“Ja ne vidim stvari na način na koji moji roditelji vide“, ispričao je Van Persie o svojim roditeljima, majci José Ras koja je slikarica i dizajnerica nakita te ocu Bobu koji je kipar. “Oni mogu vidjeti obično stablo i u njemu pronaći nešto nevjerojatno, ali ja u tome vidim samo stablo. To ne znači da ne cijenim ljepotu koje to stablo ima, samo ne vidim ljepotu koju nosi skrivenu u sebi. Međutim, mislim da postoji kreativna poveznica s mojim roditeljima. Teško je to opisati riječima ili uprijeti prstom, ali mislim da je nogomet ono gdje moja kreativnost izlazi na vidjelo. Nogometni teren je moje platno, tu vidim rješenja, mogućnosti i različite načine kako se izraziti. Tražim izazov koji me uzbuđuje.“

Detalj kada klizi na koljenima prema korner zastavici Old Trafforda raširenih ruku ono je što najbolje sumira njegovu karijeru

Za mladog Robina je nogomet bio način da se ostvari, da pokaže ono što običan čovjek ne vidi na terenu jednako kao što običan čovjek ne vidi ono što njegovi roditelji vide u stablu. Za njega je nogomet bio način zabave i, iako je uvijek pokušavao pobijediti, morao je pokušati trik i zaigrati se u finti, morao je pronaći način kako naći rješenje koje drugi nisu sposobni vidjeti. Nije shvaćao kako to njegov suigrač misli da se ne igra dok igra nogomet.

I upravo tu je klackalica na kojoj je Van Persie našao pravu ravnotežu i na kojoj je stvorio karijeru kakvu je imao.

Kap koja je prelila čašu

Nakon što je oduzeo loptu Pierreu van Hooijdonku, koji je htio izvesti jedan slobodni udarac s ruba šesnaesterca i brutalno promašio, natjerao je trenera Berta van Marwijka da mu ohladi glavu tako da ga je vratio u mladu momčad.

Ondje ga je čekao derbi između mladih ekipa Ajaxa i Feyenoorda, igran na Ajaxovu Toekomstu. Par tisuća pijanih Ajaxovih navijača čitavu utakmicu je vrijeđalo Van Persieja, a kada im je ovaj zabio za kasno izjednačenje i pritom provokativno poslao ‘pusu’, situacija je izmakla kontroli. Ajaxovi navijači provalili su na teren i krenuli redom mlatiti Feyenoordove igrače, uključujući i njega samoga. Da nije bilo intervencije mladih Ajaxovih igrača i njihova tadašnjeg trenera, legendarnog Marca van Bastena, ishod je mogao biti tragičniji. Ovako je ostalo na batinama i teškim traumama, a Van Persie je bio toliko uzdrman tim događajem da je morao potražiti pomoć psihijatra.

Taj je događaj vjerojatno bio kap koja je prelila čašu i u njegovoj glavi dokazala da njemu jednostavno nije mjesto u Feyenoordu. Na tribinama su tog dana s Ajaxovim navijačima bili i Arsenalovi skauti, a s njima je Robin dobio izlaz iz ludila Rotterdama u koje je upao, dijelom i vlastitom krivicom.

Vjerojatno se u tom trenutku dogodila i ta kap koja je prelila čašu i sam je shvatio da više ne može dalje na taj način. Međutim, nije mogao ni bez toga i tu je krenula njegova klackalica i traženje prave ravnoteže.

Nakon što je Van Persie u trećoj minuti zabio Arsenalu na Old Traffordu u 10. kolu Premier lige, u prvom susretu s Arsenalom nakon što je prešao u Manchester United, odlučio je ne slaviti gol. Ipak je to bio klub u kojem je proveo osam godina, klub u kojem je bio kapetan i u kojem ga je Arsène Wenger napravio napadačem; klub u čijem je dresu zabio gotovo 100 golova, pa je nakon pogotka samo pokajnički digao ruke i spustio glavu.

Međutim, navijači mu nisu mogli zaboraviti odlazak i nisu mogli prihvatiti ispriku. Valjda im se skupilo od svih odlazaka i sve je puklo na Van Persieju jer je — za razliku od, recimo, Cesca Fàbregasa — ostao u Premier ligi i on je svakim odigranim kolom ili zabijenim golom vraćao uspomene na gubitak. Psovali su mu “onog malog dječaka unutar sebe koji mu je rekao da mora otići u United”, dizali uvredljive transparente, pljuvali ga kad je prišao izvesti aut na stranu terena gdje su bili gostujući navijači i zviždali mu pri svakom dodiru s loptom, a vrijeđanje na društvenim mrežama je doseglo novi vrhunac. Ukratko, taj gol je samo podigao njegov status najomraženije osobe među Arsenalovim navijačima na sljedeću razinu.

