“Zašto uopće igraš ako ti je takva tlaka?”, pita te onaj glasić.

“U glavi mi je oduvijek postojao glasić koji je naglašavao moje slabosti i potkopavao mi samopouzdanje”, piše u svojoj autobiografiji Tony Cascarino, bivši napadač Irske i Marseillea, između ostalih. “Ja razmišljam previše za vrijeme utakmice. Većina igrača analizira svoju igru nakon nje. Ja nisam jedan od njih i sve radim potpuno krivo — ja razmišljam kako igram dok igram. Tri kriva dodavanja i već gledam prema klupi”, neobično je iskren Cascarino.

“Jedan ili dva centimetra odlučuju o tome hoćete li uspjeti ili biti uništeni”

Mnogi ljudi imaju vještinu, ali iz nekog razloga nemaju samopouzdanja. Često upravo zato što previše misle i skloni su preispitivanju, pa se postavlja i ono možda pomalo komično pitanje — je li u vrhunskom sportu poželjno biti što manje inteligentan? Bilo kako bilo, ima onih koji ionako puno misle, a kad upadnu u taj deficit sa samopouzdanjem, misle još više. A onda misle i da nemaju vještinu. U vrhunskom spotu takvo što može biti itekako pogubno i confidence, kako mi je tijekom intervjua Borna Ćorić jedno 50 puta spomenuo, zapravo može biti ključ svega.

Manjak samopouzdanja pogotovo, nešto je što može unakaziti, uništiti igrača. Doslovno.

Naučena bespomoćnost

Uzmite za primjer jednog tenisača koji se, naprimjer, probija na ATP Tour. Nije čak ni važno koliko je talentiran. Igraš prvo kolo Futuresa, serije najnižih turnira u profesionalizmu, u, recimo sad, Kiseljaku. Gubiš 7-5 u tie-breaku trećeg seta i to na način da si na suparnikovoj meč lopti napravio dvostruku pogrešku. Onaj prokleto veliki pravokutnik odjednom je postao prokleto mali. Ščoukao si se. Iznevjerio si samog sebe, a to se osjeti i na džepu. Ionako nisi nešto s lovom, ali ajde, tih 100 dolara će pokriti neke troškove.

Sljedeći tjedan igraš prvo kolo Futuresa u, recimo sad, Šapcu. Gubiš glatko, i to zato jer si igrao za onu stvar. Ne shvaćaš zašto si igrao za onu stvar, ali ajde, ideš dalje. Sljedeći tjedan igraš prvo kolo Futuresa u Beogradu i opet gubiš, ovaj puta opet u gustom meču. Kod 4-4 u trećem setu na suparnikovu prednost, počinješ se prisjećati kako si onomad napravio duplu. Urezalo ti se u pamćenje kako si onomad sve zasrao. Ovaj put ne radiš duplu, ali jedan forhend šalješ u mrežu, i to zato jer ti se ‘skratila’ ruka. Opet si se ščoukao i ti to dobro znaš. Opet si iznevjerio samog sebe, a i džepovi su ti prazni.

Svaki sljedeći put kad dolazi trenutak nabijen pritiskom, svaki put kad dolazi veliki poen, ti treperiš. Ustrtariš se. Ne možeš se, kao u nogometu, sakriti na neko vrijeme. Ne možeš bistro razmišljati i gori ti u prsima. Ti si pizda, govoriš si, i ti to dobro znaš. Jednostavno, navikao si zasrati u velikoj većini situacija nabijenih pritiskom. Na neki način to se već i očekuje od tebe i ti shvaćaš da, koliko god dobro trenirao, to nema apsolutno nikakve veze s mečevima. Jednostavno, ti to nemaš u sebi i ti si choker, a da je tome 100 posto tako, govore ti tvoja prošla iskustva.

Inače, u psihologiji postoji termin “naučene bespomoćnosti” koja očito predstavlja problem velikom broju sportaša i zbog čega mnogi od njih ne shvaćaju da se mogu ‘izliječiti’. Naravno, postoje i oni sretnici koji se takoreći rađaju samopouzdani.

“Pretpostavljao sam da ću, ako dovoljno puta to ponovim, uvjeriti svijet da sam uistinu najveći”, rekao je jednom popularni lajavac, tip koji je emitirao samopouzdanje na kilometre, Muhammad Ali. Sportski psiholozi će, međutim, reći da je samopouzdanje i skill, nešto što se može izgraditi i izbrusiti; samo si morate dovoljno puta u ogledalu ponavljati da ste sasvim dobri… Šalu na stranu, jer mnogi sportaši potiho pate, pucaju pod pritiskom i ulaze u deficit sa samopouzdanjem. A kad je tako, postajete ili onaj duh na terenu, ili vam, na primjeru nogometaša, noge odrvene.

Roba s greškom

“Sve ono što je za mene bilo prirodno na terenu, sve ono što sam radio bez razmišljanja, odjednom je postalo neobjašnjivo komplicirano”, napisao je za The Guardian neimenovani nogometaš, jedan od tih koji moraju potiho patiti. “Igra ti se počne raspadati i kako vrijeme prolazi, tako i pritisak raste. Navijači se sasvim opravdano počinju pitati što ne valja s tobom.” Pomalo čudno, ističe anonimac, i svlačionica postane prilično teško mjesto. “Suigrači regiraju na tvoju mini krizu kao da izbjegavaju kugu. Kao da je to nešto što te muči zarazno. Sve to pothranjuje onaj tvoj glasić u glavi koji pojačava paranoju i uvjerava te da svi šapuću o tvojoj usranoj formi”, nevjerojatno fino dočarava.

