Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Zadnja izmjena: 18. travnja 2019. Ilustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

Taman što je zagazio u svoje 30-te, Gnégnéri Yaya Touré počeo je malo-pomalo ‘jamrati’, a što je vrijeme odmicalo nazirale su se male pukotine frustracija i gorčine. Počevši osjećati nepravdu zvanu proces starenja lagano se prepustio onoj čangrizavosti tako tipičnoj za neke starije ljude.

Rekao bih kako se nogometaši, ili sportaši općenito, prvi sudare s tim (malo je reći) žilavim i otpornim gadom, tj. sa starenjem. S vremenom oporavak nakon treninga ili utakmice postaje sve sporiji, baš kao i onaj prvi korak na terenu. S godinama su noge sve teže, a ona mladenačka poletnost i svježina sve rjeđa. Valjda je najteže prihvatiti to što um i dalje misli brzinom svjetlosti, što i dalje rađa briljatne ideje, ali, eto… Naravno, sve to utječe na psihu, a često i na stanje računa, iako danas ovakvi velikani poput Yaye, kad baš zakržljaju, mogu zbrisati u Kinu, Emirate, Sjedinjene države…

Nekakva ‘otegotna okolnost’ za Yayu jest to što je svojedobno bio top igrač, svakako jedan od najboljih na poziciji zadnjeg ili centralnog veznog. A što si veći frajer, što si jače ime, to je teže probaviti taj proces; teže je prihvatiti i to da bi se možda trebalo mijenjati i ego jednog velikana nerijetko ne prima oduševljeno takve ‘novosti’. Baš zbog te nemilosti i nepravde, Yayu i slične treba razumjeti, kao i onog čangrizavog starca koji je do jučer mogao hodati bez štaka…

“Ne poštuju me onoliko koliko sam zaslužio i s obzirom na sve što sam postigao”

Yaya Touré počeo je jamrati tamo negdje poslije 13. svibnja 2014., kada je proslavio 31. rođendan te kad je Manchester City slavio svoj drugi, novcem ‘ukaljani’, naslov. Žalio se tada kako mu klub nije posvetio dovoljno pažnje povodom roćkasa, iako je ubrzo procurio video na kojemu sretno i zadovoljno puše u svjećice na torti koju mu je ispekao ni manje, ni više nego taj isti klub. Bilo je tu valjda nečeg i do Yayina ega, ali više je to ‘parilo’ na spačku njegova dugogodišnjeg menadžera i ‘skrbnika’, ekscentričnog Dmitrija Seluka, osobe koju Yaya zove Papushka.

Otprilike godinu i pol kasnije Yaya je ‘pukao’.

“Svi misle da sam sretan: osvajao sam naslove, imam puno novca… Ali ne, nisam sretan”, zavapio je tada, nezadovoljan tretmanom engleskih medija koji su ga prozivali zbog lošije forme, ali i odnosom bjelokošćanske javnosti, koja ga je nemilosrdno crnila sve dok u siječnju 2015. kao kapetan nije skinuo golemi teret s leđa te s onom nevjerojatnom generacijom osvojio barem naslov afričkog prvaka. I to bez nesretnog Didiera Drogbe

Box-to-box

A onda je lani, nakon što mu je istekao ugovor s Građanima, sasuo paljbu na Pepa Guardiolu, optuživši ga da drugačije tretira Afrikance. Bilo je tu još svakojakih pikanterija poput one popularne teze da je Pep prevara, da ga je Pep ignorirao, bio ljubomoran na njega itd. Koliko tu ima istine, pogotovo u ovoj optužbi za rasizam, sada i nije toliko bitno — svi su ti Touréovi medijski istupi odavali dojam kako se teško miri s onim nemilosrdnim procesom. I, okej, treba ga razumjeti. Zaista treba, pogotovo ako uzmemo u obzir da je samo manji dio svoje karijere igrao onako kako je on htio.

“Nogomet je za mene onakav kakvog ga igraš kao dijete”, započeo je tijekom oproštajnog klupskog intervjua. “Onda si samo uživao u njemu i bio si slobodan. Kretao si se kamo god si htio, išao si tamo gdje je i lopta. Nažalost, danas se ne igra tako, ali za mene je oduvijek bilo tako. Radi se o slobodi. Ja želim osjetiti akciju, želim dati zadnji pas, želim zabiti gol. To je ono što mene čini sretnim. Da trčim po toj livadi, da osjetim onaj miris travnjaka, da osjetim loptu. Da natjeram suparnika da pati… to sam ja.” Da, Yayu je oduvijek previše vuklo…

Bjelokošćanin je igrač koji je prilično sporo sazrijevao; s 24 godine sletio je u elitni klub, u Barcelonu, u kojoj je mogao biti samo ‘vodonoša’. Na poziciji zadnjeg veznog čuvao je leđa Xaviju i Andrésu Iniesti i trebao je igrati onaj skromni i ‘jednostavni’ nogomet. S Pepovim dolaskom silom prilika znao je zaigrati i stopera, što je bio slučaj u finalu Lige prvaka 2009. I koliko je god možda odlazak iz Barcelone bio osobni poraz za njega samog, a dijelom i za Pepa, bila je to najbolja stvar koja mu se mogla dogoditi – tog nesputanog klinca kojeg lopta i gol vuku poput magneta ondje nikada ne bi mogao osloboditi. Uostalom, Sergio Busquets je bio igrač koji je svesrdno pristao biti takav ‘sluga’ od nogometaša, ujedno i onaj zbog kojeg je Touré sve češće počeo grijati klupu.

