Ratko Rudić je vaterpolo

Posveta suverenom vladaru jednog sporta

Zadnja izmjena: 9. svibnja 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Pixsell

Za neke priče djeluje da samo viša sila može promijeniti njihov tijek, ili ih završiti.

To mi je bila prva pomisao kada sam čuo vijest da se veliki, najveći Ratko Rudić i službeno oprašta od duge i plodne karijere vaterpolskog trenera. Njegov mitski status zavrijedio je i nekoliko oproštaja koji to na kraju, naravno, i nisu bili; posljednji put kada je tobože podvukao crtu bilo je po završetku one sjajne priče s brazilskom reprezentacijom nakon Olimpijskih igara 2016.

Ali baš kao što je Mišo Kovač rekorder po broju ‘oproštajnih’ koncerata, tako se Rudić unatoč godinama teško mirio s idejom da ipak nekad čovjek mora kazati dosta. Jasno, takav potez nije uvjetovan tek činjenicom da pojedincu nije lako napustiti rutinu koja ga je omeđivala čitavog života. U njegovu slučaju je priča dodatno kompleksnija, jer koliko god on teško može živjeti bez vaterpola, ako uopće i može, toliko i vaterpolo neće biti isti bez njega. I to nije tek sladunjava fraza.

Rudić je dakle po vlastitom priznanju “ostao bez motivacije” i to je naveo kao glavni razlog odlaska u profesionalnu mirovinu. To zvuči pomalo čudno kada dolazi iz njegovih usta, ali je sasvim utemeljeno: sa 72 godine koliko navršava za nešto manje od mjesec dana i s otpisanom vaterpolskom sezonom u kojoj je s Pro Reccom trebao pucati na europski vrh, Rudić sada jasno vjerojatno više nema poriva čekati još godinu dana na drugi pokušaj. U toj fazi života ljudi postaju svjesniji dragocjenosti vremena, pa makar bili radoholičari poput njega.

Rudić je srastao sa sportom, mijenjajući ga onako kako je sport mijenjao njega samog

Pro Recco je inače, bizarno ali istinito, tek drugi klub nakon Partizana koji je punopravno preuzeo u trenerskoj karijeri dugoj čak 39 godina, tijekom kojih je osvojio 38 različitih medalja na velikim natjecanjima. Ono što najviše strši je činjenica da su od tih 38 odličja čak četiri olimpijska zlata, osvojena s trima različitim reprezentacijama, što je uistinu nevjerojatan podvig.

I sada kada je po svemu sudeći zaista došao kraj toj ogromnoj karijeri, u retrospektivi se najviše priča upravo o tim njegovim odličjima i postignućima, i to je sasvim očekivano. Priča se o londonskom i melbournškom zlatu, o tome kako se 2004. i formalno — naravno, u sportskom smislu — vratio u Hrvatsku nakon 35 godina kako bi preuzeo vaterpolsku reprezentaciju koja je tada vapila za potpunom transformacijom u organizacijskom, ali i momčadskom smislu. I kada se znalo da je možda jedini čovjek na ovom planetu koji je to kadar napraviti upravo on, iako su ga pojedinci dugo držali daleko od službenih funkcija u hrvatskom vaterpolu jer je, eto, dio svog profesionalnog života proveo u Beogradu, u kojem se stjecajem obiteljskih okolnosti i rodio.

Proizvod Sofke

Eventualno se skrene pozornost i na njegov nadimak Tiranin, onaj koji su mu igrači prišili praktički od prvog dana kada se u Partizanu i jugoslavenskoj juniorskoj reprezentaciji primio posla. I to je, naravno, neupitna istina, ali kada čitam sve te počasti i oproštaje od jedne velike karijere sve mi se više čini da se promašuje bit, odnosno, najvažnije pitanje.

