Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Roberto, povedi nas

Italija se pod Mancinijem konačno pomaknula s mrtve točke

Zadnja izmjena: 16. listopada 2018. Matt McNulty

Ne postoji iritantnija stvar nego kada čovjek odgleda utakmicu praktički do samog kraja — ali ne baš do samog — i onda naknadno sazna da je propustio jedini gol koji je pao duboko u sudačkoj nadoknadi, tik nakon što je ugasio prijenos. Upravo mi se to dogodilo sinoć s utakmicom Lige nacija između Poljske i Italije.

Veliki nogometni mislilac Juanma Lillo bi rekao da je to zapravo bolji scenarij, jer se po njemu danas nogomet gleda tako da je dobrom dijelu ljudi dovoljno ući na stadion po završetku utakmice samo kako bi na semaforu vidjeli rezultat. U ovom je slučaju obrnuto; proces dolaska do rezultata je ispraćen, ali je konačni produkt — taj prvi reprezentativni pogodak Christiana Biraghija u drugoj minuti sudačke nadoknade —  propušten zbog sna koji je počeo uvelike navirati na oči.

No, za malo je reprezentacija na svijetu proces u ovom trenutku bitnija stvar nego što je to Talijanima, pogotovo nakon što su u kataklizmičkom scenariju propustili svoje prvo Svjetsko prvenstvo u punih 60 godina.

Gian Piero Ventura, bivši prekaljeni izbornik koji je potpisao taj neslavni podvig bio je tek katalizator, nikako inicijator tog raspada sistema. Poput nekog lika u crtiću, Ventura je bio onaj koji je u dobacivanju tempiranom bombom ispao gubitnik i onaj kojemu je ona eksplodirala u lice, ostavivši crni trag. Ali daleko od toga da, zbog svog stihijskog pristupa kadroviranju igrača i manjka bilo kakve koherentne postavke na terenu, nije i sam za to bio kriv.

Ta je bomba odavno aktivirana, s tim da je Antonio Conte i na zahtjevnoj funkciji talijanskog izbornika dokazao svoju vrijednost kada je od fragmentirane momčadi načete zubom vremena i manjkom kvalitete na određenim pozicijama impresionirao sve discipliniranom i sjajno sinkroniziranom momčadskom igrom. On je bio tek superljepilo, a proces tranzicije i smjene generacija težak je proces, pogotovo pod pritiskom očekivanja kakva Talijani imaju. U toj je ekipi naprosto previše toga trebalo mijenjati, a Ventura se oslanjao na ziheraštvo koje je samo produbilo problem.

Spoj dvoje očajnika

Roberto Mancini možda nerijetko izgleda kao čovjek iz crtanog filma, ali negdje ispod pomalo karikaturalne površine leži trener koji zna raditi pod pritiskom i dobiti rezultate s momčadima upitne kvalitete. Njegovi trenerski počeci početkom milenija zapravo i jesu formirani uspjehom s bankrotiranom Fiorentinom i Lazijom, pri čemu je manje improvizirao a više locirao fragmente koji mogu činiti uspješnu cjelinu. Problem je taj što se i on s vremenom previše oslanjao na inerciju, usmjeravajući pozornost više na bildanje svog komičnog imidža nego trenerskog pečata. Kada je uspio zabrljati projekt poput Zenita, mnogi su mu predviđali povlačenje u neku od bogatih periferija poput Kine.

Ali u podjednako očajnoj situaciji u kojoj se našla talijanska reprezentacija, Mancini je ostao kao posljednje rješenje s domaćim pedigreom i CV-jem koji je uz sve manjkavosti ipak poliran statusom klubova koje je vodio, poput Intera ili Manchester Cityja. Preuzimanje talijanske reprezentacije posljednja je prigoda da Mancini, kojem nisu problem visoke godine nego zaostajanje u prošlosti, vrati svoju trenersku karijeru na pravi put. Talijanska klupa u ovom trenutku nije ni približno najzgodniji način za spašavanje renomea, ali u ovom se scenariju spojilo dvoje očajnika, Italija i Mancini.

Od rujna 2017. Italija je od 15 odigranih utakmica slavila tek u njih četiri, uključujući sinoćnju kasnu pobjedu nad Poljskom, dok je poražena u pet utakmica. Suparnici koje su Talijani uspijevali svladati su Izrael, Albanija i Saudijska Arabija, i to sve s minimalnom razlikom od 1:0 ili 2:1. Najbolji reprezentativni strijelac na aktualnom popisu trenutačno je stoper Giorgio Chiellini, koji ima osam golova uz svoje ime. Prva tri napadačka pickaCiro Immobile, Lorenzo Insigne i Federico Bernardeschi — kombinirano imaju 12 golova u 74 reprezentativna nastupa. Italija je nepovezana i sterlina selekcija, koja kao da svojom pojavom i suparnike utapa u svoju crnu rupu.

