xx

Ako nikad još niste imali prilike upoznati neku od Dinamovih legendi, vjerujte, nisu ti ljudi tako puno drugačiji od običnih prolaznika. Eto, recimo, kolega Marko Matijević krenuo je na ono svoje suludo putovanje biciklom do Irana; budala kakva jest, nabavio je i broj Cice Kranjčara i poslao mu sms da, eto, stiže u Isfahan i htio bi ga upoznati. Ako ćemo iskreno, osobno nisam tip koji bi se javio kakvom nepoznatom pustolovu, ali jebiga, zato i nisam Cico, pretpostavljam. Bilo kako bilo, Cico je na dan gradskog derbija Marka pozvao na ručak, upoznao ga sa stručnim stožerom, igračima, a pala je i koja riječ o Dinamu, naravno.

“Cico me nahranio kao nitko”, rekao mi je onda Marko. Kad to velim Cici, smije se i veli u zajebanciji: “Pa normalno, kad je postio cijelim putem“. Da postio — frajer je završio na infuziji…

Gospodin kakav je, Cico je i mene pozvao na ručak, ali sam ga iz praktičnih razloga morao odbiti — pošto ne bismo bili sami, više bi se tu gostilo nego razgovaralo, a, nemojte me krivo shvatiti, na Telesportu ne radimo ‘klasične’ intervjue. Našli smo se zato nešto ranije u obližnjem kafiću na Vrbanima, gdje su se već ‘zagrijavali’ profesor Zdenko Kobešćak, za kojeg nisam mogao ne primjetiti kak’ dobro ‘zgleda, i Duško Popovski — za one slabo informirane šesterostruki osvajač Kutije šibica, ali i nesuđeni Dinamov prvotimac. Cico je kasnio koju minuticu jer je sa suprugom Elvirom kupovao sitnice za izložbu u Galeriji Kranjčar, na što Pop mu zajebantski dobacuje: “Pa nisi ti kustos”…

“Kad sam Modrića stavio protiv Argentine, ljudi su se primali za glavu”

Kratko i ugodno ćaskamo na suncem okupanoj i prepunoj terasi, a onda se Cico i ja povlačimo u utrobu te, zapravo, birtije… Da budem iskren, Cico ne zgleda baš tak dobro kao gospon Kobešćak, pa mi iz vedra neba pada na pamet pitanje — koliko ga je uzeo, ‘pojeo’ trenerski posao?

“Lagano je izgorjeti”, pokušava postrojiti misli, malo i zateknut pitanjem. “Psihološki te dere, kako ne. Dere te kad gubiš, ali i kad pobjeđuješ. Nije baš lagano držati na okupu 30 različitih karaktera. Držati tenzije prema njima, ali i prema medijima”, ‘skakuće’ po svojem gotovo pa 30-godišnjem iskustvu Cico pa dolazi do zaključka: “Utakmica je ustvari najlakša”.

“Kad pogledaš, Niko je izdržao sve”

Jedna stvar za vrijeme našeg razgovora mi upada u oči, a to je da Cico povremeno spominje medije, u suštini želeći pojasniti koliko oni kroje našu maštu i utječu na ljudsku percepciju.

“Mediji, mediji danas…”, odjednom spominje, ozbiljno me gledajući. “Oni ne biraju, prate svaki korak. Imaju svoje viđenje”, ipak je oprezan, svjestan da je zapravo na intervjuu. “Znaju zdravo kritizirati, ali imaju i ‘kontra’ kritiku, što te možda i povrijedi. Poremete jedno tvoje duhovno stanje…”

Pa dobro, ako je tako, jeste li vi treneri nekad tvrdoglavi baš zato što vam mediji ne idu niz dlaku, pitam ga.

“Određeni kolege”, opet bira riječi. “Oni ne znaju kako sam ja pripremio utakmicu. Koju zadaću je dobio taj ili taj igrač. I sad, na utakmici se dogodi nešto nepredviđeno i onda je normalno da novinar pita. Ali ne pita stručno”, smatra Cico i nije mu toliko lako proturiječiti, pogotovo kad pomislite na kolege koji životare od press konferencija. Ne znam koliko je to stručno, ali zar nije on bio svojeglav, stavljao preveliki teret na svojeg sina? Trenutak razmišlja pa počinje odriješito: “Ne. Mislim da su mediji stavljali preveliki pritisak na njega. Ja kao njegov trener ili roditelj nisam”, kaže, ne odajući dojam da se opravdava, već stvarno tako misli.

