Nemali je broj igrača koji na juniorskoj razini rade dobre rezultate, a ne uspijevaju se ostvariti u profesionalnom tenisu ili jednostavno ne mogu ponoviti rezultate koje su radili u mlađim uzrasnim kategorijama. Ako pričamo samo o potonjem, to i nije toliko čudno s obzirom na to da ste u juniorima, kao proizvod koji nije gotov, među najboljima samo u svojoj generaciji, često u konkurenciji koja nije najjača jer nemali broj tenisača ili tenisačica preskače zadnju juniorsku stepenicu te vrlo rano počinje igrati najniže profesionalne turnire, odnosno Futurese. Naravno, to što niste među najboljih pet ili 10 jednom kad kročite u profesionalizam ne znači da niste uspješni, ali to je nešto što bi barem trebalo biti samorazumljivo.
Bilo kako bilo, idemo istaknuti koji su samo neki od razloga zbog kojih uspješni juniori potpuno zakažu ili, pak, ne uspiju doći do samog vrha.
Iako najčešće žele najbolje svojem djetetu, znamo svi da veliki problem mogu predstavljati (pre)ambiciozni roditelji, odnosno činjenica da nisu dovoljno stručni kako bi upravljali karijerom vlastitog djeteta. Da se razumijemo, iako bi neki to htjeli, roditelje je nemoguće potpuno isključiti iz tog procesa. Čak i kad su oni sami voljni prepustiti veliki dio autonomije trenerima — rekli bismo struci, ali u Hrvatskoj ima jako puno nekompetentnih ljudi kojima je trenerski posao samo (dodatni) izvor prihoda — dijete opet velik dio vremena provodi s roditeljima. Oni ih odgajaju i usađuju im vrijednosti i to se onda često vidi i po ponašanju pojedinca na terenu.
S druge strane, imate roditelje koji žele biti duboko involvirani u taj proces, pa na kraju krajeva i samouke trenere; svjetski poznati primjeri su Richard Williams i Mike Agassi, s time da treba imati na umu kako su rijetki sposobni tu ulogu odigrati na pravi način, a nije naodmet spomenuti da je — malo je reći — strogi gospodin Agassi proveo i tri neuspješna eksperimenta prije nego što je Andre došao u njegove ruke. U konkretnom slučaju, radi se o propalom boksaču koji je liječio komplekse na svojoj djeci.
Ima sve preduvjete za biti i više od top 100, ali to je sadašnja perspektiva. Nemoguće je predvidjeti kako će reagirati na situacije koje nikad prije nije iskusila
Također, jedna je od najčešćih roditeljskih pogrešaka ili zabluda, čemu često pridonose i treneri, ona da stavljaju preveliki naglasak na rezultate, a što za posljedicu nerijetko ima igrače koji su pod prevelikim stresom te u konačnici ne reagiraju dobro na pritisak.
Nažalost, postoje i ekstremni primjeri roditelja koji sasvim otvoreno zlostavljaju svoju djecu, kao što su to, primjerice, činili očevi Mirjane Lučić i Jelene Dokić – inače, djevojaka koje su osvajale juniorski Grand Slam – koje su s obzirom na okolnosti napravile i više nego dobre karijere.
Već sad definiran identitet
Kad postoji preveliki naglasak na rezultate, postoji opasnost i da se ne razviju dobri temelji u tehničkom smislu, a svaki iole kompetentni teniski trener reći će da je u juniorskoj fazi jedna od najvažnijih stvari stvoriti upravo dobru tehniku. Ona je temelj na kojemu se gradi identitet i stil igre koji se u budućnosti neće puno mijenjati — kad gledate kako su kao klinci igrali najbolji igrači i igračice, obično nema nekih bitnih tehničkih razlika — a onda i temelj na kojemu se mogu izgraditi udarci koji će donositi ATP ili WTA bodove. Često se zapravo događa da igrači s lošom tehnikom rade dobre rezultate isključivo zbog fizičke dominacije u svojem godištu.
Često se onda događa i da ne možete razviti te udarce koji će postati pravo oružje ili se, neovisno o tome, događa da jednostavno nemate dovoljno ‘veliku’ igru da biste na WTA Touru, primjerice, osvajali Grand Slamove. U tom je smislu možda dobar primjer Jelena Kostanić Tošić koja je 1998. osvojila juniorski Australian Open, ali je onda kao profesionalka na Grand Slamovima četiri puta došla do trećeg kola, dobrim dijelom baš zato što naprosto nije imala dovoljno veliku igru. Da se razumijemo, Kostanić je ostvarila i više nego dobru karijeru tijekom koje je, između ostalog, bila i 32. igračica na svijetu.
Kao još jedan faktor možemo spomenuti i mentalitet, a što je opet povezano s pričom o roditeljima i trenerima; oni će u velikoj mjeri utjecati na to kako će se netko nositi s dobrim ili lošim rezultatima. Hoće li padati u euforiju i postati samozadovoljni ili je moguće da će ogresti u depresiju i preveliku samokritiku. U kontekstu tranzicije u profesionalizam radi se o jako bitnom detalju.
Naravno, vjerojatno postoji još niz faktora o kojima bismo mogli pričati — poput, primjerice, pretreniranosti ili burnouta — ali zadržimo se zasad na spomenutom.