Kako je moguće da je u svijetu profesionalnog momčadskog sporta jedan čovjek bilježio takve izvanserijske rezultate kroz toliki vremenski period, prkoseći zubu vremena i neminovnim promjenama kroz koji svaki sport, a pogotovo momčadski, mora proći u sve kraćim intervalima. Tu je ono po čemu je Rudić zapravo pravi fenomen, jer će sigurno kad-tad doći neka nova imena s nekim svojim novim, naprednijim idejama i medaljama. Ali svi će se oni i dalje boriti sa svojom pozicijom u svijetu koji se sve brže mijenja.

Rudić je, jednostavno rečeno, svoju ‘besmrtnost’ kupio besprijekornim poznavanjem igre.

Priča o njegovim trenerskim metodama uvijek će biti priča o pomicanju granica, o diktaturi trenera kao centralne ličnosti ekipe koji je tu da sportašima donese uspjehe, a ne da im bude prijatelj. Na prvu je Rudić bio tipični makijavelist, a silna odličja samo su naizgled plod činjenice da je tim ‘nehumanim’ režimima u jednom tako fizičkom sportu kakav je vaterpolo želio steći nedostižnu prednost nad ostalima.

Rudić je trenerski proizvod jugoslavenske ‘Sofke’, odnosno programa tadašnjeg Saveza organizacija za fizičku kulturu koja je promijenila sportsku kulturu u zemlji. Kao diplomant Fakulteta za fizičku kulturu u Beogradu, koji je upisao svjestan da ne može upariti profesionalnu karijeru s tendencijama ka umjetnosti kroz želju studija na Umjetničkoj akademiji, Rudić se od samog početka susreo s dvjema ključnim komponentama tadašnje sportske kulture: s jedne strane snažno oslanjanje na praktički predeterminirani kult individualnog talenta kojem se ekipe podređuju, a s druge strane prodiranje razvoja automatizama u razvoju momčadskog stila igre.

“Tih 1980-ih godina u toj je Jugoslaviji postojala jedna organizacija, baš u loptačkim igrama, u kojoj su veliki treneri, baš svi, bili vrlo utjecajni u stvaranju sportske politike, stvaranju sportske kulture, izgrađivanju igrača”, rekao je u intervjuu Hrvatskom vaterpolo savezu. “U vaterpolu smo mi tada, recimo, proučavali metodologiju treninga i rada Mađarske i SSSR-a. Ono što smo držali najbolje od toga smo uzimali, i to se zove neki plan. U vaterpolu je i danas to ipak većim dijelom sačuvano.”

Naglasak na psihologiji

Nakon vođenja Partizanovih juniora, s juniorskom selekcijom bivše države osvojio je tri svjetska i europska srebra 1983. i 1984. Bila je to selekcija u kojoj su se gradila velika imena poput Dubravka Šimenca, Perice Bukića, Igora Milanovića, Mislava Bezmalinovića i drugih, a na koju je nadogradio uspjeh sa seniorskom selekcijom na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984., u kojoj su također bili briljantni igrači Milivoj Bebić, Tomislav Paškvalin, Deni Lušić i drugih.

“S prvom generacijom mogao sam raditi što sam htio”, pričao je Rudić Mladenu Plešeu u sjajnom intervjuu za Telegram prije nekoliko godina. “Oni su podnosili dril koji današnji igrači, iz mnogih razloga, ne bi mogli izdržati. Tada su mladi ljudi bili više fokusirani na sport jer se preko njega stjecala afirmacija, socijalni status, novac, zbog toga su grizli, borili se.”

Priznao je i da je u to doba bio drugačiji trener, “puno autoritativniji”, s čim se vjerojatno ne bi složila gomila njegovih kasnijih igrača — od talijanske reprezentacije u kojoj su igrači praktički pred Olimpijske igre u Barceloni 1992. podignuli pobunu zbog napornih priprema s naglaskom na fizičku komponentu, pa do Amerikanaca koji su zbog svoje autsajderske prirode bili spremniji na te njegove prohtjeve, ali su ih svejedno držali nehumanima, o čemu je, između ostalog, pisao Dante Dettamanti, njegov pomoćnik u reprezentaciji SAD-a kad je spominjao ‘Rudićev paradoks’.

