Budimir je za reprezentaciju debitirao prije tek nešto više od tri godine i u tih 19 utakmica u koliko je nastupio zabio je svega jedan gol, onaj Turcima u prijateljskoj golijadi. Nisu njegovi ukućani pritom jedini koji su od njega tražili taj ‘konkretni’ doprinos. U želji da vide momčad za koju navijaju u pobjedničkom scenariju, ljudi su skloni pojednostavniti stvari i zadatke; velik dio njih tako od golmana želi vidjeti obrane, od stopera uspješne duele i blokove, od veznjaka uspješna proigravanja, a od napadača golove. Ali, Budimir zaista i jest više od toga, pogotovo u ovakvoj ekipi kakva je Hrvatska.

Evo, i sinoć ga je bio pun teren; dok se Luka Modrić podizao na radnu temperaturu, upravo je Budimir ostavljao najistaknutiji dojam. Jurišao je u pritisak, u povratni trk, ulazio je u duele i napadao prostor čim bi se Armencima preotela lopta. To je ono što on oduvijek donosi kao idealan, autentičan asket pod palicom onog populističkog.

Budimir je baš igrač koji zna da je svaka utakmica u nacionalnom dresu za njega novo dokazivanje, pa točno takav pristup i nudi

Solidna je ironija da su Zlatku Daliću na kraju novi, veliki uspjeh direktno donijela dvojica igrača koje je gotovo otpisao, ili je to pokušavao napraviti. Borna Sosa je također sinoć odradio ono što najbolje zna, a to je plasirati idealan centaršut u prostor. Njemu je izbornik nakon Svjetskog prvenstva i uvodnog kvalifikacijskog remija s Walesom na Poljudu pretpostavio Bornu Barišića, a onda i pokušao s prekomandom Joška Gvardiola na bekovsku poziciju. I ako se Sosina situacija može donekle opravdati padom forme, Budimirov je slučaj još bizarniji. On je prije sinoćnje utakmice posljednji put u sastavu reprezentacije proveo 10 minuta u četvrtfinalnoj utakmici protiv Brazila na Svjetskom prvenstvu, i to u trenutku kada je momčad u rezultatskom deficitu trebala jurnuti na sve ili ništa.

Nije da je Budimir u međuvremenu išta drugačije radio ili lošije igrao, dapače. Otkako je prije tri godine stigao u Osasunu, rekordni mu je golgeterski učinak bio 12 golova u 33 utakmice, dok ih ove sezone u 15 ima već osam. Dakle, temeljni su kriteriji ispunjeni: igra, ruje, trči i zabija, i to praktički više nego svi ostali napadači koji su u izbornikovu vidokrugu. Nije se Budimir svađao, nije kukao ni tražio mjesto prvotimca, ali sigurno da je zaslužio očekivati da nakon osvojene medalje barem ostane u krugu reprezentacije.

Najvažniji trenutak

“Rekao sam da tražim igrača za budućnost, ali on je istrpio, šutio, nije galamio po novinama iako su ga zvali da to čini”, očekivano je ‘ponizno’ zaspinao izbornik kad su ga sinoć pitali o šamaru ironije zvanom Ante Budimir. “On je zabio gol i dao sve za Hrvatsku”.

Istini za volju, Dalić je imao uporište sa idejom da je red dati priliku mlađima. No, izvedba je bila blago rečeno katastrofalna; sam Dion Drena Beljo je — nakon što je prvo otpao s liste, da bi onda a preko noći s pretpoziv bio vraćen u aktivni status — naglasio da uopće nije imao kontakt s izbornikom. Pitanje je kakav je kontakt imao i Petar Musa, koji je upravo sličan tip napadača kakav je Budimir. On ne samo da je bio pozivan na prethodno okupljanje koje se održalo prije svega mjesec dana i nije briljirao, ali daleko od toga da je bio i približno najgori na terenu.

A onda je Dalić odjednom odbacio svoju mantru i vratio stvari na početak tako što je iz naftalina izvukao Budimira i dao mu ulogu startera.

Na stranu žene, majke, bake i prosječni lik iz kladionice, ali čitava ta situacija sugerira da ni izbornik ne prepoznaje što mu Budimir točno donosi, jer ga u protivnom ne bi ni izbacivao iz rostera. Ili bi, s druge strane, do kraja dao povjerenje tim mladima. To je, podosta neuvijeno, sugerirao i sam Luka Modrić kada je i sam komentirao Budimirov status, tvrdeći da mu je “drago zbog Budimira”, koji je “uvijek pod upitnikom” u reprezentaciji u kojoj “ima dosta za ispraviti”.

Na kraju, Budimir se u pravom trenutku naklonio i zabio u možda i najvažnijem trenutku svoje reprezentativne karijere.

Izbornik voli koristiti te grandiozne sakralne termine, naglašavajući pritom vrline koje graniče s asketizmom. Ali dok on često žonglira s tim žonglira, kao i općenito s pitanjem vlastitog ega koji nerijetko pretpostavlja nekim širim pitanjima, u Budimiru ima upravo epitom onog iskrenog i opipljivog što takav pristup odricanja i žrtve traži. Jedna od onih nogometnih fraza veli da igra redovito ‘nagradi’ onog koji se trudi i šutke radi, a Budimir je baš igrač koji zna da je svaka utakmica u nacionalnom dresu za njega novo dokazivanje, pa točno takav pristup i nudi.

Kad bi kampirao u protivničkom kaznenom prostoru i naprosto čekao, pogotovo protiv povučenijih suparnika, priliku za demonstraciju svoje odlične igre glavom, možda bi tad češće oduševljavao svoje ukućane, ali i bildao sebi kredit. No, za Budimira je Hrvatska zaista iznad njegovih osobnih interesa, i nije se nikad trsio da makar te svoje vrline diskretno progura u eter. Njegova je čitava karijera, uostalom, izgrađena na takvom pristupu, još otkako je svoj put dugo i mukotrpno krčio kroz drugoligaške travnjake u Njemačkoj i Italiji.

Na tom putu nije odustajao, baš kao što nije ni ova generacija, i zato je zaslužio putovati u Njemačku kao igrač, ali i kao primjer čak i samom Daliću. Kako god da se ta ekspedicija završi, bake će sigurno svakako biti ponosne.