Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Rudari i samba

Dobar dio brazilske reprezentacije prošao je kroz Šahtar

Zadnja izmjena: 8. lipnja 2018. Profimedia

Brandão je stigao prvi.

Još tamo u ljeto 2002. Šahtar Donjeck je taman proslavio prvu titulu prvaka u povijesti. Međutim, taj jedan naslov nije bio dovoljan. Ono što je postavljeno kao cilj bila je ozbiljna dominacija prvenstvom, a za dominaciju nisu dovoljne pobjede. Klubu je trebao stil, atraktivnost. Šahtar je trebao postati simbol regije i – koliko god ljudi bili ponosni na svoje rudnike i tradiciju – svima je više bilo dosta rada i rudarenja. Navijači su barem na terenu trebali nekoga tko će biti drugačiji, sličniji bezbrižnom cvrčku nego vrijednom mravu.

Trebala im je imaginacija, neka kreativnost, jer radnika su ionako imali dovoljno. Izbor je pao na Brandãa, igrača koji je baš odveo Iraty Sport Club do naslova Campeonato Paranaense, prvaka države Paraná. Bio je talentiran, ali i dovoljno anoniman da pristane doći u Ukrajinu koja nije bila baš česta destinacija za mlade brazilske zvijezde. Šahtar nije mogao do boljega, a on nije mogao do veće love, tako da su sklopili posao koji je bio opravdan rizik za obje strane.

Nije počelo lagano, ali Šahtar je dobio ono što je tražio. Kasnije mu se karijera srozala i potpuno raspala, ali Brandão se proslavio. Utrpao je ukupno 91 gol u šest godina koliko je proveo u Ukrajini i, još puno važnije, donio je stil koji je klub tražio. Rudari su odjednom počeli plesati sambu jer Brandãov primjer je , uz ogromnu lovu koja je isplaćivana, privlačio sve elitnije brazilske talente u Donjeck.

Šahtar je danas postao klub je određen brazilskim duhom, ali i klub koji najviše određuje brazilsku reprezentaciju u lovu na Svjetsko prvenstvo.

Fred bi mogao biti ključan

Sve zapravo podsjeća na 2002. i zadnji naslov koji je Brazil osvojio. Tada su naprijed Ronaldo, Rivaldo i Ronaldinho tvorili nezaboravni trojac koji je plesao nogomet. Iza njih, malo se to zaboravlja, bili su rudari. Trojica stopera, bekovi i u sredini Gilberto Silva, koji je bio konstanta i na čijim se leđima Kléberson prodao u Manchester United. Malo sambe i malo rudara, a to je recept kojeg će Tite koristiti u Rusiji. Baš kao što ga godinama koristi Šahtar, još otkad je baš te 2002. došao  Brandão.

Sambu ih nije trebalo učiti, nju su i Willian i Douglas Costa i Taison imali u svojim nogama.

Taison je za Šahtar zabio 36 golova uz 52 asistencije, a većina tih golova su došla nevjerojatnim volejima ili udarcima izvan kaznenog prostora nakon driblinga. A on će dobiti daleko najmanje prilika na prvenstvu. Za mjesto uz Neymara će se boriti Willian i Douglas Costa, a obojica imaju svoje prednosti.

Fred je onaj koji najbolje spaja rudarenje i sambu

Willian je nevjerojatno kompletan igrač koji ima nesreću igranja u momčadi s Edenom Hazardom, koji je dominantan na lopti. U nekim drugim okvirima Willian bi se bez problema nametnuo i pokazao koliko je zapravo dobar, baš kao što je pokazao protiv Barcelone. Međutim, u Šahtaru je stekao taj rudarski dio priče. Odličan je u stvaranju šansi za sebe, zna iskoristiti to što se obrana koncentrira na suigrača i ne treba loptu da bi bio učinkovit, zato je idealan partner Neymaru koji treba posjed lopte. A usto ne prestaje igrati obranu.

S druge strane, Costa je okomit i odličan u stvaranju šansi za druge poslije driblinga. U prvih sedam utakmica u Bundesligi upisao je čak 10 asistencija i pokazao što može kad mu momčad pripremi situaciju koju može iskoristiti. A i njegova obrana je sasvim dobra, discipliniran je i odgovoran, jer to je ono što je naučio u Šahtaru. U Donjecku uvijek ima barem malo rudarenja.

Ako se Tite mora smisliti koga će koristiti uz Neymara, oko Fernandinha neće trebati razmišljati. On je siguran u sredini uz Casemira jer je odličan u duelima, dovoljno dobar da drži poziciju i strašno discipliniran tako da može osiguravati prostor iza beka i napadača. On je rudar koji omogućava drugima da igraju sambu, a pritom nešto i sam zna odigrati.

Međutim, lako je moguće da će ključan igrač biti Fred. Upravo je napustio Šahtar i za ogromnu lovu napravio transfer u Manchester United, a važan je kotačić jer u njemu Brazil može dobiti čovjeka koji može ubrzati protok lopte i poboljšati njenu distribuciju od obrane prema napadu. Rudar je i dobar je u obaveznom dijelu igre, ima sambu u sebi i može proći izravnog suparnika, ali odlično dodaje loptu, bolje od ijednog suigrača u veznoj liniji. A kad se Brazil susretne s Srbijom, Švicarskom i Kostarikom, koje će disciplinirano braniti zonu ispred svog gola, onda će dragocjenije biti ubrzati protok lopte nego dobiti duel ili dribling. Toga Brazil ionako već ima u izobilju, a Fred je onaj koji najbolje spaja rudarenje i sambu.

