Na proljeće će biti 20 godina otkako je dvoboj Juventusa i Manchester Uniteda odlučivao tko će putovati na Camp Nou u ulozi finalista Lige prvaka. Mnogo se stvari od tada promijenilo; o čemu svjedoči, primjerice, to što su u četvrtfinalu te 1999. igrali Olympiakos i današnji trećeligaš Kaiserslautern, a u drugom je polufinalu Bayern svoj put tražio preko kijevskog Dinama.
Bilo je to drugačije vrijeme i taj je ogled Juvea i Uniteda bio drugačiji nego što je danas, ne samo po tome što je igran na Delle Alpiju. Juventus je bio prošlosezonski finalist (izgubio u finalu 0-1 od Real Madrida) i na svom je terenu branio 1-1 s Old Trafforda, gdje je za vodstvo zabio Antonio Conte, a u sudačkoj nadoknadi izjednačio Ryan Giggs; pogocima Pippa Inzaghija poveo je 2-0, ali već do poluvremena su poravnali Roy Keane i Dwight Yorke, da bi Andy Cole u 84. minuti zaokružio preokret i donio pobjedu. Naravno, još jedan preokret će Unitedu Sir Alexa Fergusona i u finalu donijeti pobjedu kojom će zaokružiti svoju trostruku krunu te sezone, samo četiri dana nakon što je u finalu FA Cupa pobijedio Newcastle, te europski naslov na koji je čekao od svog prvog davne 1968.
Sinoćnji ogled Juventusa i Uniteda stoga je mogao pobuditi nostalgiju među navijačima gostujuće momčadi, mada je kontekst prilično drugačiji.
Ovaj Juventus nije samo sedmerostruki uzastopni talijanski prvak nauštrb Unitedovih patnji posljednjih sezona; to je ujedno i klub koji je sposoban dovesti Cristiana Ronalda, ponajboljeg igrača svijeta na vrhuncu njegova marketinškog potencijala. Status se stječe uspoređivanjem s drugima, a sinoćnja utakmica dobro potencira trenutačni kontrast između ovih dviju momčadi. Juventus svoj rebranding ne želi postići samo novim stadionom ili klupskim grbom, čak ni dovođenje Cristiana nije dovoljno; klub želi i na terenu pokazati nadmoć, a tradicionalna sila poput Manchester Uniteda idealna je žrtva.
Po Mourinhovim standardima, on je bio taj koji je reagirao savršeno i dobio ovu utakmicu za United
Potpuno svjesni svoje uloge favorita, Juventusovi su igrači uzeli loptu u svoje noge i s njom krenuli po pobjedu, svjesni i toga da je upravo to ono što José Mourinho najviše voli kod svojih suparnika. Gostujuća momčad pripremila se na svoje klasično čekanje suparničkih pogrešaka, izazivajući pritom i sreću, koja ju je ovaj put poslužila. Juventusu je nedostajalo koncentracije u završnici, gađao je i okvir gola; od ukupno upućena 23 udarca samo su njih tri išla u Unitedov gol, a jedan je prošao u mrežu.I United je uspio preživjeti, dočekavši posljednjih nekoliko minuta s tek minimalnim zaostatkom.
Cringe simbolika i rješenja s klupe
Juve je tražio svoje savršenstvo i gotovo ga je pronašao kada je Cristiano Ronaldo fenomenalno zakucao volejčinu na perfektnu asistenciju Leonarda Bonuccija. Taj je trenutak bio sve što moderni Juventus želi: rezultat ondje gdje je zaista bitno i to na tako atraktivan način. Sve je to simbolički zaokružio sam Cristiano svojim pomalo jezivim slavljem koje je uključivalo ogoljavanje trbušnih mišića. Bilo je simbolike u tom cringe trenutku — za njega, baš kao i za današnji Juventus, pokazivanje mišića simbolički je način iskazivanja ambicija i statusa.
https://twitter.com/marathonbet/status/1060464073853280256
Ali na kraju je svoj savršeni trenutak dobio Mourinho. Golovi su stigli mimo razrađene igre ili čak neke reducirane varijante tradicionalnog Mourinhova pristupa koja kuliminira individualnom inspiracijom njegovih najboljih igrača; pali su iz slobodnog udarca te iz pogreške vratara Wojciecha Szczęsnyja, što je opet otvorilo pitanja je li Poljak pravo rješenje za tako ambiciozni klub.
No iz Mourinhove perspektive to ništa ne mijenja na stvari. Dapače, on će se opet podičiti time da je pogodio rješenjima s klupe, iako Juan Mata nije stigao napraviti gotovo ništa drugo osim zabiti taj gol, a Marouane Fellaini skokom isprovocirati vratarovu pogrešku kod drugog pogotka. Po njegovim standardima, on je bio taj koji je reagirao savršeno i dobio ovu utakmicu za United, pa nije neobično da je tu pobjedu poželio proslaviti provokativnim slavljem. Prešetavanje s dlanom na ušima i ovog puta samo verbalno obračunavanje s Juventusovim igračima na terenu dio su njegove psihe koji izvire u posebnim trenucima, a ovo je bio jedan od takvih — slično kao i ušutkavanje Camp Noua nakon izbacivanja Barcelone s Interom ili nakon pobjedničkog gola njegova Porta baš protiv Uniteda u osmini finala Lige prvaka 2004.
Možda i zbog tihe patnje zbog toga što nikad nije bio ozbiljan nogometaš, Mourinho ima potrebu svoje najveće pobjede proslaviti načinom koji smo navikli gledati kod igrača, ali ne i trenera. Susret u skupini Lige prvaka možda ne spada među takve u kompetitivnom smislu, ali radi se o Juventusu i ovo je jedan od najvećih pojedinačnih podviga njegove karijere u Unitedu, jer preokrenuti rezultat u gostima kod takve momčadi nešto je s čime se ni puno bolje ekipe u ovom trenutku ne mogu podičiti.
Umjesto špalira, trijumf
Erozijom svoje kompetitivnosti Manchester United je postao klub koji više odgovara Mourinhovom biću, postavši klub koji olako otpisuju pa tako i skloniji prihvatiti njegovu motivacijsku mantru koja se svodi na “mi protiv svih”. Ona mu je prolazila u klubovima koji nisu unaprijed bili predviđeni za pijedestal, a u Real Madridu ju je doveo do ekstrema, fokusirajući se na animozitet prema Barceloni Pepa Guardiole u čijoj je sjeni bio prisiljen živjeti, pa je u nju povukao i momčad.
Sad kada je i United gurnut u poziciju autsajdera, za što i on sam snosi veliki dio odgovornosti, to mu je, paradoksalno, situacija koja mu više odgovora i kontekst s kojim može raditi.
Sinoćnja utakmica sigurno nije na tragu onih polufinalnih susreta 1999., još manje onih Fergusonovih gostujućih 3:0, također u Torinu četiri godine kasnije. U ovoj je družina Maxa Allegrija imala naum održati nogometni ekvivalent vojnoj paradi i demonstracijom sile pred inferiornim suparnikom velikog imena poslati poruku suparnicima koji tek dolaze. I iako je United u Torinu trebao biti tek kako bi napravio špalir za dominantni domaći prolaz u drugi krug, kući se vraća s velikim trijumfom.
Bila je to savršeno mourinhovska pobjeda, onakva kave Portugalac najviše voli. Tko zadnji provocira, najslađe provocira.
