Kad je upitan zašto je njegov nećak postao najbolji tenisač na svijetu, Toni Nadal je izjavio: “Zato što je sve u glavi”. Rekao je to u razgovoru s Johnom Carlinom, novinarom koji je s Rafaelom Nadalom surađivao na knjizi Rafa. “Sve je u tvom stavu, u tome da želiš više, u tome da ustraješ više od svojeg rivala.” Kad ga je, pak, Carlin upitao što se događa na one dane kad se Rafino tijelo pobuni i kad se bol čini prevelikom da bi bio na terenu, Toni je odgovorio ovako: “Postoje dva puta kojima možeš krenuti: možeš si reći da ti je dosta i to je trenutak u kojem odlazimo. A možeš se i pripremiti na to da patiš i da nastaviš dalje. Izbor se svodi na to hoćeš li ustrajati ili odustati.”
Postoje dvije perspektive iz kojih se može sagledati ovakvo rezoniranje; rezoniranje koje u suštini uopće nije tako sirovo kako bi se na prvu moglo učiniti. Jest, u kontekstu vrhunskog sporta ono je možda nehumano, pa možda čak i pomalo zastarjelo, ali radi se i o itekako primjenjivoj životnoj filozofiji — onome što će Toni jednostavno nazvati endurance.
Netko bi, dakle, mogao reći da Rafa ne bi imao toliko problema s ozljedama tijekom karijere da nije imao takav die hard mentalitet i to vjerojatno nije daleko od istine; problem je u tome što su stvari općenito u životu rijetko kad idealne. Mogao je tijekom te karijere katkad možda biti i pametniji — razmišljati dugoročno i, primjerice, ne igrati kroz ozljedu — ali bi li onda uopće postao to što je postao? Ne samo to; još je zapravo smjelija tvrdnja ona da njegova karijera ne bi još uvijek trajala da nije (bio) takav. Da nije, eto, spreman patiti, vjerojatno se ne bi toliko puta vraćao nakon ozljede. To je naprosto ono što ga je oblikovalo kao igrača, sa svim svojim pozitivnim, ali i negativnim stranama.
“Instinkt mi kaže da će biti jako teško vratiti se na nekakvu dobru razinu tenisa”, izjavio je u studenom ove godine. “Ali da se ne nadam da mogu biti kompetitivan, ne bih u ovim godinama i nakon takve karijere radio sve što sam radio proteklih nekoliko mjeseci.”
Rafa se ne vraća zato da bi još malo uživao i oprostio se na terenu, već zato da bi radio ono što Rafa radi
Na kraju krajeva, upravo se zato nakon jedne od najtežih ozljeda (svakako je najduža) u toj svojoj sad već 38. godini pokušava vratiti na teren.
Početkom lipnja, nekih pet mjeseci prije ove izjave Nadal se podvrgnuo operaciji kuka. Nije prošao isti zahvat kao Andy Murray — konkretno, uklonjene su neke degenerativne promjene na tetivama fleksora kuka, a usput je sanirana i jedna stara ozljeda na kuku — ali liječnici su zaključili da je operacija u ovom slučaju jedino efikasno rješenje. Nadal je, uostalom, zadnji meč odigrao još na Australian Openu i nakon prvotnih prognoza o oporavku u trajanju otprilike dva mjeseca — koji je, dakle, uključivao samo mirovanje — taj se povratak na teniski teren stalno odgađao.
Može li još?
Činjenica je bila takva da već dulje vrijeme nije uživao na terenu. Problemi su počeli još na Indian Wellsu 2022., kad je finale protiv Taylora Fritza igrao (i izgubio) s napuknutim rebrom; imao je potom stanku od dva mjeseca, samo da bi Roland Garros osvojio igrajući pod blokadama — njegova kronična ozljeda stopala — pa i kao da mu je svaki meč zadnji. Uspio se oporaviti do Wimbledona, ali se ondje na kraju morao povući prije polufinala, zadobivši ozljedu trbušnog zida još u četvrtfinalu protiv Fritza.
