Prokletstvo ‘manjih’ sportova u sportom zaluđenoj naciji je taj da ljestvica očekivanja i proporcionalne percepcije njihovih rezultata i uspjeha uglavnom budu poprilično iskrivljeni. Naši su vaterpolisti danas, nažalost, dali još jedan prilog toj tezi.
Na Svjetsko prvenstvo u južnokorejskom Kwangjuu su izabranici Ivice Tucka došli u najjačem sastavu kako bi opravdali ulogu favorita turnira i obranili svjetsko zlato osvojeno preklani u Budimpešti. Uoči početka samog turnira stigla je i vijest kako je srbijanski izbornik Dejan Savić kod kuće ostavio čak sedmoricu igrača iz udarne postave najvećih rivala, koji su baš pobjedom nad Hrvatskom na završnici Svjetske lige u Beogradu krajem lipnja osigurali glavni cilj, a to je izravni plasman na Olimpijske igre u Tokiju. Razlika u međusobnim omjerima Hrvata i Srba je bila sve manja — nakon pobjede u tom budimpeštanskom polufinalu 2017. odigrano je još osam susreta u kojima su naši reprezentativci slavili triput, uz jedan remi i četiri poraza, od čega su Srbi do jedne došli nakon boljeg izvođenja peteraca.
Svaka od tih utakmica je, međutim, bila sadržajna i napeta, a novi, veliki čin se očekivao u Kwangjuu, u nekom eventualnom završnom sudaru divova za svjetski tron. No, Savić je odlučio da je cilj koji uključuje plasman na OI ispunjen i da imena poput Filipa Filipovića, Andrije Prlainovića, Milana Aleksića, Stefana Mitrovića ili braće Pijetlović zaslužuju odmor, što je legitimna stvar. Ali u tom je trenutku os priče potpuno pomaknuta i narativ je u potpunosti prebačen na Hrvatsku kao jedinog pravog favorita.
Da su stvari otišle po planu, ovo bi finale bilo treće uzastopno na Svjetskim prvenstavima, ali je euforija bila jača
Naravno, pričamo o percepciji generalne javnosti, koja se zbog slabe praćenosti vaterpola uglavnom fokusira na stvaranje slike isključivo prema rezultatima. A oni su sami po sebi sjajni — samo u posljednjih pet godina vaterpolisti su se okitili svjetskim zlatom i olimpijskim srebrom, uz niz medalja osvojenih na završnicama Europskih prvenstava, kao i Svjetske lige. Uz vijest o oslabljenim rivalima potencirala se potpuno istinita priča o sjajnoj formi hrvatskih igrača i popisu koji je zbilja bio najbolje što možemo ponuditi, upotpunjenog debitantskim pozivom Hrvoju Beniću, iza kojeg je odlična sezona u dubrovačkom Jugu i s kojim je zaokružena pokrivenost na manje-više svim pozicijama. Usput je nekako otklonjena i briga oko života poslije Sandra Sukna i Paula Obradovića, pa je optimizam dosegnuo vrhunac.
Val se nije spuštao ni u otvornim utakmicama protiv SAD-a, Australije i Kazahstana, koje je Hrvatska redom rutinski poskidala s po 10 i više golova razlike.
Psihološki grč
Protiv SAD-a su, primjerice, sidruni Josip Vrlić — koji će ostati vjerojatno upamćen kao naš najbolji igrač na ovom turniru — i Luka Lončar osigurali rijetko viđenu dominaciju s te pozicije, s čak četiri postignuta gola i jedan izboren peterac, što dovoljno govori o razini igre Amerikanaca. Impresivno je bilo vidjeti susret protiv Australije, koja pod izborničkom paskom bivšeg hrvatskog reprezentativca Elvisa Fatovića zbilja raste iz turnira u turnir, i od najviših završnih plasmana na krilima blistavih igrača poput Joea Kayesa i Aarona Youngera je dijeli samo forsiranje svog stila igre na kontre i polukontre umjesto adaptiranja na igru europskih suparnika. Protiv Hrvatske su Australci bili natplivani i uz raspucanog Antu Vukičevića, koji je čak šest puta pogodio mrežu inače vrlo raspoloženog vratara Joela Dennerleyja, naši su najavili da su spremni za naslov.
Hrvatska je, uz neke teško zamjetne loše detalje u tim uvodnim utakmicama, demonstrirala silu i pokazala ozbiljnost.
No, vaterpolo je jako specifičan sport, u kojem mnoštvo faktora u igri može gurnuti formu u potpuno drugi plan i na jednu utakmicu sve srušiti u vodu. To su najbolje osjetili Srbi, koji su u četvrtfinalu protiv Španjolaca doživjeli teški blackout u drugoj četvrtini i tu izgubili korak u igri gol za gol, pogotovo s jako lošim reakcijama pred svojim vratima i uz potpuno odsječenog Dušana Mandića. Srbi su ponudili besplatnu lekciju iz nonšalancije koju su podebljali Nijemci u susretu protiv Hrvatske, ali smo i dalje jednostavno odbili vjerovati da problemi postoje, unatoč opreznim izjavama izbornika Tucka nakon teškog četvrtfinalnog ogleda.
