Ako s mora ulazite u Genovu, drugu najveću sredozemnu luku nakon Marseillea, ne možete ne vidjeti simbol grada zvan Il Faro di Genova, odnosno Lanterna, kako je pojednostavljeno domaći nazivaju. Taj 76-metarski svjetionik pomorce i trgovce usmjerava u grad još od 1126., otkad postoje i prvi zapisi o njegovoj izgradnji, a njegov je simbolički značaj dodatno naglašen činjenicom da je kroz tu dugu povijest Lanterna preživjela svu silu opsada i bombardiranja, od vojske Luja XVI. do savezničkog tijekom Drugog svjetskog rata.
Ali za svakog ljubitelja nogometa i Serie A Lanterna tek osvjetljava Stadio Luigi Ferraris, gradski stadion zbijen u zaleđu luke, s one strane potoka Bisagno. Ondje se svake godine u derbiju koji nosi Lanternino ime nadmeću i dva gradska rivala, Genoa i Sampdoria. Prvi kao jedan od najstarijih nogometnih klubova u Italiji sa 125 godina neprekinute tradicije, dok je Sampdoria posljednja u nizu većih talijanskih klubova s neprekinutim radom, osnovana tek nakon Drugog svjetskog rata spajanjem dviju lokalnih momčadi.
Iako ih dijeli niz godina, rivalstvo je s vremenom postajalo sve izjednačenije. Genoani su i dalje četvrti najtrofejniji klub u državi, makar su posljednji trofej podignuli davne 1937., dok je Sampdoria postepeno pomicala os uspjeha u 1980-ima; nizu osvojenih kupova u Italiji u tom periodu pridodala je i osvajanje Kupa pobjednika Kupova 1990. a zatim i ono mitsko izgubljeno finale Kupa prvaka na Wembleyju protiv Barcelone 1992.
“Prepoznavanje talenta je jednostavan posao. Najteži dio je rast i razvoj tog talenta”
Postojali su, dakle, različiti periodi kada je ‘preotimanje’ Lanterne ujedno značilo i participaciju u samom vrhu talijanskog nogometa. No, povijest je fluidna i promjenjiva: kao što je luka s vremenom izgubila svoj nedodirljivi status, tako su i dva gradska rivala s godinama postali prisiljeni svoje rivalstvo graditi na principu tek ‘manje lošega’. Rezultati i velika finala posljednjih desetljeća više nisu bila pravilo; njih su mijenjala uglavnom lutanja u sportskoj politici, smjene trenera te skakanje iz prve u drugu ligu i natrag.
Ali dok su Grifoni dodatno odlutali na svom putu — ne treba ići dalje od slučaja Ivana Jurića i njegova tri povratka na klubu u samo godinu i pol dana — zbog čega već nekoliko sezona opako plešu na rubu povratka u Serie B, njihovi gradski rivali iz Sampdorije odlučili su krenuti ponešto drugačijim putem. Pokazujući usput da priče o rezultatu i uspjehu ne trebaju biti ispričane kroz filozofiju i ezoteriju, već samo kroz vjerovanje strukturi i procesu.
Čovjek s tisuću očiju
Za njih je najgora kriza došla onda kada su je najmanje očekivali. Nakon blistave sezone 2010. i izborenih kvalifikacija za Ligu prvaka Sampdoria je doživjela rijetko viđen pad, kojim se iste te sezone sunovratila sve do ponora Serie B. U tih godinu i pol najturbulentnijih dana smijenjena su čak šestorica trenera, a sve što se dobilo bio je teško izboren povratak među elitu 2012., i to tek plasmanom kroz playoff nakon što je ta drugoligaška sezona završena na šestom mjestu.
Međutim, potkraj te 2012. je mjesto sportskog direktora kluba preuzeo Carlo Osti, nekadašnji igrač koji je najveći trag ostavio igrajući za Atalantu, dok je s Juventusom osvojio i dvije titule prvaka, 1981. i 1982. Završetkom igračke karijere prihvatio se ponajviše rada u uredu i organizacije sportske politike; zanat je u toj ulozi pekao radom u Laziju, Atalanti i Lecceu. Taj je izostanak osobito blještave karijere za Ostija značio potrebu za drugačijim pristupom kroz shvaćanje promjena u talijanskom nogometu.
