Podaci o prijeđenim kilometrima, a posebno o intenzitetu trčanja potpuno su pouzdani samo ako ih skinete s GPS uređaja koje nogometaši nose na vlastitom tijelu. Međutim, FIFA na Svjetskom prvenstvu javno daje podatke o pretrčanim kilometrima, a različite statističke kuće na velikim natjecanjima dobivaju i detaljne podatke tko je, unutar deklariranog broja kilometara, koliko prehodao, pretrčao u niskom i visokom intenzitetu ili prešprintao.
Uzmemo li srebro koje je Hrvatska osvojila na Svjetskom prvenstvu 2018., onda možemo mirne duše reći da je Luka Modrić odvukao momčad do rezultata.
Struktura kretanja na nogometnoj utakmici takva je da igrači zapravo i ne žure toliko puno. Prema podacima dobivenim u Ligi prvaka, vrhunski nogometaš provede 58 posto ukupnog vremena stojeći ili hodajući po terenu, a još 30 posto vremena trči laganim intenzitetom koji definira brzina trčanja ispod 14 km/h. Trčanja visokim intenzitetom — dakle, preko 20 km/h — samo je tri posto, a punim sprintom nešto manje od jedan posto ukupno prijeđenog puta na utakmicama.
U Rusiji je Modrić je imao dva debelo najveća rezultata u trčanju visokim intenzitetom na cijelom turniru. Njegovi rezultati protiv Nigerije i Argentine su za 28 i 22 posto veći od trećeg na listi, a gotovo dvostruko veći od prosjeka. Modrić je doslovno povukao svoju momčad.
Dalić je priznao da je ovo Modrićeva momčad i time disperzirao odgovornost
Igrači s razlogom samo četiri posto vremena trče brzinom iznad 20 km/h. Rezultat od 13,81 kilometra, koliko je, kada zbrojimo sudačke nadoknade, u ukupno 98 minuta istrčao Joshua Kimmich najveći je broj prijeđenih kilometara u ligama Petice prošle sezone. To na prvi pogled izgleda impresivno jer čovjek je u utakmici pretrčao gotovo 14 kilometara. Međutim, ako samo hodate prosječnim tempom dok je Kimmich igrao tu utakmicu, prijeći ćete nešto više od osam kilometara. Uostalom, vratari na utakmici ponekad ‘pretrče’ šest ili sedam kilometara. Tako da goli podatak od 14 kilometara, kada ga malo dublje analizirate, više i nije toliko impresivan.
Na kraju krajeva, nije ni bitan, jer igrači većinu svoje energetske potrošnje za vrijeme naprave u duelima. Tu ode najviše anaerobne snage, a onda je prirodno da ostatak utakmice mora biti baziran na aerobnom kapacitetu i nižem intenzitetu trčanja. Jednostavno, više sprintova od ovoga gore navedenog nije održivo za ljudsko tijelo jer je potrebno i točno dodati loptu ili uputiti udarac, a u tom trenutku mišić ne može biti bez energije i čekati kisik.
Dalić je napravio veliku stvar
Da takav napor nije dugoročno održiv dokazao je i sam Modrić.
Notacijska analiza kaže da su njegovi rezultati već protiv Islanda i Danske bili prosječni, a protiv Rusije, Engleske i Francuske čak i nešto ispod prosjeka, a debelo ispod njegova standarda. Naprosto se potrošio i u završnici turnira je Ivan Rakitić preuzeo dobar dio tereta na sebe kako bi kompenzirao Modrićev objektivni pad, čime se nametnuo kao jedan od junaka iz sjene. Međutim, Modrić je povukao na početku. Dao je iskru kojom je zapalio ostale, pogurao je momčad u pravom smjeru svojim primjerom i floskulu “dati 120 posto od sebe” pretvorio u zbilju. Zapravo, protiv Nigerije i Argentine je dao 200 posto od sebe, jer je u zoni visokog intenziteta i sprinta pretrčao dvostruko više od ‘normalnog’.
Zbog toga je Zlatko Dalić nakon Europskog prvenstva izjavio kako će sjesti s Modrićem i s njim raspraviti o budućnosti.
To je vjerojatno najpodcjenjeniji Dalićev potez na klupi reprezentacije, a bio je možda i presudna točka u osvajanju srebra u Rusiji te sasvim sigurno odlučujući faktor njegova ostanka nakon Eura. Nitko ne spori da je Cristiano Ronaldo zapravo Captain Portugal i da je Argentina momčad u kojoj je prvi gazda Lionel Messi. Zašto onda odbijati prihvatiti da je ovo Modrićeva Hrvatska?