“A onda i tvoji navijači počnu gunđati i vi znate da su u pravu”, prepričao je jednom Michael Robinson, napadač koji je 1983. stigao u Liverpool za tada impresivnih 250.000 funti i upao u golgetersku sušu. “Oni postanu tvoja savjest. Ne želiš više izlaziti iz kuće da bi otišao u trgovinu, a kamoli u pub. Strah te onoga što bi ti ljudi mogli reći ili kako bi te gledali — prezrivo, ili još gore, sa žaljenjem. Skrivaš se izvan terena, a počinješ se skrivati i na njemu. Prestaneš tražiti loptu, izvlačiš se na krilo, izbjegavaš ući u gol-priliku jer te strah da bi sve opet mogao upropastiti…”. Robinson je imao osam utakmica zaredom bez pogotka, a uspio je upasti u ovakvu psihozu. Što se onda, kvragu, događa kad takva suša potraje 18 utakmica

Možda je prigodno priupitati Fernanda Torresa, čovjeka koji je u jednom trenutku svoje karijere od rasnog golgetera izrastao u karikaturu od igrača.

Zapravo, u tim vrlo rijetkim slučajevima događa se da mini kriza postane malo veća kriza; događa se da ne možete izaći iz slijepe ulice i da postanete bofl, roba s greškom. Torresov je slučaj uistinu nevjerojatan i vrlo intrigantan jer popularni El Niño nikada nije odavao dojam da je overachiever. Naprosto ne možemo ustanoviti da je jahao val golemog samopouzdanja, da mu je ulazilo sve i svašta; čovjek je godinama bio među najboljim strijelcima La Lige, a eksplodirao je u prvoj sezoni u Liverpoolu, u koji je stigao na ljeto 2007.

Sve u svemu, tri i pol godine bio je prilično konstantan; prve je sezone u 42 utakmice postigao 33 zgoditka te u svjetskim okvirima bio drugi strijelac, iza Cristiana Ronalda. Imao je sitnih problema s ozljedama, ali ne one prirode da bi mu kasnije stvarale problem, a ono što je neki dan izjavio Jamie Carragher, najobičnije je, da prostite, sranje.

Previše utakmica u glavi

Torres je od kolovoza 2009. do travnja 2010. postigao 18 pogodaka u 22 utakmice u Premier ligi, a u zadnjih 15 ligaških utakmica, prije dolaska u Chelsea u siječnju 2011., zabio je osam komada. Također, ono što ovaj slučaj čini intrigantnim jest i ono da se Torres nije zasitio nogometa, nije se odao pijankama i partijanju i nisu ga pokosile ili usporile ozljede; ne znam, netko će reći da je jednostavno prošao svoj fizički vrhunac — iako mu je bilo samo 26 godina — netko će ustanoviti da ga je shrvao pritisak, da sve pomalo od navedenog itd.

Međutim, ništa od toga zapravo i nije toliko bitno jer jedna je stvar bila kristalno jasna – Torresovo samopouzdanje isparilo je kao da ste ga pustili niz WC školjku i povukli vodu. I zapravo, Torres ga nikada nije povratio; dapače, postao je predmet ismijavanja, a agonija kroz koju je prolazio mogla se itekako osjetiti, koliko se god trudio imati stakleno lice. Jer bilo je dovoljno pogledati ga kako igra — sve ono što je dotad radio automatizirano i instinktivno, postalo je komplicirano. Čovjek je imao problema s najosnovnijom, elementarnom tehnikom koju je savladao još u najranijim danima; od primanja lopte do kontrole lopte u najbanalnijim situacijama, a naravno, počeli su se nizati tragikomični i nevjerojatni promašaji.

Do kraja te prve sezone je u 18 nastupa zabio svega jedan gol; u sljedećoj je imao period od 18 ligaških nastupa bez pogotka, a isto se ponovilo i u sljedećoj sezoni. Jest, znao bi bljesnuti, ali sve u svemu, Torres je sasvim izblijedio i na neki je način povjerovao da je lošiji nego što jest; tiho je patio i vjerojatno nikada nije dobio odgovarajuću stručnu pomoć. Postao je prosječan.

“Kada vidim te promašene prilike, jednostavno ne mogu vjerovati — kako sam to mogao promašiti?”, progovorio je jednom o traumama napadača zapravo Torresov mlađi ‘brat’ Álvaro Morata. “Jedan ili dva centimetra odlučuju o tome hoćete li uspjeti ili biti uništeni”, dodao je apokaliptično, otkrivajući prilično neskriveno koliko ga jede pritisak.

Doduše, Morata je imao nešto više razloga sumnjati u sebe jer nikada nije u kontiunitetu bio igrač poput Torresa, ali svejedno, njih su dvojica braća. Oni pate od manjka samopouzdanja i prevelike bujice misli; oni su među onima koji, kada ulaze u gol-prilike, počinju procesuirati mali milijun scenarija. Scenarija u kojima lopta nijednom ne ulazi u mrežu. Zapravo, oni su baš poput Cascarina, Robinsona, onog anonimca i još mnogo drugih — momci koji su previše utakmica odigrali u glavi. Momci koji tiho pate.