Tako je s tek 27 godina Yaya postao ono što je uvijek htio biti — godinu i pol nakon onog finala Lige prvaka zaigrao je poziciju ‘desetke’ kod Roberta Mancinija, koji je u napadačkom smislu puno toga polagao na improvizaciju i individualnu kvalitetu.

Mnogi će reći kako je Yaya Touré jedan od najboljih box-to-box veznjaka koji je ikada koračao Otokom — kasnije će uglavnom igrati poziciju zadnjeg ili centralnog veznog — ali to je samo dijelom točno. Godinama je Yaya bio jedan od glavnih, ako ne i glavni razigravač Cityja — gotovo svake sezone u Premier ligi bio je u samom vrhu po broju dodavanja (obično preko 70 po utakmici), s točnošću oko 90 posto. Također, zbog te tendencije da bude što bliže protivničkom šesnaestercu oduvijek je imao nekoga tko je morao šljakati za njega. U Mancinievoj eri to su bili Nigel de Jong, pa i Gareth Barry, a potkraj te ere ona dva propala transfera, Javi Garcia i Jack Rodwell.

Kad je 2013. stigao Manuel Pellegrini u prilično napadačkom sustavu 4-4-2 svoje box-to-box tendencije zbog Yaye je morao suspregnuti Fernandinho, a kasnije se priključio jedan čisti šljaker u vidu Fernanda. City je naslov tada osvojio zabivši 102 pogotka u prvenstvu, a Yaya je odigrao monstruozno dobru sezonu — utrpao je 20 pogodaka te dodao devet asistencija; pospremio je te sezone četiri od sedam izvedenih slobodnjaka te šest od šest penala (u karijeri ima 11 od 11 u Premier ligi).

Bio je to, međutim, na neki način početak njegova kraja.

Razigrava, ali i krvari

Kada je Touré onako zavapio da je nesretan zbog tretmana engleskih medija, prozivalo ga se tada uglavnom zbog nediscipilne u defenzivi. Provlačila se teza da je lijen, spor i trom, a usudio bih se reći da je Yaya oduvijek odavao takav (krivi) dojam, kao da si je došao malo othaklati na školsko, pa što bude. Problem je bio taj što je u tome bilo ponešto istine — Yaya je počeo malo kaskati u pokrivanju prostora i postavljanju, pa su čak i maratonca Fernandinha počeli ‘hvatati grčevi’.

Onaj napadački učinak koji bi to mogao kompenzirati izostao je, a svakako mu nije pomogao kontekst igre – Pellegriniju je dugo trebalo da ubaci trećeg veznog te prijeđe u 4-2-3-1 ili 4-3-3. Također, Čileanac je gotovo pa ‘cijedio’ Yayu. U onoj šampionskoj te sljedećoj sezoni odigrao je gotovo svaku ligašku utakmicu, odradivši u međuvremenu još i Svjetsko prvenstvo u Brazilu te spomenuti Afrički kup nacija. Čak i kad se Yaya pokušao mijenjati, igrajući uglavnom nešto konzervativnije, bilo je već prilično kasno — onaj neumitni proces ubrzano je tekao i kad se našao pod paljbom bile su mu već 32.

Jasno, nije on u tom razdoblju bio loš — naprosto nije bio superheroj kao prije, iako je i dalje znao biti tzv. game changer. Ali na takve igrače se uvijek gleda pomalo neljudski — Yayu se smatralo mašinom koja onim dugim koracima grablja naprijed, ruši sve pred sobom; asistira, zabija, bilo dalekometnim udarcem, bilo hladnokrvnom egzekucijom; razigrava, ali i ‘krvari’…

U tu nekakvu fazu prilagodbe Touré je prionuo kod Guardiole, kad je silom prilika ponovno zaigrao uglavnom zadnjeg veznog, iako je na ‘desetki’ eksplodirao protiv Crystal Palacea, kad je nakon nekoliko mjeseci hlađenja zabio dva komada. Bio je to, međutim, labuđi pjev — Pep ga je tada navodno hladio zbog viška kilograma, pa je, iako se ustalio te odigrao sasvim solidno tu prvu sezonu pod Guardiolom prošle ostao zakucan za klupu ili čak tribinu. U prosincu je, nakon nepuna četiri mjeseca angažmana i dvije odigrane utakmice, raskinuo ugovor s Olympiakosom te ga na elitnoj razini, onako nesputanog i slobodnog, vjerojatno više nećemo gledati.

Kada mu je lani isticao ugovor sa Cityjem ponovno je istupio onako malo ogorčeno — istaknuo je kako će ga početi više cijeniti valjda kad se umirovi.

“Ne poštuju me onoliko koliko sam zaslužio i s obzirom na sve što sam postigao”, rekao je. Iskreno, ne znam tko mu je, kako i čime napunio glavu… Okej, da je recimo bio simbol Barcelone ili Manchester Uniteda, a ne mnogima omraženog Cityja, možda bi mu bilo namijenjeno više hvalospjeva ili što već. Ali, realno, tko od nas ne cijeni i ne obožava ovog diva od igrača?

I, eto, prošlo je skoro godinu dana od tog intervjua, a mi smo se našli nešto napisati o njemu. Proći će još godina dana i opet će netko o njemu pisati u visokim tonovima. Proći će i dvije, tri, pet ili više godina i uvijek će netko htjeti nešto napisati o njemu… Naravno, uvijek će to netko htjeti i pročitati. I, zato, Yaya, ne beri brigu. Uvijek.

Ne propusti top članke