Tportalov je izbor podignuo i određenu dozu prašine zbog činjenice da je, u prepucavanju navijačkih tabora, Petković glasovima kapetana na kraju imao čak 28 bodova više od lanjskog laureata Marka Livaje. Petković je, donekle bizarno, takav ishod prokomentirao izjavom kako “znaju svi da ne voli previše novinare jer znaju biti subjektivni”, dok “igrači imaju realnije kriterije”, bez obzira na to što je, primjerice, Slavenov Tomislav Božić smatrao kako Livaja nije ni među pet najboljih igrača lige. Ali je Petković isto tako napomenuo i kako, po njegovu mišljenju, ima odličnih suparnika koje bi on uvrstio u svoj izbor, s naglaskom baš na Livaju.

I baš je njihov friški ogled u navedenom derbiju na neki način slikovito i zaokružio polusezonu koju, neovisno o tome što su i po ovom izboru i dalje najbolji dvojac lige, ni Petković ni Livaja neće baš individualno previše pamtiti.

Onaj tko na proljeće izvuče najviše iz svoje u ovakvoj bi situaciji mogao upogoniti i taj presudni čimbenik na putu do ‘nikad važnije’ titule

U samom su derbiju bili praktički sporedne figure, koliko god to u nekom obliku bilo i dobro za kolektive; Petka možda nismo još vidjeli u tako nervoznom, pa čak i agresivnom izdanju, dok je Livaja u Hajdukovim defenzivnijim postavkama bio vidljivo izoliran iz igre, izuzev ponekih pokušaja kende put njegove pozicije i njegova dva atraktivna, ali na kraju neuspješna pokušaja asistencija. Uostalom, otkako su obojica razvili lijepo sportsko rivalstvo, s neobično puno poštovanja za HNL rivale, rijetko smo doživjeli da su i Petković i Livaja derbi obojica završili kao najlošije ocijenjeni igrači po statističkom učinku.

Dinamo je ovoljetnim prodajama nositelja igre dodatno stavio teret baš na Petkovićeva leđa. On se ove jeseni u potpunosti učvrstio kao nositelj igre, u onolikoj mjeri koliko je to Hajduku Livaja od svog povratka u klub. Naglasak je na tome veći ako uzmemo u obzir da Dinamo ima puno potentniji napadački roster od Hajdukova — po pitanju prvotimaca, a pogotovo po rotaciji. No, Dinamo se svejedno strašno mučio bez Petkovića, pogotovo kad je na reprezentativnom okupljanju sredinom jeseni pogoršao ozljedu. Posebno je njegov izostanak bio izražen u skupini Konferencijske lige: od ukupno šest odigranih utakmica Dinamo je izgubio tri, i to baš one tri koje je on preskočio, a u kojima Dinamo nije zabio ni gola. U preostale tri Dinamo je ubilježio tri uvjerljive pobjede, s četiri Petkovićeva gola.

Slon u sobi

Međutim, ni u tim utakmicama Dinamo nije olako krčio svoj put do pobjeda, dapače. Presudna domaća utakmica protiv Ballkanija najbolji je primjer odnosa Petkovićeve ovojesenske forme i čupanja rezultata; on se sam dugo mučio između linija, sve dok momčad golom iz prekida nije slomila goste i tek tad otvorila put i za njegov učinak. Sličan je uzorak u njegovu individualnom slučaju prisutan i u nekim od najbitnijih utakmica ove jeseni u kojima je igrao; u dvomeču protiv AEK-a sudjelovao je u jednom od ukupno triju Dinamovih golova koji su na kraju bili nedovoljni za prolaz. Protiv Sparte je također ubilježio dvije asistencije za četiri Dinamova gola, ali svejedno je u previše situacija u tom dvomeču ostajao izoliran i prelako pročitan.

Na kraju krajeva, u ovosezonska tri derbija — točnije, u dva i pol, pošto je na Poljudu zbog ozljede izašao u sudačkoj nadoknadi poluvremena — Petko jest zabio dosad jedini Dinamov gol, onaj u porazu u prvom kolu. Ali i on je sam u najavi ovog posljednjeg, prošlotjednog derbija izjavio kako je i njegov promašeni jedanaesterac na toj utakmici ‘pogurao’ Hajduk ka pobjedi i aktualnoj vodećoj poziciji. Od ukupno 10 golova u svim natjecanjima, šest ih je zabio iz jedanaesteraca. Čini se da nikad nije bilo lakše zatvoriti Petkovića nego ove polusezone, iako će i dalje on isporučiti svoju nisku asistencija i pokazati individualnu klasu.