“Ali kad pogledaš, on je izdržao sve to”, priča pa počinjem vrtjeti onaj derbi iz 2005., kad je Niko u ‘krivom’ dresu stigao na Maksimir i dočekan je kao pseto. “Izdržao je jer je isto jedna jaka ličnost”, veli Cico, referirajući se na ono što smo ranije pričali – kako je moguće da je tako drzak, da će uzeti penal i nakon što ga je promašio? “Pa dobro, to dolazi s godinama i iskustvom”, kaže, ni sam ne shvaćajući zašto je to tako. “Logično je bilo da smo Velimir Zajec i ja morali povuće te mlađe”, priča u kontekstu 1982. “I onda ti ta drskost dolazi jer vjeruješ u svoje kvalitete”, nastavlja pa se prisjećam kako smo zajedno haklali i kako je Cico znao biti gazda na terenu. Ponovno se vraćamo na Niku, pa si već krećem zamjerati što ga tražim kroz njegova oca.

“Normalno da sam ja kao trener, u odnosu na treningu ili na utakmici, bio isti prema svakom. Nisam se sustezao niti njega kritizirati”, priča o nečemu što je zapravo vrlo kompliciran odnos — kako biti fer, objektivan prema rođenom djetetu. “Kritizirao sam ga i pred igračima i pred medijima, ali normalno, nisam ga napadao kao ni druge. Mislim da nisam”, opet se preispituje je li ga previše forsirao. “Pa igrao je i poslije kod Slavena”, kaže misleći na Bilića. “Znači, on je sve to zaslužio sa svojom kvalitetom, svojim odnosom. A to što su me mediji i ljudi oko nogometa prozivali za nepotizam, pa koji nepotizam? Ako ga svi hvale, što bi ja sad trebao tom djetetu osporiti njegov put?”.

Dinamov poziv uvijek “rajca”

Vi koji gubite vrijeme na moje tekstove znate već kako mi je sjeo Nikin odlazak iz Dinama; koliko je to Cici teško palo?

“Pa ja sam na to gledao najnormalnije”, veli prilično hladno, racionalno. “Nisam uopće imao neki dojam da je to nešto tako pogrešno”, kaže, pa mu u tom trenutku potpuno vjerujem, ali ovako s odmakom baš i ne. “Profesionalac si i rečeno ti je da nisi poželjan i to je to. Moj je savjet bio da je najbolje ostati u Hrvatskoj”, kaže eufemistički za otići u Hajduk. “Ali da bi me to nešto toliko pogodilo, ne mogu reć. Niti sam imao nekakvih nelagodnosti”, priča pa mi pada na pamet da je to ona crta drskosti, hladnokrvnosti u Cice. Ma, je, a onaj grafit “Niko, izdajico, Cico, pijanico”, pitam. “Ma, dobro to…”, veli kao da mu se živo fućka i tu mu potpuno vjerujem.

Dinamov odnos prema Niki i nije bio toliko drugačiji od onog prema Cici kao treneru.

Dok razgovaramo povremeno spominje kako je imao rezultate — u ondašnjoj Croatiji 1996. je osvojio dvostruku krunu kao prvi trener kojem je to uspjelo, a dvije godine kasnije plasirao se u “Čempions ligu”, kako je zove, što je ponovio i 2016., kad je dotok love u klub bio nasušno potreban. Gleda me, šuti i razmišlja. “Gledaj, to je naprosto tako u našem poslu”, opet pokušava biti racionalan, tip koji se ne libi zaplakati pred svekolikim auditorijem. “Te 1996. mi je istekao ugovor, dvije godine kasnije nisam napravio nijednu pogrešku”, smatra neopravdanim otkaz nakon dva poraza u Ligi prvaka. “Ali eto… Ja nikad nisam tražio povlastice od Dinama, da me trpi… Ali naspram rezultata, sigurno da postoje neke nelogičnosti.”

Neki bi mogli reći i da ga je Dinamo 2016. fino iskoristio. Klub je tada imao znatnih financijskih problema, očekivalo se da će rasprodati pola ekipe, a i događale su se, kakti, kadrovske križaljke u upravi.

“Pa dobro…”, neodređen je. “Ja sam znao kam’ idem i uvijek taj poziv iz Dinama godi, rajca”, gestikulira rukama. “I postigao sam rezultat koji se očekivao. A ona utakmica s Rijekom je bila takva kakva jest”, priča o onome što mu je zapravo presudilo. “Tad sam došao do saznanja da mi ta utakmica nije bila onakva, da mi atmosfera nije bila onakva kakvu sam zamislio”, malo kao da se gubi. “Možda sam i pogriješio što sam prešao na igru s trojicom u obrani”, veli pa mi počinje pričati da su četiri dana uoči te utakmice bili u Rovinju i da baš i nije stigao to uigrati. “Ali taj jedan poraz nije bio razlog da se pali crvena lampica”, smatra, iako je jasno da Dinamo tada baš i nije igrao bajno. “Onda sam da izbjegnem, jer sam vidio da više neću moći raditi onako kako želim, odlučio dati ostavku.” Znači, vidio je što mu se sprema? “Da”, kaže kratko i jasno.