Osjećao je Rudić, pogotovo tada, da je u vaterpolu još uvijek ključ u fizičkim predispozicijama, utoliko Dettamanti možda i nije u potpunosti pogriješio, ali je već nakon te juniorske generacije znao i da se kontekst mijenja i da mu se mora prilagoditi ako želi uspjeti na duge staze. Odnosno, trebao se znati prilagoditi igračima, a u tome je bio i ostao neprikosnoveni majstor.

U tom njegovom formativnom trenerskom periodu imali smo i nekoliko sličnih primjera vrhunskih trenera koji su, svaki na svoj način, imali rigidne metode koje često nisu na prvu sjedale igračima, ali koji su istovremeno — poput njegovog mentora iz košarke Ranka Žeravice, ali i Tomislava Ivića ili Božidara Maljkovića — ogromni naglasak u pripremi i pristupu stavljali na psihologiju.

Tom progresivnom metodološkom krugu je pripadao i Rudić, koji je od početaka boravio po različitim stručnim institutima kako bi unaprijedio rad s igračima i pristup.

“Od prvoga dana najviše sam radio sa psiholozima. Zajedno bismo radili individualne analize igrača, ali i sociometriju i psihodinamiku sportske grupe”, govorio je u intervjuu za Telegram. “Primijetio sam da postoje zakonitosti koje se ponavljaju u svim ekipama. Ponajprije, uvijek postoje tri lidera: najstariji po godinama oko kojeg se okupljaju mladi igrači, oko lidera po kvaliteti okupljaju se najslabiji igrači, a svi ostali oko vođe koji ima jak utjecaj na ekipu.”

Darvinistički pristup

To je kroz čitavu karijeru iskorištavao kako bi održao socijalni mir, ali i uvjerio igrače da sve te krvoločne metode primjenjuje isključivo u svrhu ostvarivanja uspjeha. Kada je 1994. osvojio svjetsko zlato s Italijom, to je napravio tako što je igrače prvo uvjerio da moraju promijeniti pristup radu; a kada su ga poslušali i ostvarili fenomenalne rezultate, preko noći je odlučio potpuno pomladiti pobjedničku ekipu, što ga je dovelo na udar tamošnjih medija. Godinu dana poslije, na Euru 1995. u Austriji, osvojio je još jedno zlato s njima i tako utišao i posljednje skeptike i kritičare.

Isti je princip primijenio i sa Hrvatskom na Euru u Beogradu 2006., kada je rezultat podbacio, ali on je sam tada govorio o tome kao o procesu i o “stimulativnom porazu”, u kojoj je za dugoročni rezultat najbitnija “kompozicija momčadi”.

I kroz tu je koheziju zapravo rušio sve stereotipe o sebi, ali i jednodimenzionalne poglede na njegov rad i metodologiju. Njegov je pristup na neki način bio brutalno darvinistički sustav u kojem samo najjači opstaju, ali kroz njega je vršio selekciju u psihološkom smislu, jer je držao da igrač koji ne može pomaknuti svoje granice na treninzima neće biti spreman isto to i napraviti u prijelomnim trenucima na utakmici, kakvih je u vaterpolu pregršt. U prijevodu, prvo je dolazila selekcija u kojoj bi znao od koga može očekivati potpunu posvećenost svom taktičkom učenju.

Upravo zato nije bio uspješan samo s tradicionalnim teškašima poput Jugoslavije, Italije i Hrvatske, već je njegov rad uveo na svjetsku mapu i neke autsajdere poput SAD-a i Brazila, što je strašna, prijelomna stvar u sportu poput vaterpola u kojem je mogućnost iznenađenja vrlo mala. U SAD-u nije samo utjecao na seniorsku reprezentaciju koju je zatekao u logističkom kaosu i potpuno nespremnu, već i na cjelokupni sport koji je u toj zemlji vlastoručno organizirao, počevši od selektiranja i razvoja mladih igrača, pa do odgoja trenerskog kadra.