Sličan je dojam i s njegovim prijateljem i konkurentom. Njegova forma u hajdučkom diskursu predstavlja temu koja je slon u sobi, ali ova je jesen definitivno njegov u kontinuitetu njegov najlošiji period u klubu.

Livaja je i dalje je na diobi drugog mjesta ljestvica strijelaca s postignutih sedam golova, od čega dva s bijele točke. Ali tih je sedam golova stiglo iz ukupno 52 udarca upućena prema suparničkim vratima, što je segment u kojem je i vodeći igrač lige. Sustav Ivana Leke je Livaju previše izolirao od ostatka momčadi, a on je u toj situaciji djelovao i fizički dodatno indisponirano. Usto je primjetan i pad u efikasnosti njegove realizacije pred samim protivničkim golom, što je i produbilo određene argumente u smjeru da bi za Hajduk bilo dobro razmisliti o povlačenju njega baš na dublju poziciju desetke.

Nikad nije zahvalno pričati o individualnim situacijama koje su indikativ trenerske smjene, ali nije nimalo slučajno da je Livaja svoje možda najgore utakmice od povratka u Hajduk odigrao baš u porazima od Rijeke i Osijeka koji su Leki u konačnici i presudili. I isto tako nije slučajno da je, dobrim dijelom, znakove života opet počeo pokazivati kad je Mislav Karoglan po svom povratku kao jedan od primarnih inicijalnih ciljeva samom sebi postavio zadatak da Livaju ‘podigne’ i omogući ravnotežu sustavu u kojem će granitnu obranu upotpuniti sa što bržom i direktnijom izgradnjom napada do Livaje. Dva posljednja gostovanja u godini, kod Lokomotive i Dinama, pokazuju da je taj proces novih ideja oko Livajine uloge i dalje u izgradnji.

Razmažena publika

Ali, priča o Petkoviću i Livaji nadilazi brojke, kao i sagledavanje kroz prizmu statističkih učinaka. Njihov učinak i značaj je ionako od samog starta bio uvijek vidljiv golim okom čak i onima koji su bili sasvim nezainteresirani za nogomet, pogotovo onaj domaći. I baš zato u ovom slučaju treba stvari prepustiti vizualnom dojmu puno više nego presjekom brojki, jer one će, jasno, potvrditi da su i dalje to igrači koji kvalitetom nadmašuju HNL standarde. Ipak, baš kao što je ta činjenica jasna svakom s parom zdravih očiju, tako je onda jasno i to da je sposobnost individualnog rješavanja čak i najvećih klinčeva Dinama i Hajduka kod obojice standard, sve i ako je ostatak momčadi odigra ispod prosjeka.

I kao što ih je to vezalo na putu do polumitskog statusa, tako ih sada veže i ta razmaženost publike nespremne i na ovakav, blagi pad u formi.

On i dalje, kod obojice, ima svoje zasebne zakonitosti i objektivne razloge, ali u sezoni koja je okarakterizirana kao prijelomna, taj zajednički tempo i u ovom pogledu nudi zanimljivi i neočekivani plot twist, u kojem se rivali moraju natjecati tko će se više pojačati tijekom pauze u borbi za titulu. Hajduku se tu donekle i dodatno nameće da mora iz Livaje izvući svoju ‘staru’ formu, baš zato što Splićani, za razliku od Dinama, nemaju financijske uvjete s kojima mogu skupo plaćati svoje pokušaje i pogreške.

U sezoni u kojoj je ipak izvjesno da je kvaliteta utrke za naslov općenito opala u odnosu na prethodne, moguće je da će razliku, pogotovo između dvaju najvećih rivala, činiti efekt učinka njihovih najvećih zvijezda. Onaj tko na proljeće izvuče najviše iz svoje u ovakvoj bi situaciji mogao upogoniti i taj presudni čimbenik na putu do ‘nikad važnije’ titule. Na neki bi način to bio i savršeni scenarij za dodatno bojanje jednog igračkog rivalstva. Pred njima dvojicom, na radost svih nas, ima još toga, ali značaj ove sezone se bajkovito poklapa sa značajem koji su oni donijeli za rast kvalitete lige.

Oba jesu malo skliznula sa svojih tronova, ali tim više je savršeno prikladno da baš oni, u svojoj mjeri, svojim povratkom na staro definiraju i ovosezonsku utrku.