Unutrašnji mali dječak

Na prvoj sljedećoj utakmici protiv Arsenala RVP je opet zabio. Izborio je penal, rutinski ga zabio, suigrači su ga okružili i on se zagrlio s njima, ali opet nije zapravo proslavio. Ali Emirates je gorio. Sve ono što je imao priliku doživjeti na Old Traffordu se samo višestruko povećalo u jednu vatrenu kuglu ljutnje koja se kotrljala prema njemu s tribina stadiona koji je ne tako davno bio njegov.

I vjerojatno je Van Persie sve to donekle shvaćao. Ljudi su emocionalna bića, teško se nose s odbijanjem i ostavljanjem, a to je i on sam iskusio nakon što su mu se roditelji rano razveli. Shvaćao je iz svog primjera u kojem je triput morao mijenjati školu zbog tog osjećaja ljutnje koji je imao prema roditeljima i izražavao sličnim obrascima ponašanja kao Arsenalovi navijači nakon njegova gola. Međutim, ako je barem negdje duboko u sebi shvaćao, nije oprostio.

Iduće sezone Arsenal je došao u goste Unitedu u 11. kolu, a stvari su bile malo drugačije. United je ušao u eru nakon Sir Alexa Fergusona i David Moyes je držao klub na petom mjestu, a Arsenal je bio prvi na ljestvici i krenulo je medijsko izrugivanje s Robinovim unutrašnjim malim dječakom. No, već tada je odlučio da će njegova biti zadnja.

Wayne Rooney je izveo korner, a Van Persie je skočio i zakucao loptu glavom. I dok je lopta letjela prema mreži, RVP se već zatrčao prema drugom korneru, skočio na koljena i klizio po mokroj travi raširenih ruku i s najširim osmijehom na svijetu, a onda je podigao dres i pokazao majicu s prošlogodišnje proslave Unitedovog 20. naslova prvaka u kojem je on dao ključni doprinos s 26 golova i 15 asistencija. Jednostavno, nije mogao bez toga.

I više od kreativnosti tih 26 golova i 15 asistencija o tome kakav je Van Persie bio igrač govori činjenica da nije mogao oprostiti.

Sin roditelja-umjetnika igrao je kao umjetnik cijelu svoju karijeru. Nogometni travnjak je bio njegovo platno, tu se mogao izraziti i svima pokazati rješenja koja je samo on vidio. Za njega je nogomet od onog trenutka kad je debitirao bio zabava, trik i on se igrao dok je igrao nogomet. To je barem bilo očito, jer natrpati 26 golova u sezoni i natrpati ih na toliko različitih načina na koje je to radio Van Persie impresivno je samo po sebi, s tim da ovih 15 asistencija još bolje govori o tome koliko je bio kompletan, koliko je vidio sve oko sebe i koliko je kužio nogomet kad je mogao toliko puta servirati suigraču gol svojim dodavanjima. Uostalom, to vjerojatno nije bila niti njegova najbolja sezona s obzirom na sve ono što je dao Arsenalu i reprezentaciji. Naprosto, bio je umjetnik s loptom.

Otplatiti stare dugove

Međutim, ono što ga je učinilo posebnim je to da nije opraštao. Ni Ajaxu, ni Arsenalu, nikome. Bio je nemilosrdan; kad je bio u svom pravom filmu, kažnjavao je sve greškice, bio je sposoban iskoristiti i onaj najmanji prostor koji mu suparnik otvori. Radio je to tako da je pomirio onog malog Robina koji je išao driblati samo driblinga radi i onog njegova starijeg suigrača koji je poludio na to, našao je ravnoteži na klackalici.

I zato je taj detalj kada klizi na koljenima prema korner zastavici Old Trafforda raširenih ruku ono što najbolje sumira njegovu karijeru. Nije napravio to zato jer je bio zločest ili pokvaren — iako, ako navijate za Arsenal, imate hrpu sasvim dobrih argumenata da ga smatrate upravo takvim — nego zato što je bio nemilosrdan, zato što je naučio spojiti nespojivo bez da je zaboravio onaj svoj način.

Bio je pravi napadač, jedan od najboljih centarfora svoje generacije i nakon što se vratio u ludilo Rotterdama otplatiti stare dugove kad je bio s krive strane klackalice, Robin van Persie odlazi u penziju.

Odigrao je zadnju utakmicu u karijeri, ali — kako su mu poručili navijači koreografijom — legende su vječne.

‘Legends are forever’ 🏅#RVPLegend #GioBedankt pic.twitter.com/MzG2GKYepY

— Feyenoord Rotterdam (@Feyenoord) May 12, 2019