Postoji bol s kojom možeš igrati i ona s kojom ne možeš. Vjerujte da znam o čemu pričam. Oštru bol u lijevom koljenu, s vanjske strane, prvi sam put osjetio tamo negdje 2013. ili 2014. Nisam mislio da postoji takva bol i nisam mislio da je bol nešto što me može zaustaviti. Nisam mislio da neću moći igrati zbog nečeg tako trivijalnog kao što je bol.
Jedan renomirani ortoped rekao mi je da imam iliotibijalni sindrom, odnosno da su mi tetive od kuka do koljena skraćene, zbog čega u koljenu nastaje trenje i spomenuta bol. Dobio sam tablete Movalis, morao sam te tetive istezati i pauzirati oko tri tjedna. Od tih sam tableta imao želučane tegobe, ali nije to bilo ništa, pogotovo kad se uzme u obzir da je bol ubrzo nestala. Sve dok me, nakon što sam se vratio na nogometni teren, opet nije počelo boljeti. Boli me i dan-danas, i to sad i u desnom koljenu, vjerojatno zato što sam podsvjesno štedio lijevu nogu. Boli me do te mjere da moram raditi hrpu vježbi da bi se sportom mogao baviti najviše dvaput tjedno. Više od toga više nema šanse.
Mislim da mi zapravo malo ljudi vjeruje ili me shvaća, pogotovo kad me vide kako se lako krećem na terenu, ali ja sam na neki način poluinvalid. Imam i sužene kralježnjake u donjem dijelu leđa — zbog čega se u suštini skraćuju spomenute tetive — od sjedenja i pisanja me boli i gornji dio leđa, a nakon nogometa ili tenisa se osjećam 20 godina starije. Svejedno, igrat ću dok god ću moći stajati na nogama.
I Rafael Nadal jako dobro zna što znači igrati s boli.
“Da napraviš svjetsku anketu, sa svim sportašima, svi bi ti rekli isto. Da će zbog uspjeha riskirati to nešto”
Dapače, jedan od detalja koji ga čine takvim velikanom upravo je njegova sposobnost da trpi i igra kroz bol. Nije to možda nešto što bi se trebalo veličati, već je naprosto tako, a na neki način je i nužno. To je cijena koju je odlučio, pa i morao platiti. Jer nije da je profesionalni sport zdrav, naravno. Rafa, dakle, zna igrati kroz bol i vjerojatno se ni ne sjeća kad je posljednji put igrao sasvim nesputan, bez bolova, odnosno potpuno zdrav. Inače, takvi sportaši s vremenom razvijaju veću toleranciju na bol pa se događa i da katkad ne mogu procijeniti koliko je boli dosta boli. Jedan od ljudi zaslužnih za to je svakako njegov stric Toni Nadal. Kad mu se Rafa nakon poraza od Stevea Darcisa u Wimbledonu 2013. požalio da ga je kočila bol u koljenu, stric Toni ga je hladno upitao bi li ga kočila da se radilo o finalu. Kažem, nije to baš nešto normalno, pa ni zdravo.
Jedan od razloga zašto je Rafa imao puno problema s ozljedama, osim očito ovog, povezan je s njegovom kroničnom ozljedom stopala, odnosno suptilonom izmjenom težišta tijela s novim tenisicama s kojima je pokušao ublažiti bol u stopalu. Nadal ima Müller-Weissov sindrom, odnosno kost u centralnom dijelu stopala mu odumire ili, ako hoćete, trune; izgubila je sposobnost da se oporavlja. Puno je pričao o tome posljednjih tjedana, iako nisam siguran zašto. Ne kažem da bi trebao biti muško i trpjeti u sebi, ali mislim da je mogao to i bolje odigrati.
Kad je Ademi zadnji put igrao zdrav?
Usput budi rečeno, u Srbiji je to postalo valjda pitanje od nacionalnog interesa, a izgleda da su zapadne elite po tko zna koji put skovale urotu protiv Novaka Đokovića (koji je, inače, ozlijeđen osvojio lanjski Australian Open). Nadalu, dakle, ili nije ništa ili je dopingiran. Jer kako je moguće igrati ako te tako boli?
“Mislim da zapravo 90 posto komunikacije na društvenim mrežama pokazuje da ljudi ne razumiju što je vrhunski sport”, priča mi Kristijan Blažević, profesor kineziologije te kondicijski trener koji je vanjski suradnik u jednoj poliklinici koja se bavi ponajviše sportskom dijagnostikom, a dugi niz godina surađuje i s našim najboljim stolnotenisačima i stolnotenisačicama, kao i s nekim drugim sportašima. Pa dobro onda, može li se uopće igrati s ozljedom?
