Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Proljeće

Dočekali smo ga.

Zadnja izmjena: 10. studenoga 2018. Slavko Midzor/PIXSELL

S obzirom na prirodu posla svojih roditelja, često sam kao klinac vrijeme provodio ili u Gavelli ili u Maksimirskoj 128. Uvijek mi je nekako milije bilo biti na friškom zraku nego u najčešće zadimljenom prostoru; točnije, volio sam biti na treningu Dinamove prve ekipe, koji se uglavnom održavao na popularnom Hitrec-Kacijanu.

Jedan od njih posebno mi se urezao u pamćenje. Bio je kraj treninga i podno one jedne jedine tribine stajao je lagani aluminijski gol, a prvotimci su s nekih 16 do 20 metara gađali prečke. Sjedio sam sa strane na onoj staroj, skoro pa potpuno bijeloj lopti marke Lotto i čudio se kako su jedine koje završavaju na tribini upravo one koje se odbijaju od prečke. I tako me, dok sam sjedio i dubokoumno razmišljao o tome kako je moguće biti tako vješt, odjednom protresao Dražen Ladić, koji mi se prišuljao s leđa te mangupski špicom piknuo loptu. Pao sam i stražnjicu umaljao u blato. Da mi je to napravio neki vragolasti klinac mojih godina, možda bih se bio rasrdio ili rascmizdrio, ali pošto je to bio Ladara, prihvatio sam njegovu igru te se baš onako vragolasto nasmiješio.

Naravno, prečke su gađala i neka druga velika imena poput Igora Cvitanovića, Marka Viduke, Stjepana Tomasa, Joška Jeličića i Damira Krznara, a svoj put kroz maksimirsku šumu počinjali su krčiti braća Šimić te Silvio Marić. Mislim da je to bila sezona 1995./1996. i već po ovim imenima dalo se nazrijeti kako je posijano sjeme za, možemo se složiti, ipak uspješne europske nastupe koji će uslijediti kroz dvije do tri godine.

Da tomu zaista bude tako pobrinule su se neke pridošlice poput Goce Jurića i Robija Prosinečkog, a nije naodmet spomenuti kako su potkraj tog desetljeća plavi dres još nosili igrači tipa Tomislava Rukavine ili Danijela Šarića. Mara i Šimići ubrzo su stasali, Dario nešto brže od Josipa, a nikako ne valja izostaviti i jako finu desetku u liku Edina Mujčina. Bio je tu, naravno, i Kruno Jurčić koji je šljakao za Robija, a meni uvijek mio bio je Miralem Ibrahimović, vjerojatno zato što mi je uvijek puštao da mu zabijem penal. Također, u onoj zadnjoj Ligi prvaka na prijelazu desetljeća, a možda već i sezonu prije, svoj su obol počeli davati Tomislav Šokota, Igor Bišćan ionaj Mihael Mikić, kojem su, sjećam se, spočitavali kako ne zna “pravilno trčati”. I vjerojatno sam nekog zaboravio…

Jesmo li trebali toliko dugo čekati? Možda nismo trebali, ali smo, izgleda, morali

I zamislimo sada na tren da smo u kakvoj kvartovskoj birtiji i da pričamo o tom Dinamu, Dinamu potkraj 1990-ih i o ovom današnjem, Dinamu Nenada Bjelice. Pa istog bih trena udario šakom o stol i ispalio da bi bilo koja 11-orica iz onog niza povijesnih utakmica ovaj Bjeličin Dinamo naprosto razbili. No, kad bih se sutradan probudio te kada bi mamurluk i mineralna ustupili mjesto litrama gemišta, nisam siguran bih li tako i dalje razmišljao.

Kad je Dinamo posljednji put prezimio u Europi, Joži Manoliću je bilo samo 50 godina. Valjda vam je onda jasno kakav je to podvig ovog, današnjeg Dinama.

Sinoćnja utakmica bila je svojevrsna točka na i procesa koji je Bjelica zapravo započeo tek ljetos. Utakmica festivalske prirode, jer zaista je teško Spartak mogao ponuditi više od onoga što je ove sezone ponudio. A ta je momčad bila blizu toga da izbaci Crvenu zvezdu. I kad već spominjemo tu Zvezdu, koja je također u festivalskom raspoloženju, Dinamo izgleda toliko pristalo da na trenutke pomislim kako bi Amir Rrahmani, Emir Dilaver i Kévin Théophile-Catherine strpali u džep trozubac Mo Salah–Roberto Firmino–Sadio Mané. Ali ne valja puno maštati, jer i ovo je više nego dovoljno.

Proces koji je Bjelica započeo ljetos ogleda se ponajprije u jasnoj strategiji, u tome što je od prvog europskog ogleda dao naznačiti kako će Dinamo biti obrambeno jako dobro organiziran. Kako neće raznorazni Šerifi i slične im ekipe prodirati kroz linije plavog orkestra kao na kakvom školskom igralištu. Uvjeren sam da bi još u prošlogodišnjem Dinamu Théophile-Catherine izgledao kao na klizalištu te da bi mnogi grintali kako se radi o još jednom škart-strancu. I kada su u njegove i Dilaverove kopačke uskočili Marko Lešković i Dino Perić, taj je orkestar i dalje bio uštiman. To je samo jedan primjer koji pokazuje koliko je sustav dobro posložen te kako se kroz njega mogu minorizirati individualne pogreške ili pak objektivne mane jednog igrača.

A osim ubojite kontre, Plavi sve bolje izgledaju i u kontekstu kada trebaju napadati — što nije bitno samo za domaći pašnjak, već i zbog same prirode nokaut-faze koja slijedi te koja vas katkad neočekivano brzo natjera da morate napadati i stvarati. Ono što također oduševljava, a što se možda previđa, jest Bjeličina invetivnost prilikom prekida, tog prilično podcijenjenog ofenzivnog alata. Prava je šteta što je onaj jučerašnji korner iz prvog poluvremena Mislav Oršić slabo izveo jer je na pomolu bila još jedna u nizu smicalica. I šlag dolazi na kraju, naravno. A to je činjenica kako se Bjelica koristi psihologijom Zlatka Dalića. “Povijesne utakmice dolaze tek na proljeće”, rekao je ovih dana nekoliko puta. I u pravu je. Uz malu dozu sreće — kada bi Plavi izvukli kakve ‘Dance’, ‘Ruse’ ili, kužite me već, mogli bi daleko dogurati.

Ali unatoč toj euforiji, vrag mi ne da mira.

Pitam se — jesmo li od Ladare, Robija i drugih  trebali čekati taj moćni Dinamo? Zašto je kuglica pala baš na Bjelicu i na ova, na papiru objektivno slabija imena od igrača iz prošlih sezona? Je li taj moj Niko Kranjčar mogao zaigrati uz Luku Modrića? Što bi bilo da je nekakav drugi Bjelica prošlih sezona mogao raditi u miru ili naprosto onako kako bi trebao raditi?

Dovoljno je odgovoriti samo na prvo od ovih pitanja: možda nismo trebali, ali smo, izgleda, morali… I nadam se da ću baš kao i plavi orkestar, nakon dugo vremena i ja dočekati proljeće na mjestu gdje sam proveo dobar dio svojeg djetinjstva.