Talijanska javnost možda je svjesna situacije u kojoj se nacionalna vrsta nalazi, ali čak ni ta svijest ne pomaže da se u ovom tranzicijskom periodu olabavi pritisak

Ali Italija nije momčad bez potencijala.

Sa starijim igračima koji su se nakon katastrofalnog ispadanja u playoffu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo odlučili oprostiti od reprezentacije Italija sada ovisi o dosta igrača u najboljim godinama koji u klubovima itekako dobro funkcioniraju. Nisu Insigne, Chiellini, Bernarderschi, Immobile, Jorginho, Marco Veratti, Alessandro Florenzi i drugi zaboravili igrati, već je u pitanju samo demoralizirana i zapuštena momčad, koja je od pražnjenja na Euru u Francuskoj ne samo ostala bez prijeko potrebnog impulsa i suvisle rekonstrukcije, već je dobila upravo obrnuto: zombificirano lutanje i improvizaciju.

“Mladi moraju igrati”

Mancini je po ustoličenju u svibnju pokušao s nekim instant-rješenjima za najveće probleme.

Mario Balotelli je doživio svoj preporod u Nici unazad dvije sezone tijekom kojih je zabio 42 gola u svim natjecanjima i zaista se činilo kako je napokon pronašao pravo mjesto za svoj duh lutalice. Mancini je pak želio testirati može li upravo on biti to neočekivano rješenje za katastrofalnu napadačku realizaciju. Naravno, baš je u tom trenutku sve opet krenulo nizbrdo za Balotellija, koji je opet uspio staviti svoje mušice ispred talenta i karijere tako što se, prema izvještajima, pojavio sa gotovo troznamenkastim brojem kilograma na pripremama za novu sezonu.

Ipak, Mancini je tim pokušajem tek probao kupiti još malo vremena za probrati ono što mu je naizgled fokus pri kadroviranju — mladi igrači. Njegov je cilj stabilizirati momčad za Euro 2020. kroz dodatno pomlađivanje i davanje strukture igri, što je svakako proces za koji će, sve i da sve odjednom krene idealnim tijekom, trebati dosta vremena.

No, tu Mancini ističe jedan problem koji je u svojoj srži pomalo i kontradiktorne prirode.

“Moramo rasti”, izjavio je na nedavnoj konferenciji za novinare. “Nikada nije bilo manje Talijana (u Serie A, op.a.), ovo je najniža točka. Često je slučaj da klubovi imaju bolje mlade talijanske igrače na klupi od onih stranih koji su prvotimci. Mladi moraju igrati kako bi pokazali svoju vrijednost.”

Mancini namjerno stavlja naglasak na mlade igrače. U svom procesu uvođenja novih lica nije se tako libio pozvati u A selekciju ni 17-godišnjeg Pietra Pellegrija iz Monaca, kao ni 19-godišnjeg Nicolu Zaniolu iz Rome koji u karijeri tek ima 23 odigrane minute u Serie A. Dao je prostora i 20-godišnjem Federicu Chiesi i to kao prvotimcu, dok u porazu protiv Portugala prvi put u 20 godina niti jedan Juventusov igrač nije krenuo od prve minute. Prekaljeni dvojac Giorgio Chiellini — Leonardo Bonucci zamijenio je puno mlađi dvojac iz Milana, Mattia Caldara i Alessio Romagnoli.

Početak puta

Iako su rezultati i dalje siromašni, a problemi brojni, Italija pokazuje znakove oporavka u igri. Upravo je sinoćnja toliko željena pobjeda u gostima kod Poljske bila njena ponajbolja prezentacija u dugo vremena. Iako su Talijani trebali riješiti susret puno prije kraja, zapažen je bio nekonvencionalni pristup u igri, pogotovo za pragmatičara kao što je Mancini. Talijanskih 4-3-3, s visokim pritiskom i višestrukim opcijama dok se istovremeno insistira na posjedu lopte nisu ni približno tradicionalno Mancinijevi, a ni u globalu talijanski.

Naravno, to što je pobjeda na kraju stigla tek pogotkom Fiorentinina beka u sudačkoj nadoknadi otkriva da problem efikasnosti i dalje postoji. No, nakon dugog perioda u kojem je to bila posljedica manjka bilo kakve ideje, sada igra izgleda bolje i realno je nadati se da će otčepiti napadački grč. Nadopunjavanje Chiese i Bernardeschija kao invertiranih krilnih napadača još je jedan korak u tom smjeru.

Osnovni problem je i dalje strpljenje, odnosno izostanak istog. Talijanska javnost možda je svjesna situacije u kojoj se nacionalna vrsta nalazi, ali čak ni ta svijest ne pomaže da se u ovom tranzicijskom periodu olabavi pritisak. Italija je tradicionalna nogometna velesila i većina Talijana je i dalje vidi takvom, a ugrožavanje još jednog plasmana na veliko natjecanje bila bi katastrofa bez presedana. No, ovo je tek početak puta kojem se točna ruta ne zna, kao ni to kolika je mogućnost dolaska do cilja, ali stvari su krenule s mrtve točke.

Ne propusti top članke