Politika jeftine kupovine i skupe prodaje općeprihvaćena je kod svih klubova koji nemaju financijsku moć i iz tog razloga sama po sebi ne predstavlja ništa revolucionarno. I Osti je znao da je ideja jedno, a njena provedba drugo: lociranje Sampdorijinih potreba bilo je razmjerno jednostavno, ali da bi klub zaživio po tim načelima trebao je pravu logistiku i pravi sustav. Zato je nakon perioda adaptacije i probiranja situacije u klubu okrenuo broj čovjeka kojeg je smatrao najboljim za taj posao.
Njegovo je ime Riccardo Pecini, poznat i kao “čovjek s tisuću očiju”.
Taj je posao, baš kao i njegov brat Nicola, izučio od svog oca, koji je između ostalog skautirao za Inter, Parmu i Lazio. Sam je Riccardo svoj put započeo u Fiorentini, kojoj je u rekonstrukciji nakon povratka iz Serie C skrenuo pažnju na imena poput Hidetoshija Nakate, Giorgija Chiellinija, Fabrizia Miccolija i Tomáša Ujfalušija. Njegov minuciozni rad u teškim uvjetima priskrbio mu je ugovor s Tottenhamom, koji je, u nešto drugačijem obliku nego danas, želio izvući maksimum igračkog potencijala sa što manjim ulaganjima. Pecini je zato razvio mrežu ciljanih tržišta gdje se takvi poslovi mogu sklopiti. Epicentar jednog od njih bila je i Hrvatska, iz koje je probrao svima poznata imena: Vedrana Ćorluku, Niku Kranjčara i Luku Modrića.
Slaganje mozaika
U početku je Pecini tek povremeno surađivao sa Sampdorijom, pošto je nakon Londona prihvatio poziv Tora-Kristiana Karlsena, čovjeka koji je nadzirao Monacov redizajn nakon ispadanja iz Ligue 1 i njegova starog prijatelja. Ali prije nego što će Monacu preporučiti angažman Geoffreyja Kondogbije i još važnije, Kyliana Mbappea, Ostiju je preporučio da u Sampdorijinu Primaveru potpiše dva talenta koji su se uklapali u viziju: Maura Icardija i Simonea Zazu. Pecini je bio sklon prihvaćanju izazova koji mnogi izbjegavaju uslijed rizika koji nosi: izgradnja momčadi kroz brzu akumulaciju jeftinog talenta. U takvim okolnostima jedan loš posao bez rezervne opcije može uništiti čitav proces, ali Pecini zna da je njegov posao tek prva stepenica u čitavom pogonu.
“Prepoznavanje talenta je jednostavan posao”, njegova je naizgled skromna mantra koju će vam istovremeno u nekom obliku potvrditi svaki i ozbiljan razvojni trener. “Najteži dio je rast i razvoj tog talenta.”
Srećom su toga bili svjesni i Osti, ali i predsjednik Massimo Ferrero, inače filmski producent koji je 2014. kupio Sampdoriju. Primijetio je da smjer u kojem posao ide ne treba mijenjati već samo nadograđivati, pa je jedna od prvih stvari na kojoj je insistirao po svom dolasku bila stalni angažman Pecinija i dodatno vezivanje njegove suradnje s Ostijem. Ovaj je to i prihvatio te je odmah počeo s temeljitim razvojem skautske mreže koja će osigurati da Sampdoria ima stalni priljev zanimljivog mladog talenta. Istovremeno je klub krenuo u potragu za trenerom koji će najbolje znati povezati te igrače u cjelinu i tako maksimalno iskoristiti njihov potencijal prije nego što ga utrže za profit.