“On nije donio neki svoj uigrani sustav i očekivao da se momčad prilagodi njemu”, pričao je Bruce Wigo, jedan od njegovih tadašnjih najbližih suradnika. “Umjesto toga je prilagodio svoj pristup američkom karakteru i pažljivo ga uobličio da dobije ono što je tražio. Kroz razgovore je razvio strateški plan (Project Gold, op. a.), uspostavljen da u konačnici donese olimpijsko zlato 2008.”

Do posljednjeg dana konkurentan

Olimpijsko srebro te godine na kraju nije potpisao jer je u međuvremenu prihvatio poziv iz Hrvatske, ali je taj golemi uspjeh američke vaterpolske reprezentacije gotovo u potpunosti pripisan njegovoj revoluciji. Isto tako je doveo Brazil na scenu bez da je sastavljao momčad tako što je privlačio skupe naturalizirane ‘plaćenike’. Prvo je 2015. stigao do bronce u Svjetskoj ligi, kada je na tom putu očitao taktičko predavanje Ivici Tucku u onoj famoznoj pobjedi 17:10 protiv Hrvatske, a onda je godinu dana kasnije, na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru nanio prvi poraz Srbiji nakon više od dvije godine nepobjedivosti. Za taj je turnir ujedno i proglašen i najboljim trenerom po odabiru Međunarodnog olimpijskog odbora.

Tek kada uđemo u meritum njegovog rada, shvatimo da je Rudić (p)ostao najveći kroz sve ove godine tako što je u dušu poznavao dinamiku sporta u kojem je radio i u kojem se tako uspješno natjecao. Njegova ideja da čovjek mora prvo “savladati vodu” ukoliko želi postati prvak u vaterpolu podrazumijeva da moraš doslovno poznavati sve da bi postao stručnjak: od mehanike fluida pa do ljudske psihologije u širem kontekstu, kao i međuljudskih odnosa. I na tome je radio od samih početaka, kao proizvod jedne specifične sportske kulture koja je imala svojih negativnih strana, ali je počivala na strukturi i metodičnosti. Ukoliko Rudić to nije dobivao, kao što to nije dobivao ni po dolasku u SAD, a ni povratku u Hrvatsku, nije bježao od odgovornosti i očekivanja, već je iskoristio svoje znanje kako bi mijenjao sustav.

Kada smo kod strukture i metodičnosti, on je zapravo epitomizirao ta dva pojma u jednu izvanrednu stručnu cjelinu po kojoj mogu učiti ne samo generacije trenera koje ga nasljeđuju i koje će ga u rezultatskom smislu željeti i nadmašiti, već i ljudi iz drugih sportova, ali i ostalih životnih poziva.

Njegova strastvena ljubav prema vaterpolu, sportu kojem je posvetio život, očitovala se na najbolji mogući način, tako što nije nikada pomislio da je postao veći od samog sporta već se svaki put iznova prilagođavao promjenama u njegovoj dinamici. Tako ne samo da je do posljednjeg dana ostao konkurentan, već je ostvario podvig kakav nisu mnogi trenerski velikani koji su redefinirali svoje sportove: to da je prkosio zubu vremena sve dok se s njim nije gospodski rukovao za kraj. I kada kaže da “ne napušta vaterpolo”, već samo trenerski posao, onda ne priča o tome da će sada raditi kao savjetnik pri savezu ili u lokalnom vaterpolskom klubu u Pučišćima na Braču.

U toj se izjavi krije suština njegove pojave: Rudić je čovjek koji je srastao sa sportom, mijenjajući ga onako kako je sport mijenjao njega samog. Ratko Rudić je vaterpolo, a vaterpolo je Ratko Rudić.

Ne propusti top članke