Mario Ančić, šampion i radnik

Mogao je otići jako daleko. Malo smo ga gledali, ali dovoljno da nam se zavuče pod kožu

Zadnja izmjena: 12. travnja 2020.

Dana 23. veljače 2011. Mario Ančić održao je onu emocijama nabijenu presicu na kojoj je objavio da se ostavlja tenisa. Bilo bi sve sasvim u redu, probavili bismo i te vražje suze i emocije da takvo što nije bio primoran učiniti puno prerano, da mu neka vražja i neobjašnjiva sila zvana splet okolnosti nije, takoreći, prislonila pištolj na sljepoočnicu.

Kasnije, kada će o tome razmišljati hladne glave i kada će pokušati oprostiti grijehe onome tko mu je taj pištolj prislonio o sljepoočnicu, Mario će ustvrditi kako je tenis, na koncu, samo igra.

Pa opet, koliko god hladan i racionalan bio u toj procjeni, dojma smo da je to bila samo prirodna reakcija nekoga tko želi nastaviti dalje sa svojim životom; dakle, čisti obrambeni mehanizam. Oni koji bi htjeli stati u svojevrsnu obranu tenisa, pa i evocirati empatiju prema ovom mladiću, jer kao mladića ga zapravo i pamtimo, mogli bi se priupitati — pa dobro, ako je tenis samo igra, zašto se onda i Mario nije mogao samo igrati? Samo to?

Mi koji volimo u običnoj igri tragati za dubljim smislom mogli bismo reći da je tenis zapravo vrlo istančana metafora za život; metafora borbe kreativca i destruktivca u nama, ona kroz koju svatko od nas na ovaj ili onaj način prolazi. ‘Igra’ u kojoj se suočavamo s vlastitim strahom od neuspjeha, s ogromnim pritiscima i očekivanjima koje si sami namećemo ili nam ih drugi nameću, uz itekako prisutan mukotrpan fizički rad, onaj koji će ostaviti samo nešto blaže posljedice nego, recimo, bauštela. Uostalom, tko može zanijekati da je teniska džungla izrazito surova?

Ma koliko god hladan i racionalan bio, nekako sam uvjeren da ono o tenisu kao “samo igri” nije toliko ozbiljno mislio

Veliki broj igrača puno toga stavlja na kocku, da bi naposljetku samo nekolicina njih profitirala. Upravo zbog toga, ali i zato što tenis nosi stigmu pasjeg i usamljeničkog života, nemali broj igrača zapada u malodušje te ga jednim dijelom svoje duše počinje mrziti, a u konačnici i rezonirati da se radi samo o igri ili, još gore, o poslu. Pa opet, nekako je teško vjerovati da Mario razmišlja na taj način. I koliko je god puta imao rezona pomisliti da je baš tenis krivac, onaj koji mu je uperio pištolj o sljepoočnicu, Mario to nikad, ali baš nikad nije učinio. Nikada ga nije zamrzio. Dapače, obožavao je sve ono što tenis nosi.

“On je od samog sebe uvijek tražio više i govorio idemo dalje, idemo dalje”, reći će mi njegov brat Ivica. “Samo on. On je bio motor svega, njegova želja za uspjehom.”

Naš najraznovrsniji igrač

Ančić je uistinu mali milijun puta mogao zamrziti tenis; jednostavno, količina peha koja je pratila tog momka ima i pomalo tragikomični okus. Ne znam, mogli bismo to sad naširoko argumentirati, ali nema nekog smisla. Dovoljno je reći da je tijekom kraćeg odmora nakon Wimbledona 2006. ozlijedio koljeno u padu s jet-skija, upravo dok je bio u životnoj formi; da mu je u vrhuncu procesa oporavka na rame pao uteg te odužio povratak na teren; da je nedugo potom pokupio bakterijsku infekciju zbog koje je smršavio devet kila; naravno, obolio je i od mononukleoze, i to od rjeđeg i težeg oblika, a koja je de facto postala kronična. I kad je pomislio da se riješio mononukleoze, zadobio je ozljedu leđa zbog koje je odlučio prekinuti karijeru.

Da postoji kakva bizarna i morbidna nagrada za pehista godine, Mario bi valjda s kiselim smiješkom i tragovima gorčine, iz godine, u godinu branio naslov.

Moguće je da ima i onih koji se neće složiti, ali vjerujem da je Ančić bio naš najraznovrsniji igrač u ovih 30 godina hrvatskog teniskog čuda.

Jest, oslanjao se dobrim dijelom na servis, znao je možda u ranoj fazi karijere djelovati jednodimenzionalno, igrajući servis-volej, ali takva je percepcija zapravo potpuno pogrešna. Generalno gledajući, Ančić i nije imao neku slabu točku u igri; što je bio stariji, što je igra bila sporija — zbog podloga, loptica i žica — Mario se vrlo brzo prilagođavao, te je s osnovne linije manje-više mogao parirati svakom. Poanta je da će raznovrsnost postati jako poželjna u eri koja je svitala. Jednostavno, ako ste htjeli barem pokušati parirati Velikoj četvorki, morali ste imati takav repertoar, morali ste miksati igru i razbijati ritam, morali ste biti nepredvidljivi.