“Mogu ti reći da se danas s ozljedom mora igrati”, kaže mrvicu dramatično. “To je ono što sportašu u većini slučajeva jedino preostaje. Ono što je zapravo jedina stvar koja ih udaljava od toga da igraju jesu neka velika oštećenja. Pričamo o pojavi koštanih fraktura, rupturama mišića, ozljedama tetiva i ligamenata kad dolazi do drastičnog pada sposobnosti”, objašnjava. Blažević priča upravo o tome da je rijetko koji sportaš u potpunosti zdrav i igranje kroz određenu bol, tzv. sitne ozljede s kojima se može živjeti, sasvim je uobičajena praksa.
U tom je smislu ilustrativan primjer Arijan Ademi, čovjek kojeg bih volio priupitati kad je zadnji puta sasvim zdrav ušao u utakmicu, ali i koji zbog tog svog herkulijanskog pristupa ima status miljenika među navijačima. Ademi je možda stvarno heroj ili što već, ali budite uvjereni da će platiti cijenu, pa i da je vrlo vjerojatno već i plaća. Kao i mnogi drugi sportaši koji zbog raznoraznih faktora i utjecaja jednostavno nisu u stanju razmišljati dugoročno.
“Kad je u pitanju ozljeda meniskusa, na primjer, gotovo da nema kirurga koji neće, ukoliko sportaš zadovoljava kriterije, savjetovati šivanje meniskusa, a ne klasično artroskopsko čišćenje”, priča Blažević. “Ali zbog toga što znaju da će onda izbivati duže s terena, iako je ta operacija puno bolja, sportaši ne prihvaćaju šivanje. Ta operacija čuva naš meniskus koji će praktički biti kao prije, ali oni izabiru tu puno radikalniju metodu, jer će izbivati mjesec i pol-dva duže, što im je grozno. Tu se vidi da im fali edukacije, iako su na neki način prisiljeni odabrati metodu koja će im omogućiti natjecanje, ali koja će s vremenom gotovo sigurno dovesti do kroničnih oštećenja.”
Blažević ide toliko daleko pa kaže da je u vrhunskom sportu sustav prevencije protiv ozljeda precijenjen, i to iz jednostavnog razloga što je u većini sportova pregust raspored igranja. Tome u prilog ide onaj podatak da je nogometašima potrebno između 96 i 120 sati odmora kako bi se mišićni tonus i posljedični učinak vratili na razinu koju imaju uoči početka utakmice, što se u praksi često ne događa. To de facto znači da su ozljede neminovne, ali čak i onda kad je bol prevelika, postoje protuupalni lijekovi; jer, što je nogometaš bez tableta?
Zaljubljeni u blokade
Šime Vrsaljko imao je kroničnih problema s koljenom i prije Svjetskog prvenstva u Rusiji, ali ondje ga je zasigurno dodatno izraubao, što ne bi bilo moguće bez raznih brufena i voltarena. Danijel Subašić je pak branio ozlijeđen u finalu, a ozljedu aduktora, čini se, nisu mogle ublažiti ni tablete.
“Ono što si ti pisao to je živa istina”, kaže Blažević, miseći na to kako se painkilleri zlorabe u preventivne svrhe. “Znači, kao kad imaš ljude koji prije nego što idu van znaju da će ih drugi dan boljeti glava pa popiju Ketonal ili Brufen. Tako imaš i sportaše koji imaju osjećaj da ih nešto malo koči ili muči, po preponama, aduktorima i slično. I oni doslovce preventivno dolaze po takve stvari. Ja stvarno imam informaciju da se to šakom i kapom dijeli.”
Bol je, međutim, nekad prevelika, baš kao što je bila u Nadalovu slučaju. Njemu su tablete jednostavno prestale pomagati. Svejedno, to nije razlog da prestanete igrati. Barem ne za nemali broj sportaša koji su spremni primiti blokadu. Injekciju koja u sebi sadrži kortikosteroide i lokalni anestetik: “To je regulacija samog osjećaja boli”, kaže Blažević. “Problem je ako se navikneš na njih kroz neko vrijeme, to što je uzrokovalo bol bit će samo gore. Raubat ćeš dok se nešto ne potroši.”