Dalić je napravio veliku stvar kada se odrekao dijela svoje moći i prebacio dobar komad odgovornosti na kapetana. Prvi je izbornik koji je odbacio floskule kako nijedan igrač nije bitniji od drugog i koji je otvoreno rekao kako je reprezentacija prvenstveno Modrićeva momčad. Hoćete li taj potez percipirati kao Dalićevu slabost, to ovisi isključivo o vama i načinu na koji gledate na svijet. Za mene osobno, to je Dalićeva snaga i sjajan manevar kojim je kupio svlačionicu ili barem najmoćniju figuru u njoj. Zadržao je poziciju šefa, ali je dvosmjernom komunikacijom disperzirao odgovornost i na same igrače.
Ako ništa, osigurao se da mu se neće dogoditi scenarij koji je prošao Niko Kovač. Ako ima i nezadovoljnika — poput Ante Rebića, koji je progovorio nakon Eura, ili Nikole Kalinića — bunt se neće raširiti duboko u svlačionicu. Na kraju krajeva, Dalić je nakon Eura proveo čistku. Nije zvao Rebića, ali nije zvao ni Brunu Petkovića i Josipa Brekala koji su bili standardni dio njegovih planova te Milana Badelja, Šimu Vrsaljka i Lovru Kalinića, koji su redom senatori i utjecajne figure u momčadi.
Isto tako, vrlo olako smo shvatili taj Dalićev potez. Lako je izborniku reći da Domagoj Bradarić nije pozvan. Nikad nije bio važan faktor u samoj igri reprezentacije, dobio je priliku na četiri utakmice nakon transfera u Francusku i to je bilo to. Nije bio ni važan faktor u svlačionici, tek je ušao i nije se stigao pozicionirati u neki od društvenih krugova te steći status. Međutim, nije lako eliminirati Petkovića na kojem si temeljio mehanizme u igri ili Vrsaljka koji je za reprezentaciju debitirao još 2011. i koji u toj reprezentaciji ima jako bitno mjesto u hijerarhiji. Na kraju krajeva, svi znaju koliko je Vrsaljko žrtvovao u toj Rusiji za to srebro forsirajući ozlijeđenu nogu. Ne pozvati takve igrače koji su ili taktički bitni kotačići u samoj igri, ili ključne točke u međuljudskim odnosima, vrlo je riskantno.
Jedna od onih utakmica
Međutim, svlačionica je pratila Dalića. Tko zna, možda je to sve dogovoreno na onoj večeri s Modrićem, ali reprezentacija je reagirala relativno dobro na Dalićeve poteze. Malo se mučila, što je prilično očekivano kada ostaneš bez tipa koji je dotad bio prvi napadač i dvojice koja su dijelila minute na desnom krilu, ali se na kraju posložila i odigrala dobre utakmice. Možda je Cipar skroman suparnik, ali to je dokaz Hrvatske s glavom i repom.
Nakon toga Dalić može ponovo pozvati Petkovića i Brekala bez da naruši vlastiti autoritet. Momčad mu je dala za pravo, pokazao je da može i bez njih te da u momčadi mogu biti pod njegovim uvjetima.
Korijen takve moći je upravo u tome što je Dalić otvoreno priznao da je ovo Modrićeva momčad i time je disperzirao odgovornost.
Pogledamo li službene utakmice u Dalićevu mandatu, Modrić nije nastupio u pet navrata. U ovom kvalifikacijskom ciklusu propustio je rujansko okupljanje i utakmice s Rusijom, Slovačkom i Slovenijom. Prije toga nije igrao u Ligi nacija protiv Portugala i Francuske. Da bismo našli iduću Modrićevu propuštenu utakmicu — pričamo, naravno, o službenim utakmicama, jer je u prijateljskima ponekad dobivao poštedu — treba se vratiti još u 2016. godinu.
Ako je nulti uzrok Modrićeve važnosti njegova igračka kvaliteta i činjenica da je jedan od najboljih veznjaka na svijetu, onda je ovo prvi. On je naprosto uvijek tu, na njega Dalić može računati kao na oslonac. Sve da mu ni Dalić ni Ante Čačić ni Kovač nisu dali nijedan zahtjev u igri i da nikad nije odradio nijedan trening, Modrić je s Marcelom Brozovićem odigrao 54 utakmice u reprezentativnom dresu. Tolika količina odigranih zajedničkih minuta naprosto znači da su naučili funkcionirati zajedno.
Rusija je jedna od onih utakmica gdje će Dalić prvenstveno računati na Modrića. Za početak, Modrić je kvalitetniji igrač od ikoga na suprotnoj strani. Zatim, rutiniran je i poznaje suigrače što uvijek može kompenzirati rupe u taktičkom planu jer se poznaje s njima čak i u improvizaciji. Iskusan je, miran je pod pritiskom i neće ga slomiti važnost utakmice čak ni ako stvari krenu mimo planova. A onda na kraju dolazi svijest o važnosti. Dolazi moment one Nigerije i Argentine, moment u kojem zna da mora voditi primjerom tako što će na terenu raditi za dvojicu.
Zna da mora povući jer svjestan je da je ovo njegova momčad.