U prve dvije četvrtine našeg ogleda s Nijemcima smo pokazali što znači imati psihološki grč očekivanja, kada smo nakon solidnog otvaranja upali u potpunu blokadu, pogotovo u fazi napada. Njemačka je, iako kvantitativno nekoliko koplja ispod Hrvatske, ponovila trikove iz utakmice grupne faze, pogotovo protiv Talijana, te jako dobro zatvarala zonu i discipliniranom obranom mučila suparnike. To je, u kombinaciji s užasno slabim protokom lopte, Hrvatskoj stvorilo veliki čep kojeg se riješila tek serijom 3:0 u trećoj četvrtini, da bi nakon nje umalo opet sve prosula indolencijom i dekoncentracijom u završnici.
Ako ste dovoljno dobri da kvalitetom i jasnim planom prelomite veliki dio suparnika na turniru, onda jednostavno trebate od samog početka pokušati doći do prednosti i staviti suparnika u situaciju da vas mora loviti. Tu se onda iskustvo velikih utakmica i strpljenje višestruko isplati, pogotovo u sportu poput vaterpola gdje je frustracija može biti ogromni saveznik, ali i najgori neprijatelj. Ostaje, međutim, pitanje koliko su Hrvati sami sebe, po uzoru na neke prethodne turnire, sami isfrustrirali i tako se značajno osakatili u obje playoff utakmice na ovom SP-u.
Previše, čini se.
One team show
Španjolci pritom nisu tu bili slučajno, dapače. U pitanju je jako uigrana ekipa — u Koreju je poveden praktično čitav tim Atlètic-Barcelonete, barem onaj njegov dio koji ima španjolsko državljanstvo — i dark horse turnira, koji tu svoju uigranost demonstrira dubokom zonskom obranom i pikiranjem suparničkih pucača. To igrom slučaja bolje demonstrira na europskim prvenstvima, gdje je Španjolska lani kod kuće završila kao srebrna, ali ovdje je znala iskoristiti svoje jake strane i u potpunosti utopiti Hrvate. Konačnih 6:5 uopće pritom ne priča cijelu priču, kao što to ni naših +2 protiv Njemačke nisu ispričali.
Ovo je danas bila najbolja demonstracija toga kad se jedna ekipa sama utopi zbog pritiska koje joj okolina nameće. Kako drugačije objasniti da smo u ključnoj utakmici ponovno imali tako slab protok lopte koja je rezultirala apsolutno katastrofalnom realizacijom s igračem više, koja je došla do nevjerojatna tri gola iz čak 13 situacija u kojima smo bili brojčano superiorni? Marc Larumbe i društvo su dobar dio utakmice imali rutinski posao zatvarati prilaze golu. Naš najbolji strijelac Vukičević ostao bez pogotka iz četiri pokušaja, dok je naš najbolji pucač Maro Joković prekasno proradio.
Doduše, ovo nipošto nije bila utakmica u kojoj bi pojedinac mogao bilo što riješiti na svoju ruku.
Uz dužno poštovanje španjolskoj pronicljivosti i strpljivosti, suparnici su samo uzeli ponuđeno. Njihov plan je ozbiljno propuštao već protiv Srbije, kada su unatoč potpunom zatvaranju Mandića i kapetana Miloša Ćuka primili čak devet pogodaka. Danas su gledali kako im Hrvatska na otvorenom šutu, do kojeg je došla u više navrata, komplicira i bira redovito lošije opcije; napadački grč je od Daniela Lópeza danas napravio vaterpolskog Thierryja Omeyera s devet upisanih obrana. Njegov zadovoljni smješak nakon svake obrane, kao i frustrirani izraz lica hrvatskog vratara Marka Bijača bili su najbolji slikoviti izraz situacije u bazenu.
Nažalost, ponovno smo si dopustili da iz površnosti kreiramo jeftinu euforiju, a onda sami sebi povećavamo pritisak do razine puknuća. Ova momčad je sjajna; ona u subotu i dalje ima ogromne šanse osvojiti svoju sedmu uzastopnu medalju na svjetskim prvenstvima, što je nevjerojatan podatak. Da su stvari otišle po planu, ovo bi finale bilo treće uzastopno na Svjetskim prvenstavima, ali je euforija bila jača. A kad smo čuli da su eto, susjedi stigli ‘na rekreaciju’ u Južnu Koreju, onda smo odlučili kako bi one team show iz zagrijavanja u grupnoj fazi trebao potrajati sve do samog šampionskog postolja.
Hrvatima je, već po tradiciji, najteže igrati one ‘unaprijed dobivene’ utakmice, upravo zato što se u nas uvijek radije gleda konačni proizvod nego proces koji do njega vodi — onaj koji je, kao i obično u ovoj ad hoc zemlji, sasvim nebitan.
