Tko je zapravo Roger Federer?

Hoćemo li pričati o načinu na koji si igrao tenis? Možemo o tome pričati i to nije nešto što želim podcjenjivati; dapače, mnogi su reket u ruke uzeli upravo zato što su vidjeli tebe kako igraš. I ne moram ti valjda govoriti i ponavljati se da si igrao onako kako nitko nikad nije igrao i kako nitko nikad neće igrati. Jesi, lebdio si terenom — i ako stvarno nisi dodirivao podlogu, mislim da bi bilo u redu da to priznaš — i da ti je netko u ruke umjesto reketa stavio violinu, sumnjam da bi itko primijetio išta čudno.

To je poruka koju nam šalje Roger Federer. Isplati se pogledati u ogledalo i priznati si mane. Isplati se boriti sam sa sobom i isplati se mukotrpno raditi na sebi

Ti si najljepši tenisač svih vremena. Ti radiš nešto što je u sportu općenito teško dohvatljiv ideal. Ti igraš lijepo i pobjeđuješ. I ne radiš to zato što si to svjesno odabrao, nego si prirodno takav. Istina je takva da te upravo zbog toga ljudi obožavaju. Istina je onda takva i da si to samo ti i nitko drugi. Upravo je u tome problem. Nitko drugi ne može to reproducirati niti to ima smisla pokušavati. Tvoj je tenis na neki način iluzija. Iluzija koju se ne isplati živjeti. I zato hvala ti na tome, ali to je nešto što je zapravo tvoje i samo tvoje.

Hoćemo li onda pričati o tome koliko si dobar bio u tom tenisu? Pa naravno da možemo i trebamo. Dapače, mnogi su reket u ruke uzeli upravo zato što si bio tako prokleto uspješan. Čovječe, što da ti uopće pričam? Osvojio si 103 turnira u svojoj karijeri, osvajao si ih kad više nitko nije mislio da možeš, a znaš i sam da si uzeo i 20 Grand Slamova. A mogao si još; oprosti, znam da nije vrijeme, ali mogao si još. Znam da si mogao i to je nešto o čemu ću doživotno pričati.

O tom prokletom Reternu i o svojevrsnoj reprizi koja se dogodila osam godina kasnije. Mislim, pazi ti tu patologiju; osvojio si 20 jebenih Grand Slamova, a ja i dalje drobim o Reternu i dvjema vezanim meč loptama na Wimbledonu 2019.? Pored 140 pobjeda koliko si ugradio u tih 20 Grand Slamova ja se više sjećam dvaju poraza? To je, čini mi se, ozbiljna dijagnoza… Bilo kako bilo, ono što ti želim reći jest da si u tome uspio samo ti i, jebiga, još ta dvojica tipova. Od njih milijardu milijardi koliko je držalo i držat će taj reket u rukama. Gotovo pa nitko drugi to ne može reproducirati. I tvoje su pobjede onda na neki način iluzija. Iluzija koju nema smisla prodavati. I zato, kažem, hvala ti i na tome, ali opet je to nešto što je zapravo tvoje i samo tvoje.

Hoćemo li onda možda pričati o tome kakav si bio gospodin? E, tu sam te čekao…

Prije svega, zanima me što uopće znači biti gospodin u ovom kontekstu? Znači li to priznati da je loptica dva puta dodirnula tlo kad to nitko ili barem sudac nije primijetio? Znači li to na kraju meča pružiti ruku suparniku i pogledati ga u oči bez zadrške? Ne znam, ali čini mi se da je velika većina igrača takva, korektna i poštena, pa opet nemaju imidž gospodina; jedina je razlika u tome što Federer na centralni teren Wimbledona izlazi u bijelom odijelu i što je taj imidž bio i sam spreman njegovati. Imidž koji se, uostalom, savršeno slaže s njegovim stilom igre te općenito vrijednostima kojima tenis kao sport naginje; međutim, opet je pitanje kakvu to zapravo vrijednost ima?

Vjerojatno će neki ovo krivo shvatiti — njima, bojim se, nema pomoći — ali Roger Federer nikad nije bio gospodin. Ili nikad nije bio gospodin, a da to većina drugih nisu isto bili. Uostalom, ne možeš biti gospodin, a da ne znaš što to točno znači.

Konačno, kad sastružete sve te slojeve te pokušate doći do njegove suštine, shvatite da je Federer zapravo isti kao i dvojica njegovih najvećih rivala. Jebiga, sad možda očekujete nešto bolje, ali on je samo borac. Neumorni borac. Zato je, uostalom, trajao do svoje 41. i zato se protekle tri godine zajebavao s tim svojim potrošenim koljenom. I ne moraš se glasati kao da ti je svaki udarac zadnji u životu da bi bio borac; ne moraš igrati jedan od najkrvavijih mečeva u povijesti sporta te onda nakon pobjede divljački rastrgati majicu da bi bio borac. Ne moraš se znojiti kao svinja da bi bio borac. Ne moraš urlati “Idemo, bre” da bi bio borac.

Federer možda nije imao željeznog strica Tonija koji ga je doveo u na neki način potpuno (ne)realne uvjete kao klinca, pripremajući ga za ono što ga čeka kasnije, pa nije odrastao ni u uvjetima rata i neimaštine, ali je imao jedan puno veći problem od Rafaela Nadala i Novaka Đokovića. To je ono da nije mogao kontrolirati svoje emocije i da je u suštini bio autodestruktivan. Danas se to možda previše naglašava, jer mnogi imaju slične probleme, pogotovo kao klinci, ali to je bio problem koji ga je realno kočio.

Opet realno, da se nisu dogodile neke izvanredne okolnosti — konkretno, da čovjek koji ga je stvarao nije poginuo u automobilskoj nesreći — pitanje je bi li Federer postao to što je postao. Naravno da je to sad nebitno, ali radi se i o tome što se takvi tipovi rijetko mijenjaju i većina ih zapravo ostane zarobljena u toj svojevrsnoj borbi između dobra i zla. Federer nije. I mnogi su ga usmjeravali i pomagali mu, ali u konačnici je on bio taj koji je takoreći sam sebi presudio. On je preuzeo odgovornost i prelomio. Nije se predao malodušju i autodestrukciji te postao kakav ogorčeni cinik; nije se predao ni konformizmu jednom kad je došao u 10 najboljih, već se odlučio pogledati u ogledalo i suočiti s vlastitim manama. Odlučio se boriti sam sa sobom.

I to je poruka koju nam šalje Roger Federer. Isplati se pogledati u ogledalo i priznati si mane. Isplati se boriti sam sa sobom i, na kraju krajeva, isplati se mukotrpno raditi na sebi. I ne zato da biste osvojili, oprostite mi, jebenih 20 Grand Slamova.

Upravo je to ono što bi trebala biti njegova ostavština. Upravo je to ono o čemu biste trebali pričati malim sportašima; neovisno o tome drže li u ruci teniski reket ili palicu za hokej na travi ili pitajboga što. Upravo je to ono na čemu ti želim zahvaliti. I nemoj brinuti. Nećemo te ni ovdje na Telesportu zaboraviti. Pisat ćemo opet o tebi i to vrlo skoro.

I da; hvala ti što mi uopće daješ da pišem o tebi.