski kriterij, to znači da će se liga odigrati od početka do kraja bez neregularnosti koje se mogu dogoditi onda kad klub ne može isplatiti plaće, ostane bez igrača i protiv nekih suparnika odigra s juniorima. Ako klubovi ispune infrastrukturne kriterije, to znači da će se liga od početka do kraja igrati na stadionima koji su zadovoljili tehničke uvjete i zadovoljavaju potrebe igrača, službenih osoba i medija. Ako klubovi ispune kriterij stručnog osoblja, to znači da se liga neće pretvoriti u cirkus u kojem će utakmice moći voditi lokalni šerifi, nego će na klupi morati biti školovani treneri s odgovarajućom razinom formalnog znanja stečenog prema UEFA-inoj trenerskoj konvenciji.
Tko bi normalan potpisao takav ugovor bez bankovnog jamstva? Tko bi normalan dao licencu Interu bez bankovnih garancija i potpisanih ugovora? Pa HNS
Zašto trener mora biti neko s UEFA Pro licencom? Zašto privatni vlasnik — recimo, Marino Jurić koji je u siječnju kupio Šibenik — ne bi mogao dati da mu momčad vodi kum ili rođak kojem vjeruje? Na kraju krajeva, klub je njegovo privatno vlasništvo i može s njim raditi što ga je volja.
Baš zbog toga postoji licenciranje; da se zadrži imidž natjecanja i spriječi cirkus u kojem svatko radi što ga je volja. Ponekad je potrebno zaštititi klubove od njih samih i spriječiti ih da troše novac koji nemaju ili da ne postavljaju nekvalificirane ljude na stručne pozicije. Ako je netko vlasnik svog kluba, nije vlasnik natjecanja koje može uništiti lošim potezima. Zato je UEFA uvela pravila kako bi osigurala da lige budu koherentne od početka do kraja, bez funkcionalnih oštećenja koja mogu ugroziti regularnost natjecanja.
Papiri na ‘majke mi’
HNS je na tom ispitu pao.
Nevjerojatna je činjenica da je Hrvatski dragovoljac prošle sezone dobio licencu za HNL. Svakome tko zna barem jednog jedinog trenera u omladinskom pogonu od samog je početka bilo jasno da je financijska križaljka nedovoljna za HNL razinu.
Dragovoljac je imao ozbiljne dugove i prije nego je ušao u HNL. Treneri mjesecima nisu bili plaćeni, igračima su kasnile plaće, a dobavljači su imali nenaplaćene fakture koje su prijetile ovrhama. Klub zbog toga nije dobio licencu u regularnom roku, ali je prošao u žalbenom postupku, iako su neki vjerovnici izjavljivali da nisu potpisali dokumente koji su bili nužni kako bi Dragovoljac zadovoljio financijske kriterije licenciranja.
Što je rezultat svega? Sasvim očekivana činjenica da se Dragovoljac raspao prije Božića. Igrači su redom uzimali raskid ugovora na koji su imali pravo jer nisu dobili plaće. Klub koji je u prvih 20 kola osvojio samo sedam bodova više nije imao igrače za popuniti zapisnik, a nije imao ni novca za dovesti zamjene kako bi nadomjestio one koji su otišli. Da slučajno u priču nije uskočila Rijeka s posuđenim trenerom i igračima — u potezu koji je, očito, legalan, ali pitanje je koliko doprinosi kredibilitetu natjecanja i očuvanju integriteta lige — Hrvatski dragovoljac ne bi završio sezonu.
Je li netko u HNS-u odgovarao za cirkus s Hrvatskim dragovoljcem? Je li netko ponudio ostavku? Barem priznao pogrešku?
Pitanja su, naravno, retorička.
Jednako je retoričko pitanje ima li u 2022. godini igdje u Europi klub koji je pod FIFA-inom blokadom zbog neisplaćenih plaća, a da je matični savez smatrao kako je ispunio financijske kriterije i da mu je dao licencu za natjecanje. NK Inter je vjerojatno jedini takav klub u Europi.