Ančić je imao i tu finesu u sebi jer je imao, što se kaže, mekane ruke; najbolje je to demonstrirao kroteći uistinu teške voleje, ali i imajući dobar osjećaj za drop shot. Jasno, iako to ne možemo sa 100-postotnom sigurnošću utvrditi, taj je predivni talent po svemu sudeći naslijedio od Nikole Pilića, Željka Franulovića i Gorana Ivaniševića; naravno, u ulici Put Firula trebalo je samo prijeći zebru i zakoračiti u ‘prašinu’ da biste postali kandidat za vrh svjetskog tenisa.

“Prije je bilo puno više djece”, priča nam Ivica. “Bilo je puno više natjecanja, bila je veća konkurencija i atmosfera i okruženje su bili idealni za jednog mladog sportaša. Ma, tereni su bili puni u šest ujutro”, prisjeća se. “Sparinzi su isto bili stvarno kvalitetni, a Mario se palio i na treninge, nikad nije želio izgubiti. Sigurno da je takva atmosfera godila nekom tko je ionako karakterno bio šampion i radnik.”

Crni dan u Krefeldu

Ono što dodatno golica maštu u kontekstu onog ‘što bi bilo’, jest činjenica da je Ančić psihološki bio prilično stabilan i može se reći da je zapravo volio pritisak. Jednostavnim rječnikom, bio je hrabar i imao je napadački mentalitet i agresivni stil igre. U prilog tezi o dobrom podnošenju pritiska u gustim mečevima ide onaj podatak da u Open eri ima najbolju sezonu što se tiče postotka pobjeda u mečevima koji su išli u odlučujući set (kad je takvih bilo preko 20 u sezoni). Te 2006. od 24 meča u tri ili pet setova, dobio je njih 22.

Naravno, olako bi bilo zaključiti da ga je nakon 2006. sam vrh ATP-a čekao raširenih ruku. Bila je to njegova najbolja sezona koju samo nesretnim spletom okolnosti — padom s jet-skija — nije završio kao sudionik ATP Finalsa, kraće vrijeme bio je sedmi na ljestvici, završio je deveti, te u Top 10 bio najmlađi nakon Rafaela Nadala. Ipak, treba imati na umu ono što smo spominjali — samo dvije godine kasnije počet će se formirati Velika četvorka, a iz prikrajka će vrebati Juan Martín del Potro, David Ferrer, Tomáš Berdych i Jo-Wilfried Tsonga, nesretnici koji su na kraju skupljali ozljede i mrvice…

U nabrajanje ostalih manje-više poznatih Ančićevih rezultata i uspjeha nećemo se upuštati; tko bi se htio baciti u istraživanje onoga da je na Grand Slamovima gotovo uvijek ispadao od vrlo jakih suparnika — dijelom i zbog ždrijeba — ili pak nešto drugo, preporučamo mu ovu stranicu.

Naravno, sve je stalo onog crnog dana u Krefeldu, kad je singl i dubl u Davis Cupu igrao pod temperaturom, kad mu se crnilo pred očima te kad je potajno pljuvao krv…

Umornim se osjećao već neko vrijeme, ali Ančiću to, kao i većini sportaša, nije mogao ili smio biti izgovor da uspori. Na neki način, to je i prirodna reakcija profesionalca, pogotovo nekoga tko je mlad. Međutim, mnogi su zbog toga platili puno manju cijenu. Mononukleozu su zapravo preboljeli i neki drugi kolege — Roger Federer, Andy Roddick i naš nestašni Roko Karanušić — ali njih je zadesila blaža verzija. Ančić, a pogotovo Robin Soderling, neko su vrijeme vukli i pogoršavali infekciju te vjerojatno i zato postali gotovo pa kronični slučajevi, jednostavno nesposobni trpjeti mukotrpni fizički rad.

Neki drugi život

Tko zna, možda je i taj luđački tempo koji si je Mario godinama sam nabijao, koji se ogledao i u tome da nije zanemarivao ni školu, kumovao oslabljenom imunitetu. Bilo kako bilo, Ivica nam je rekao da su u svakom povratku bili vrlo oprezni i da nisu žurili; nažalost, Ančić bi imao nekoliko dobrih mjeseci, vratio se čak u top 25, no potom bi se virus reaktivirao. Jasno, ona odluka da ne ide na operaciju leđa, koja nije garantirala nastavak karijere, bila je olakšana time što je već bio diplomirani pravnik, a kasnije će i doktorirati u SAD-u te postati investicijski bankar.

Bol i emocije koje je Mario pokazao onog dana na toj vražjoj presici puno su govorile i o tome kakav je igrač bio. Ono malo što smo ga imali prilike gledati bilo je sasvim dovoljno da nam se uvuče pod kožu. Valjda baš zato jer su se emocija i južnjački temperament mogli osjetiti na terenu. Naravno, u taj njegov šarm uklapalo se i ono da je djelovao poput fino odgojenog dječaka iz susjedstva, koji uvijek pristojno pozdravlja u prolazu.

Danas taj dječak ili momak, kakav nam je ostao u sjećanju, već devet godina živi neki drugi život.

I ma koliko god hladan i racionalan bio, nekako sam uvjeren da ono o tenisu kao “samo igri” nije toliko ozbiljno mislio. Možda mu i ovaj tekst dođe kao podsjetnik da tenis u sebi sadrži metaforu života i borbu sa samim sobom koju je ovaj šampion dobio onoga trenutka kad je prešao cestu i stupio na onaj prašnjavi teren na Firulama.

Ne propusti top članke