“Hoćeš reći da je Mourinho passé?”

Taj prelazak na igru s trojicom u zadnjoj liniji zapravo je Cicin potpis, a duhovni je učitelj, kao i mnogima, bio Ćiro. Ali te 2016. igra stvarno nije bila baš suvisla, kao ni na Svjetskom prvenstvu 2006., a oni malo bolje potkovani novinari — “analitičari”, kak Cico veli bez da se sprda, kažu da je ostao isti trener. Drugim riječima, da nije pratio trendove i napredovao, radio na sebi.

Smije se, opet ne posprdno, već spreman na konfrontaciju.

“Pa mijenjaš se prema sredini u koju dođeš”, počinje. “Ali imaš neke vizije koje želiš sprovesti. Bez obzira je li to bilo prije 10 godina. Znači, hoćeš reći da je José Mourinho passé?”, veli, pa mi pada na pamet da je i dokazao da jest, barem zasad. “Gledaj, ne možeš pobjeći od nekih stvari koje su ti donosile dobro”, kaže on, pa možda i nehotice otkriva svoj problem.

Prije nekoliko godina je u intervjuu našem uredniku rekao da ne koristi internet. Je li ga u međuvremenu prigrlio, pitam.

“Informativno ga koristim, ali da bih prihvatio nečiju ideju…”, kaže pa se zaustavlja, svjestan da to ne zvuči dobro. “Naravno, dobra ideja uvijek dobro dođe, ali vi novinari ne sudjelujete u programu, vidite samo ono što se događa izvana. Komentirate samo ono što vidite, to je drugo…”, pokušava odmjereno, podsjećajući nas da zaista najčešće ne vidimo što se događa ‘unutra’.

Dok ćakulamo o svemu i svačemu, ne mogu ne primijetiti kako je Cico naručio jedan škropec. Samo jedan. Tomislav Židak svojevremeno je prilično otvoreno pisao o njegovoj ljubavi prema zelinskom karabitu; tko mu može zamjeriti na toj ljubavi, ali je li mu to ikad zamjerio svom, zapravo dobrom prijatelju? Prvo se dobro nasmijao pa veli: “Ne, ne”, gleda me u oči i uvjerava. “Pa dobro, on je pero, jel”. Mnogi su prilično gnjusno znali tu ljubav iskorištavati, a ja ga pitam, naivno i glupo, koliko je to utjecalo na posao? “Mislim da rezultati govore za sebe. Kako tu, tako i vani. Drugo je kad si ti opušten i nemaš obaveza. Ali u profesionalnom smislu, to nikako.”

Ovo je tek prva runda

Već smo debelo odmakli u razgovoru kad Pop ulazi u birtiju i veli da ide na onaj ručak. Cico ne odaje dojam kao da mu se odmah ide pa ga tlačim još nakratko.

Je li te 2006. trebao dati više minuta Luki Modriću?

“Luka je dobio onoliko prilike koliko je u tom trenutku njegova kvaliteta vrijedila”, rezolutno kaže. “Normalno da sad kad gledaš njegovu karijeru i kažeš da sam trebao. Ali realno, imao sam Igora Tudora, Niku Kovača, Niku”, kaže. “A kad sam ga stavio protiv Argentine, ljudi su se primali za glavu.”

Hrvatska je na tom SP-u djelovala prilčno blijedo. Bio sam ondje, na sve tri tekme i čupao kosu protiv Australije kad smo posljednjih pola sata bili pasivni iliti igrali ‘bunkericu’. Je li se tada čovjek koji se diči svojom ofenzivnom strukturom previše odao pragmatizmu?

“Igrali smo otvoreno”, kaže mi. OK, ali trojica u obrani, Tudor i Kovač u vezi, na Niki sav teret razigravanja, kako? “Nije tu bilo defanzive”, uporan je…

Bit ću potpuno iskren s vama i reći vam da se bližimo kraju, ali i da je ovo jedan od lošijih intervjua koje sam odradio. Jasno, mislim na sebe i na svoj izbor pitanja, jer Cico će uvijek imati nešto za reći. Možda vam se intervju i ne čini lošim, ali tako vam je to s, kako Cico kaže, “perom”; lako nam je zamaskirati i ušminkati štošta. Baš zato, vjerujte mu malo kad pokušava sročiti kako i koliko mediji oblikuju i utječu na našu percepciju. A vama, pa i sebi, obećajem kako je ove tek prva runda s Cicom — jer, jebiga, ipak ga moram pustiti da ode na taj ručak.

On je, za razliku od mene koji sam na kraju odbio poziv, ipak gospodin…