Pasquale Mazzocchi je do svoje 12. godine jurišao iz škole prodavati voće na tržnici u Barri, napuljskom predgrađu u kojem se rodio kao šesto dijete siromašne obitelji. Namjera je bila dvojaka: morao je raditi kako bi pomogao obitelji, ali i kako bi skupio dovoljno novca za kopačke. I kada bi namaknuo dovoljno, onda je jurio dalje na trening.
Trening ga je dovukao daleko, ali nikako u njegov Napoli: probio se prvo kroz Beneventovu akademiju, da bi onda — preko Verone, Parme, ali i nekoliko niželigaša — stigao opet blizu, s druge strane zaljeva u lokalnog rivala Salernitanu. Ondje ste ga možda i primijetili, pošto mu Barra i Napulj nisu baš razdragano popratili lanjski gol Napoliju za konačnih 1:1, što je euforičnim Napoletanima onemogućilo da toliko iščekivanu titulu matematički potvrde kod kuće, pred vlastitim očima.
No, iako taj gol nije dobro sjeo navijačima, sjajno je došao Napolijevu vlasniku Aureliju De Laurentiisu. Kao ekscentrični filmaš on ima oko za priče, a Mazzochijeva je bila predobra da je propusti. Tako je Pasquale ove zime ostvario svoj san i potpisao za Napoli, debitiravši samo dva dana nakon potpisa, u gostima kod Torina. I što se dogodi? Pasquale nakon samo četiri minute u igri uleti u koljeno Valentinu Lazaru i dobije izravni crveni karton. Napoli je, onako usput, doživio i najteži poraz u Torinu još od 1984., kad je u klub došao Diego Maradona.
Ta anegdota na neki način opisuje aktualnu Napolijevu sezonu. De Laurentiis je odmah, naravno, pohitao snimiti i film o putu koji je čitav grad 33 godine sanjao, ali nije baš zamišljao da će mu se scenarij spetljati do ove razine.
Znali su svi da je onakav stil i tu napaljenost teško održati
Napoli je u ovom trenutku tek deveta momčad Serie A, s 10 pobjeda i čak osam poraza u 24 odigrana kola. Ovih 36 bodova i gol razlika koja kaže da je momčad zabila samo pet golova više nego što su je primila (33:28) znači i da službeno održava ritam jednog od najgorih pokušaja obrane naslova u povijesti Serie A. Rekordni pad drži lanjski Milan, koji je od preklanjskog osvajanja titule s 86 bodova došao do samo 70 lani. Igrom slučaja Napoli već u povijesnim knjigama drži mjesto u toj neslavnoj rubrici; bilo je to baš 1991., nakon što su i mrtvima poručivali da ne znaju što propuštaju osvajanjem titule. Maradona je tada dobio zabranu igranja zbog pozitivnog doping testa, a Napoli je pao čak do osmog mjesta, s 14 manje osvojenih bodova u odnosu na šampionsku 1989./1990.
Što je sada pošlo toliko po zlu? Sve pomalo.
Pogreška s Garcijom
Istina, Napoli je uoči sezone prodao neke važne kotačiće svoje šampionske ekipe: Min-jae Kim je za 50 milijuna eura prešao u Bayern, a Hirving Lozano odlučio da mu je povratak u PSV, odakle je 2019. i stigao , najbolji korak. Kim je postao jedan od najtraženijih stopera na svijetu i naravno da je kao takav izrazito bitna figura, ali Napoliju odlazak eto, Lozana, pa i Eljifa Elmasa — koliko god i on bio zanimljiv igrač — nisu baš toliko strašni gubici. Problem je nastao kad je klub na krilima euforije zaboravio da mora malo dugoročnije računati na to kako život mora ići dalje i kad ste mamurni nakon velike fešte.
Luciano Spalletti je novi napuljski bog; scene u kojima on s tetovažom uspomene na svoj podvig s Napolijem od navijača prima volan Fiata Pande koja mu je ukradena u Napulju postale su viralne. Bilo je to nakon što je trener objavio da neće nastaviti u obranu titule; službeni je razlog bio taj da je naprosto osjetio kako nema snage nakon tolikog trošenja — emotivnog, mentalnog i fizičkog — da održi nivo potreban za novi veliki posao u Napoliju. Katarza je odradila svoje, Spallettiju je trebao predah, a on je stigao u obliku ‘aktivnog’ odmora na klupi talijanske reprezentacije.