John Terry je jednom priznao da se kod Joséa Mourinha očekivalo da igra i sa slomljenim prstom ili kosti u stopalu, što je očigledno opasna praksa, a možemo pretpostaviti da su mu u tome pomagale i blokade. Blokada je inače bila kap koja je prelila čašu kod Igora Tudora koji ju je primio u ozbiljno načeti gležanj. Također, kortikosteriodi u prevelikim količinama mogu izazvati brojne nuspojave.
“Mogu ti reći da sportaši stalno traže blokade, na neki način su se zaljubili u njih”, kaže Blažević. “Postoje klinike u koje ti dođeš i tražiš injekciju i injekciju dobiješ”, otvara novi problem. “Klinika u kojoj ja radim ti je neće samo tako dati, postavit će ti ljudi 30 pitanja. Ali nažalost, to je borba na tržištu i znam iz prve ruke da će ti od pet klinika njih tri ubrizgati u isti čas.”
Poluinvalidi koji žive u mraku
Tomislav Butina nikad nije uzimao lijekove ni primio blokadu. Što je zapravo pomalo čudno, s obzirom na to da je čovjek cijelu karijeru branio poluozlijeđen. Butina je imao tzv. luksaciju ramena, odnosno ono mu je ‘ispalo’ još dok je bio u Samoboru, kad je završio na operaciji. Svaka vanjska rotacija počela mu je predstavljati problem i uvijek je morao biti na oprezu.
“Da napraviš svjetsku anketu, sa svim sportašima, svi bi ti rekli isto”, kaže Bućo. “Da će zbog uspjeha riskirati to nešto.”
Butina je inače u svakom trenutku imao bućice od pet kila pored kreveta i vježbao je ujutro, prije treninga i prije spavanja: “To je prva stvar, druga je ta da, kad si svjestan toga, stvaraš mehanizme koji su drukčiji. Znaš, bacanje u desnu stranu, ne ideš uvijek desnom rukom nego prepokrivaš gornjom rukom. Da imaš što manje te vanjske rotacije na desnu stranu, gdje bi mi lopta možda odnijela sve to.” Rame mu je inače ispadalo još dvaput u karijeri, a još nam je u intervjuu rekao da zbog rigoroznih liječničkih pregleda danas vjerojatno ne bi ni otišao iz Dinama. Rame mu je danas, kaže, u groznom stanju, pogotovo ga boli kod promjene vremena, iako se sada, eto, više ne baca. “Znam da imam tu malu bombicu u sebi”, kaže pa dodaje da mu je najbolji painkiller bio adrenalin.
“Možemo reći da postoji dosta visoka korelacija između adrenalina i painkillera”, kaže Blažević. “Definitivno neće pojačati bol kad se krene lučiti tijekom natjecanja. Nema tog sportaša koji će ti reći da ga sad jače boli. On je jednostavno jedan od tih hormona stresa koji nas postavljaju u situaciju kao da se borimo za život. I možemo reći da je lažno pozitivni oporavak u korelaciji s tim. Lučenjem on prikriva stvarno stanje.“
Nekoliko sati nakon što su popustile blokade, a očito i adrenalin, Rafael Nadal je bio na štakama. Nije to bila predstava za javnost, ne brinite. Rafa je ušao u fazu u kojoj je bol bila poprilično velika, ali to je cijena koju je bio spreman platiti. Imao je punu informaciju što će se dogoditi ako bude igrao pod blokadama koje su zapravo samo prikrivale stvarno stanje. Bio je to njegov svjesni izbor. Postoje, međutim, i oni koji nisu imali punu informaciju i zbog toga danas ispaštaju. Postoje oni kojima nitko nikad nije rekao što bi se moglo dogoditi ako duže vrijeme trpite bol ili što bi se moglo dogoditi ako se pet puta tjedno bavite sportskom aktivnošću, pritom mijenjate podloge te nemate tretman kakav imaju profesionalci. Postoje ti poluinvalidi koji su živjeli u mraku i nitko im nije dao pravu informaciju o boli; ni kroz obrazovni sustav, ni iz svijeta nogometa ili općenito sporta.
“Broj 1 u tom pitanju je feedback i povjerenje sportaša“, priča Blažević o odnosu trenera sa svojim igračima, pa ipak dodaje da sportaši ionako znaju prikrivati stvarno stanje. “Mora znati da ti može vjerovati i da te može upoznati sa svojim problemom. Jer ako postoji sportaš koji treneru neće prijaviti srčanu aritmiju, onda nešto u tom odnosu nije u redu.”
I nemojte biti kao Rafael Nadal; ili, s druge strane, budite upravo poput njega. Pričajte o boli.