Dugoročni angažman Siniše Mihajlovića na mjestu trenera prve momčadi bio je dobar korak u tom smjeru, ali kao pun pogodak se pokazao angažman trenera kojeg je još 2009. Fabio Capello na iznenađenje mnogih proglasio svojim nasljednikom. Marco Giampaolo je tada vodio malu Sienu, što je samo pospješilo čuđenje javnosti Capellovom izjavom, ali kada se naknadno pokazao kao itekako dostojan pozicije koju mu je u Empoliju 2015. ostavio Maurizio Sarri, Capellova vizija postala je jasnija. S Empolijem je, baš kao i Sarri, razvijao jasan i atraktivni sustav igre kojim je paralelno podizao cijenu mladim talentiranim igračima. Upravo to je bio zadnji komadić mozaika kojeg su slagali Osti i Pecini.
Nije tek preprodavački klub
Nabrajati sva imena koja su u međuvremeno dolazila relativno jeftino, a onda i poprilično skupo odlazila bio bi po količini riječi materijal za zasebni tekst. Od Icardija, Milana Škriniara, Pedra Obianga, Shkodrana Mustafija, Joaquína Corree i mnogih drugih, Pecinijevih tisuću očiju nije ni trepnulo.
Patrik Schick je, primjerice, stigao iz praške Sparte za četiri milijuna eura, a ako sve ugovorne klauzule budu ispunjene na kraju bi Sampdoria od njegove prodaje u Romu mogla zaraditi vrtoglavih 42 milijuna. Lucasa Torreiru su kao perspektivnu polušpicu izvukli iz Pescare za samo milijun i pol eura, da bi prošlog ljeta prešao u Arsenal za 30 milijuna. Nisu u pitanju čak ni isključivo mladi talenti — Pecini je 2016. insistirao da se u klub vrati i Fabio Quagliarella, već tada vremešni napadač kojem učinak u Torinu nije bio ni približno dobar kao onaj u Sampdoriji, gdje se ove sezone s 36 godina vinuo sve do povratka u talijansku reprezentaciju.
S Quagsom, kao i sa Lorenzom Tonellijem ili Riccardom Saponarom, tražila se i dobila dodatna, iskusna komponenta i alternativa za svaku poziciju. Širina kadra Giampaolu daje manevarskog prostora da postupno uvodi novopridošle igrače i dozirano ih navikava na seniorski nogomet, odnosno na novo i zahtjevnije okruženje. U Italiji je lako izgubiti glavu kada proces počne davati rezultate, ali Osti i društvo isključivo napominju da je njihova misao vodilja tek “biti realan”, pa onda vidjeti što im to donese. Svoj cilj imaju zacrtan, a on će im sigurno i dalje dati rezultata; Karol Linetty, Dennis Praet, Joachim Andersen i Ronaldo Vieira već donose rezultat ‘iz izloga’.
S obzirom na životopis, Peciniju je pet godina u jednom klubu cijela vječnost. S postojanom strukturom i uspostavljenim dugoročnim planom koji uključuje i razvijenu skautsku mrežu s posebnim naglaskom na tržište u Hrvatskoj i Srbiji gdje klub i fizički ima stalne zaposlenike koji prate talente, njegov je posao u Sampdoriji zapravo dosegao vrhunac. Okrenuo se novim izazovima koje je u novoj ulozi izvršnog direktora pronašao baš u Empoliju, još zahtjevnijem okruženju iz kojeg je svojedobno probrao i samog Giamapola.
Iako su izvirale priče da je Sampdoriju napustio zbog činjenice da je predsjednika Ferrera istraživala porezna uprava zbog zadržavanja dijela iznosa Obiangova transfera u West Ham, kudikamo je realnija ova priča o zasićenju. Iza sebe ionako ostavlja dobro ustrojen sustav, a na njegovo mjesto je uskočio također kultni Walter Sabatini, koji je sada službeno klupski tehnički direktor.
Mnogi će romantici Serie A, pogotovo nakon pomalo i sjetnog uvoda, isticati kako je upravo zadovoljavanje tom razvojnom i preprodavačkom ulogom srozalo status lige. No, biti svjestan svoje pozicije u sadašnjosti mimo života u prošlosti jedini je način da se klub etablira i pronađe svoje mjesto u suludom okruženju modernog nogometa. Sampdoria, međutim, nije tek ‘preprodavački’ klub — svatko tko je makar letimično pogledao momčad pod Giampaolijem i pratećim društvom može vidjeti spoj talenta i stila igre koji ga razvija i formira u momčad, a to je gušt za gledati.