Zapravo, Fred je možda i savršena ilustracija cijele priče, jer upravo se on nameće kao završni čin brazilskog utjecaja na Šahtar i Šahtarova utjecaja na Brazil. Ako je Brandão započeo priču, onda je lako moguće da ju je Fred završio.

Ahmetov i njegova era

Mutna vremena, mutni poslovi i još mutniji likovi, to je nekako lajtmotiv većine ekonomskih priča nakon što je socijalizam počeo tranziciju u kapitalizam. Ništa drugačija nije ni priča oko Šahtara. Ahat Bragin je bio jedan od šefova ukrajinskog podzemlja, prominentna njuška koja je kontrolirala Donbas. Nakon raspada komunizma iskoristio je priliku i ovladao je Šahtarom, lokalnim klubom za koji je navijao. Međutim, iako je kroz klub prolazila lova koja je trebala pranje, Šahtar i dalje nije bio pretjerano rezultatski uspješan. Kao i što se obično događalo u sličnim nama dobro poznatim pričama, Braginovu ljubav prema klubu je prilično nadmašivala ljubav prema vlastitoj koristi.

Koji je razlog da je 18. listopada 1995. poginuo je bombaškom atentatu u loži ionako raspalog stadiona još ni dan danas nije potpuno jasno. Doduše, ne treba previše gatati, živio je takvim stilom života gdje su takvi obračuni uobičajena metoda rješavanja nesuglasica. Oko čega je nastala ta nesuglasica ne znamo, ali šaputanja kako njegov tadašnji suradnik Rinat Ahmetov ima prste u eksploziji na stadionu nisu nikad dokazana. Nisu niti pretjerano dokazivana, jer Ahmetov je naslijedio svu Braginovu imovinu i dobro uhodane poslove koje je kvalitetnim vođenjem podigao na razinu da je postao uvjerljivo najbogatiji Ukrajinac, a takve se malo toga pita.

Od toga se okoristio Šahtar. Sezonu prije nego je došao Brandão, klub je osvojio prvi naslov prvaka u povijesti. Od tada je nanizao još 10 komada.

Ahmetov je krcao novac u klub, za njega je to bio sitniš, a korist koju je mogao izvući je bila zanemariva naspram onoga što je zarađivao na drugim poslovima. Za njega Šahtar uopće nije ni bio posao nego čista zabava. Stoga mu nije bilo teško trošiti na elitne talente koje je kasnije preprodavao za ogromne novce. Ne kako bi zaradio, nego kako bi ponudio igračima primjere u kojima je pametno doći u Donjeck jer nudi odskočnu dasku za elitne klubove i samu reprezentaciju, koju i dan danas određuju igrači koji su prošli kroz Šahtar.

Zabrana TPO-a

Međutim, lako je moguće da poslije Freda stvari neće biti takve.

U generalnom nogometnom kontekstu rat je ogroman problem za poslovanje, jer je teško privući talente u takve uvjete. U konkretnom slučaju, rat je još veći problem jer je Ahmetov izgubio veliku količinu novca i resursa na ratom zahvaćenom prostoru. Međutim, za Šahtar je daleko najveći problem zabrana third-party ownershipa, odluka kojoj je FIFA zabranila da udio u ekonomskim pravima na igrača imaju menadžeri i razni agenti. A koliko god dobra skautska mreža bila, upravo su to ljudi preko kojih je Šahtar dolazio do najboljih talenata iz Brazila i upravo su takvi TPO agenti spajali Ahmetova s Južnom Amerikom.

Willian je samo jedan od igrača u nizu koje je u Ukrajinu doveo Kia Joorabchian, agent koji je umješan u skandal oko transfera Carlosa Téveza i Javiera Mascherana u West Ham. Kako je FIFA sve stroža u nadzoru TPO ugovora, tako ljudi poput Joorabchiana gube svoj utjecaj u nogometu, a Šahtar dobiva kontakte sa sve manje elitnih talenata iz Brazila. Svi Brazilci koji su danas u klubu došli su prije 2014., a jedina iznimka je mladi desni bek Dodô koji ima tek jedan nastup za Šahtar usprkos tome što mu je suspenzija Darija Srne otvorila prostor za napredak. Veze koje su spajale rudare i sambu su popucale i to ne samo zbog rata.

Naravno, Ahmetovu na raspolaganju još ostaju igrači poput Taisona koji dominiraju domaćom ligom, baš kao što je to radio Brandão. Međutim, stvari su se drastično promijenile od 2002. Šahtaru više nisu dovoljni takvi igrači, klub je sada navikao na najbolje talente koji spajaju sambu i rudare. Šahtaru trebaju Willian, Douglas Costa, Fred ili Fernandinho. To je standard koji je postavljen, standard koji je očit iz toga koliki je Šahtarov utjecaj na današnju reprezentaciju Brazila.

Međutim, možda smo već doživjeli završni čin brazilskog utjecaja na Šahtar i Šahtarova utjecaja na Brazil. Jer ako je Brandão započeo priču 2002. godine, onda je lako moguće da ju je Fred – kroz kombinaciju rata i zabrane TPO ugovora – nedavno zauvijek završio.

Ne propusti top članke