Napoli je pod njim pomeo Serie A. Nije samo stvar emotivnog trošenja nakon iščekivanja, jer titula osvojena sa 16 bodova prednosti jedna je od uvjerljivijih u povijesti talijanskog elitnog nogometa. Taj je rezultat Spalletti postigao tako što je prebrisao tradicionalne, i dalje dominantne kulturološke postulate u talijanskom nogometu. Njegov je Napoli bio anti-talijanski, onaj koji melje u presingu i aktivnim napadima u valovima, na krilima sjajne suradnje svih linija. A onda, kad u napadu kliknu ljudi poput Victora Osimhena i Hviče Kvarachelije, uz snažnu rotaciju i sigurno zaleđe, suparnicima nije bilo spasa.
I znali su svi da je takav stil i tu napaljenost teško održati.
O tome je govorio i Spalletti, i De Laurentiis, ali i Rudi Garcia, koji se odvažio prihvatiti ulogu Spallettijeva nasljednika. Međutim, Spalletti je o tome pričao već kao zaslužnik iz prošlosti: problem je bio taj što je De Laurentiis morao bolje znati da Garcia nije idealan zamjenik — ni stilski, ni pristupom. On je odmah napravio fatalnu pogrešku tako što je krenuo pretumbavati sastav samo da bi dokazao kako je spreman nametnuti autoritet i njime oblikovati momčad. Rezultat toga je klanje sa svim nositeljima igre u svlačionici, a ponajviše s Osimhenom, koji je čak prijetio i odlaskom. Na kraju je otišao Garcia, sa svega osam pobjeda u 16 utakmica na klupi.
Raskorak umjesto iskoraka
Međutim, tu je situacija za De Laurentiisa postala još teža, ali i ilustrativnija. Panično je krenuo zivkati trenere čiji su forte ritam i energija, ali ni Antonio Conte, a ni Igor Tudor nisu stekli dojam dugoročnijeg povjerenja u De Laurentiisovu priču. U redu, Conte otvoreno odbija preuzimati momčadi tijekom aktivne sezone baš kako bi dobio priliku kroz pripreme je naviknuti na svoj ubitačni režim. Tudoru je De Laurentiis, pak, ponudio ugovor po ključu “do kraja sezone, pa ćemo vidjeti”. To je najbolji dokaz koliko ni on sam ne zna što mu je točno plan, program i već idući korak. Onaj koji treba hitno napraviti.
Na kraju je kao ‘spasitelj’ stigao stari Walter Mazzarri, u Napoliju poznato lice koje je tamo 2012. s tri ‘tenora’ — Ezequielom Lavezzijem, Edinsonom Cavanijem i Marekom Hamšíkom — donio prvi trofej u Napulj nakon 1990., pa makar to bila i Coppa Italia. No, i od toga je prošlo 12 godina, a Mazzarri nije imao osjetnijih uspjeha u klubovima koje je naknadno vodio.
U tome se i krije razlog njegova ‘olakog’ prihvaćanja realno kompleksne uloge: navijači i De Laurentiis nadali su se da će i od ovih raštimanih tenorčina opet složiti klapu svojim prisnim pristupom, ali to se nije dogodilo. Jasno, tenziju i krš koje je Garcia u kratkom roku razvio sa svlačionicom nije bilo teško primiriti i popraviti, ali u taktičkom su smislu Mazzarijeve ideje zastarjele. Momčad nije napravila iskorak, već je ostala i dalje u raskoraku, a De Laurentiis je nakon svega tri mjeseca ponovno potegnuo okidač.
Sezona se čini već poprilično izgubljenom, jer zaostatak za četvrtim mjestom i Ligom prvaka i dalje je teoretski nadoknadiv, ali i ne kad se pogleda forma konkurenata i Napolijeva situacija. U redu, dvomeč Lige prvaka s Barcelonom, koja i sama luta, u ovom trenutku nije loš ždrijeb, ali i eventualni prolaz će djelovati kao tek utješna nagrada, za razliku od lanjskog europskog pohoda pod Spallettijem. Ono i čemu De Laurentiis mora brzo odlučiti je konkretni smjer u kojem misli voditi klub. Bez smjera i rezultata rizik od totalnog i ekspresnog raspada sjajne ekipe postaje sve veći, jer igračima naprosto nemate što ni ponuditi kao zalog za makar malo produljenje svog ostanka.
Lutanje i mamurluk koji su uslijedili nakon fešte možda su mogli biti izbjegnuti, samo da se malo bolje planiralo i pripremalo za jutro poslije.
