Rijetko se događa da nogometna utakmica uspije u tolikoj mjeri animirati neutralce da se krenu opredjeljivati i čvrsto stati uz jednu od momčadi u njoj, emotivno proživljavajući ono što je mogla (ili trebala) biti samo dobra zabava. Još je rjeđe to da u ogromnom omjeru stanu na stranu istog suparnika, kao što su — kao što smo — večeras stali na Atalantinu stranu u dvoboju s PSG-om; to što se radilo o susretu knockout runde Lige prvaka i jednom, winner-takes-all ogledu samo je naglasilo kontrast.
Realno, svi su neutralci navijali za Atalantu večeras.
Pritom je činjenica da za nju igra naš pomalo samozatajni Vatreni Mario Pašalić bila tek sporedni razlog. Puno je prostora u medijima dobio podatak kako samo Neymar zarađuje koliko i čitava talijanska momčad zajedno — ili tako nekako — a dodatno se potencirala patnja kroz koju je Bergamo kao grad prošao tijekom pandemije, neukusno prizivajući mrtve i ožalošćene kao uteg koji bi mogao prevagnuti na ‘našu’ stranu; stranu ‘pravde’ i stranu ‘dobra’ protiv hodajućih novčanika iz Grada svjetlosti. Takvi smo, treba nam narativ, a što je jednostavniji i izraženije crno-bijeli, to je atraktivniji i lakše nas animira.
Sve to, međutim, ne bi bilo toliko važno da nije činjenice kako Atalanta naprosto igra bolji i ljepši nogomet, što je i večeras još jednom dokazala.
Hrabra, neustrašiva i srčana Atalanta u prilici kakvu možda više nikad neće imati protiv petrodolarima nafutrane družine kojoj ovakve utakmice u završnim fazama Lige prvaka dolaze pod normalno — naravno da smo se opredijelili za Talijane i naravno da je sjajni Pašalićev gol ugrijao mnoga srca.
Ali onda ih je PSG slomio u samom finišu i navukao na sebe još hejta. U nekoliko minuta došli smo od stanja razgaljenosti do katatonije i reakcija tipa “mrzim Pariz, mrzim nogomet”; football, bloody hell… Na kraju, Gian Piero Gasperini umorno je oborio pogled i progunđao sebi u bradu poneku psovku, potpuno svjestan da ovakvu priliku i ovakav momentum više nikad u karijeri neće imati. Istovremeno, PSG-ove najveće zvijezde su slavile; sugerirati da su možda i zaslužile pobjedu ako se taksativno nabroje sve najizglednije šanse nešto je što nitko večeras ne želi čuti; ne ako nije baš njihov navijač iz nekog razloga.
A da nije ovakvih trenutaka, ne bi ni dramatične pobjede bile toliko slatke. Da ovako ne mrzimo nogomet, ne bismo ga onako ni voljeli.