Petra Marčinko, svjetska juniorka broj 1 te djevojka koja je nedavno osvojila prestižni Orange Bowl, a onda i Australian Open, nema nijedan od spomenutih problema. Petra ima oca Vjekoslava koji je iznimno bitna osoba u njenom tenisu, ali koji je jedan od tih rijetkih normalnih roditelja koji dobro vladaju situacijom.
To bi se, uostalom, moglo zaključiti po njenu karakteru i ponašanju. Petra je ponizna i poslušna djevojka koja ima razvijenu radnu etiku, do te mjere da će njeni bivši i sadašnji treneri — trenutno radi s Kristijanom Schneiderom — isticati da je to njezin možda najveći talent. Ona sama će u svakom razgovoru za medije spomenuti da joj je uzor Dražen Petrović, a njen bivši trener Igor Blažević jednom je izjavio da nijedan jedini put nije došla namrgođena na trening. Dotični inače slovi kao jedan od najboljih hrvatskih trenera za mlađe uzraste i zaslužan je što Petra ima jako dobre temelje u smislu tehnike, pa i što već sad ima jasno definirani identitet kao agresivna igračica čije je najveće oružje forhend; naravno, stvari će se u tom smislu još malo mijenjati, a za očekivati je i da će do tog forhenda češće dolaziti kroz servis.
Je li spremna na bol?
Također, teško je ne primijetiti i to da Marčinko nije jednodimenzionalna igračica, što baš i nije tipično za jednu 16-godišnjakinju. Dapače, moglo bi se reći da većina mladih igrača i igračica na ATP/WTA Tour dolaze suviše sirovi. Marčinko ima neortodoksni dvoručni slice, voli završavati poene na mreži, a gušt je bilo vidjeti i da je na set lopti protiv Sofije Costoulas, u finalu Australian Opena, odigrala servis-volej. U svakom slučaju, jako je dobro što već sa 16 godina na više načina može završavati poene.
Marčinko ima i dobar mentalitet. Iako se po nekim sitnim i prepoznatljivim gestama na terenu vidi da je perfekcionistkinja, dojam je da je to ne koči. Nije razmažena, ne kuka i ne žali se previše te se ponaša kao uzorna sportašica, iako je iskušenja u tom smislu, iliti porazi, tek čekaju.
Tu je onda bitno istaknuti da je, prema Blaževićevim riječima, u stanju pobjeđivati i kad igra loše, što je iznimno bitna kvaliteta. Petra je već upisala 12 pobjeda na profesionalnoj razini — trenutno je 929. na WTA ljestvici — a na svom prvom turniru, onom u Zagrebu, upisala je pobjedu i protiv top 200 tenisačice. U nastavku sezone planira igrati još više Futuresa, ali bi trebala odigrati i sva tri juniorska Grand Slama. Dojam je da bi tu razinu Futuresa mogla relativno bezbolno proći, ali i da će tek onda osjetiti što je pravi, profesionalni tenis.
Zbog toga što je ona sama više puta izjavila da bi htjela osvojiti minimalno jedan Grand Slam, napravili smo mali research; od 52 različite juniorske osvajačice Grand Slamova između 1995. i 2010., a to smo razdoblje izabrali da bismo dobili uzorak tenisačica koje su imale dovoljno vremena to učiniti — neke su još uvijek aktivne — samo je njih šest uspjelo osvojiti Grand Slam na profesionalnoj razini. Radi se o Amélie Mauresmo, Justine Henin, Marion Bartoli, Victoriji Azarenki, Caroline Wozniacki te Simoni Halep. Njih sedam je u nekom trenutku uspjelo postati broj 1 (sve spomenute osim Bartoli + Jelena Janković i Karolina Plíšková), dok su njih 14 bile članice top 10. Čak 50 od 52 bile su u jednom trenu u top 100.
Marčinko ima sve preduvjete za biti i više od top 100 tenisačice, ali to je samo sadašnja perspektiva. Naprosto je nemoguće predvidjeti kako će reagirati na situacije koje nikad prije nije iskusila, koliko je god za to pripremali.
Je li uopće spremna iz godine u godinu po 10-11 mjeseci godišnje izbivati od kuće? Je li spremna na to da će biti razdoblja kad će biti jako usamljena? Je li spremna na hladnu, praznu hotelsku sobu u kojoj više nemaš što za raditi? Je li spremna na poraze koji će neminovno uslijediti, od kojih će neki biti posebno bolni? Je li spremna na te mečeve u kojima će iznevjeriti, razočarati samu sebe? U kojima će joj se možebitno skratiti ruka? Je li spremna na sumnje koje će joj se javljati? Je li spremna na konstruktivnu kritiku i sagledati vlastite mane? Je li možda spremna na ozljede?
Je li spremna za press konferencije i za glupa i dosadna pitanja? Za glupa, dosadna, pa i teško probavljiva pitanja poslije poraza nakon kojih bi najradije propala u zemlju? Je li spremna za komentare iskompleksiranih idiota ili isfrustriranih kladioničara koji ne znaju ni t o tenisu? Je li spremna na to da će katkad možda i mrziti tenis?
Ukratko: je li spremna na bol?