Sve do tog trenutka u sezoni Nadal je bio na omjeru od 36 pobjeda i tri poraza. Problemi su se do kraja sezone samo nastavili nizati i tijelo je na kraju naprosto puklo na Australian Openu. Upravo zato nije bilo toliko čudno kad je na press konferenciji u svibnju ove godine izjavio da bi iduća sezona mogla biti njegova posljednja (a ne da će biti posljednja, kako je vijest predstavila većina medija). Nadal već dugo nije uživao na terenu, a njegova posljednja ozljeda stvorila mu je puno veće probleme od očekivanih; nije rezonirao kao kakav pesimistični fatalist, već je samo bio realan.
Stvari ni danas zapravo nisu puno drugačije, ali činjenica je da Nadal već više od mjesec dana trenira punim intenzitetom, pa i da će se njegov povratak dogoditi za koji dan, na turniru iz serije 250 u Brisbaneu.
Jedna je stvar apsolutno sigurna: Rafa se ne vraća zato da bi još malo uživao i oprostio se na terenu — iako je i to svakako bila prvotna namjera — već zato da bi radio ono što Rafa radi. Teško je pričati o tome koliko će pritom njegovo tijelo surađivati.
Postoje, međutim, te neke činjenice; jedna je svakako ona da već neko vrijeme bez većih problema trenira punim intenzitetom — u što su se nedavno mogli uvjeriti i Arthur Fils i Richard Gasquet — pa onda i da je u tom kondicijskom dijelu napravio jako lijepu bazu. U potpunosti se oporavio od ozljede, zaliječio je i sve druge sitne ili malo manje sitne probleme, imao je onda i duže pripreme (de facto idealne) u odnosu na druge vrhunske igrače i potpuno je spreman za novu sezonu.
Ne bi onda bilo toliko čudno ni da se određeni rezultati dogode ranije i od onog što sam očekuje; dugoročno gledano, ponajprije zbog zemljane sezone i Roland Garrosa, bilo bi možda najbolje da se to ne dogodi. Postoje zapravo dva najveća upitnika; prvi je onaj je li možda u međuvremenu izgubio (još) djelić eksplozivnosti u kretanju, što protiv onih najboljih, čak ni na zemlji, neće moći sakriti; drugi se tiče toga kako će njegovo tijelo podnijeti veći broj uzastopnih mečeva, pogotovo u nekom dužem vremenskom periodu, neovisno o tome što će opet imati prorijeđeni raspored.
Ne bi onda bilo uopće loše, a nipošto neočekivano kad bi se tražio prva dva-tri mjeseca i to je zasigurno neko razdoblje tijekom kojeg će i sam imati niska očekivanja. Na kraju krajeva, iako će mu u početku za ulaz u glavni ždrijeb pomagati takozvani. protected ranking, on ga neće štititi od teškog ždrijeba u prvim kolima, a ne treba smetnuti s uma ni to da konkurencija u međuvremenu nije mirovala. Bilo kako bilo, vjerujem da i sam nekakav vrhunac očekuje upravo tijekom zemljane sezone i lako je moguće da će se tek onda moći donositi neki veći zaključci. Je li kompetitivan do te mjere da ima smisla nastaviti ili nije? Njegov mentalitet nikad nije bio i neće ni biti upitan. “Obrazac tijekom mojeg života bio je takav da sam izlazio snažniji iz kriza kroz koje sam prolazio, bilo većih ili manjih”, piše u svojoj knjizi.
Rafa se ne vraća zato da bi još malo uživao i oprostio se na terenu, već zato da bi radio ono što Rafa radi. I možemo se samo nadati da će ga to njegovo potrošeno tijelo još barem malo služiti. Barem do one mjere do koje je ta bol podnošljiva.