Bilo je jasno da Inter nema novac kojima može isplatiti dug Borislavu Conevu i Serderu Serderovu, a još je bilo jasnije da na tržištu ne može sklopiti sponzorske ugovore kojima može pokriti nastalu rupu. Pojavila se priča da će Dinamo iskrcati taj novac te da će u Zaprešić parkirati Damira Krznara i veći dio Dinamove druge momčadi, a HNS-u je to bilo sasvim dovoljno da udari pečat na licencu bez ikakvih bankovnih garancija. Papire od HNS-a su iz Intera dobili na majke mi i mjesto u drugoligaškom društvu su držali sve dok nekidan div koji je bio na samrti nije zatvorio oči.
Narušen integritet
To davanje papira na lijepe oči podsjeća na jednu drugu priču.
“Jasno je da će pri potpisu ugovora tvrtka koja kupuje TV prava morati priložiti i bankovna jamstva, tu nema baš ništa sporno”, izjavio je trenutni HNS-ov predsjednik Marijan Kustić kada je u lipnju 2020. godine kao izvršni direktor dogovarao ugovor o TV pravima s tvrtkom Endorphin Magine, ugovor koji je potpisan dva mjeseca kasnije. “Pa tko bi normalan potpisao takav ugovor bez bankovnog jamstva?”
Nitko normalan, ali HNS je svejedno napravio upravo to: potpisao je ugovor bez bankovnih garancija i on je propao četiri mjeseca prije nego što je prvenstvo trebalo početi. Jednako kao što nitko normalan ne bi dao licencu Interu bez bankovnih garancija i potpisanih ugovora, ali HNS je i to napravio i krajem srpnja se našao u problemu da mora popuniti Prvu NL.
Jedini logični način za popunu je da se u drugoligaško društvo automatski vrati Croatia iz Zmijavaca koja je ostala prva ispod crte ispadanja i koja bi, da je Komisija za licenciranje kojim slučajem radila svoj posao i na vrijeme odbila Interu licencu, ostala u ligi.
Međutim, tu dolazimo do suštine licenciranja, a to je integritet natjecanja. Croatia je sada slabija momčad nego što je bila prije dva mjeseca. Nekoliko igrača je otišlo iz Zmijavaca, a možda bi rasplet njihovih dogovora s klubom bio drugačiji da su mogli računati na nastupe u drugoligaškoj karavani. Drugačija bi bila i klupska financijska križaljka kluba, drugačiji bi bili planirani troškovi i planirani prihodi, baš kao i razgovori sa sponzorima. Drugačije bi bile i pripreme. Klub koji se spremio za trećeligašku sezonu igrati će u drugom razredu, a to sigurno spušta kvalitetu natjecanja u Prvoj NL. Na kraju krajeva, netko treba popuniti Croatijino mjesto u Drugoj NL, a s obzirom na to da je treći rang natjecanja u ovom formatu tek formiran, za to mjesto logične argumente imaju barem dva kluba, možda i treći, a bilo koji od njih će imati razloga biti nezadovoljan kad izvisi.
Integritet cijele piramide natjecanja je urušen jer se u HNS-u kalkuliralo s Interovom licencom koju nije mogao dobiti regularnim putem.
Licenciranje služi upravo da se izbjegnu ovakvi cirkusi. Ne zato da Ivančica Sudac ode u FIFA-ino tijelo kojim predsjeda Indijac i u kojem, osim nje, sjede predstavnici Fidžija, Gibraltara, Benina, Paname i Novog Zelanda. Ne zato da se HNS pohvali da je Sudac bila delegat na nekoj jakoj utakmici. Ne zato da zadovolji forma, nego da se ne bi dogodio slučaj s Hrvatskim dragovoljcem i da se Inter ne bi raspao netom prije početka prvenstva.
Tu dolazimo do nečega što se kod HNS-a ponavlja, a to je činjenica da će se nekima progledati kroz prste i licenca će im se izdati na lijepe oči, iako svi vidimo da se klubovi raspadaju i da neće završiti sezonu, dok s drugima neće biti tako. A pravila ili postoje i vrijede za sve ili ne postoje. Ako ne postoje, onda se licenciranje se pretvara točno u ovo što je postalo u Hrvatskoj: licemjerje u kojem neki, očito, mogu proći mimo kriterija.
I za to, naravno, nitko neće odgovarati, čak niti onda kad se klubovi raspadnu usred natjecanja ili netom prije početka.
