Još prije 20-ak dana, doduše, ništa oko Selahija i Rijeke nije ni približno ocrtavalo ovakvu pozitivu i privrženost. Željko Sopić i Damir Mišković natjecali su se u tome tko će se oštrijim riječima obraćati igraču i djelovalo je kao da su se sve tri strane pomirile s tim da možda i najvažniji Rijekin igrač minule jeseni definitivno misli krenuti dalje. Čak i ako to znači da će ostatak ove napete proljetne utrke odgledati s klupe; cijeli taj slučaj i dijalog — odnosno, izostanak dijaloga — ozbiljno su djelovali kao dokaz da klub ipak ne misli gajiti punopravne šampionske ambicije. Naravno, pokazivanje mišića u slučaju ovakvih ‘tvrdih’ pregovora isto je sasvim legitiman potez kluba, pa makar to značilo da će ponajboljeg igrača preseliti na tribinu i tako izbiti ogromni adut iz vlastitih ruku.

“Kako je slogan ovog kluba ‘Krepat, ma ne molat’, a ne ‘igra tko ima vremena’, objasnio je u svom stilu trener Sopić, “gospodin Selahi će na tribinu”. A prvi je ipak ‘molao’ sam Lindon.

Naravno da su Riječani bili razočarani njegovim blagim kalkulanstvom, ipak u obzir treba uzeti sve one trenutke u kojima je nosio momčad do bodova

U kolopletu priča o Selahijevoj neposrednoj budućnosti spominjali su se i Dinamo, i Hajduk, ali i neočekivani interes Ivana Leke da ga ‘preotme’ i povuče za sobom u Standard Liège. I tu priča također dobiva konture razmišljanja o vjernosti i pripadnosti; jasno, Selahi je profesionalac i kao takav ima pravo odabirati ono što misli da je za njegovu karijeru u danom trenutku najbolje. I možda je zaista Liège bila tek neka logična podloga za svježu ‘vijest’, jer ne samo da je Selahi idealan igrač za Lekin sustav igre, Standard je i klub s kojim je svojevremeno potpisao svoj prvi profesionalni ugovor.

Taj dio Belgije njegovim je precima postao dom još davne 1956.; tada mu se, naime, djed zajedno s još stotinama albanskih izbjeglica — dijelom iz kampova u Jugoslaviji, a dijelom i onih poput njega, koji su prethodno bili emigrirali u Tursku — iskrcao iz vlaka na stanici Seille kako bi u Valoniji pronašao bolji život. U Namuru, gradiću kakvih 70-ak kilometara od Liègea, stasavala je danas jedna od najvećih albanskih zajednica u Belgiji, ali i šire. I iako se radilo o jako miješanoj zajednici, s ljudima dijametralno različitih pozadina i priča, vezala ih je — kao i mnoge druge imigrantske zajednice — činjenica da ih je nevolja zajedno poslala u istu tuđinu.

“Rijeka je dio Balkana”

Jedna od stavki koju su prenijeli u novi život je Kanun, stari albanski zakonik čiji nastanak i primjena sežu još iz doba otomanske vlasti. Po njemu su stara albanska plemena gradila vlastite društvene norme, koje su dosta široke po nekom općem cilivizacijskom spektru. Naime, pozitivni dio Kanuna nalaže da se zajednica tvori po ključu privrženosti i isticanja domaćinskog duha za one koji nisu njen dio. Onaj drugi, negativniji, iznjedrio je i tradiciju ‘bese’, odnosno krvne osvete koja je čitav tradicionalni zakonik učinila nepoćudnim u očima vlasti Envera Hoxhe, vlasti od koje su mnogi Albanci i bježali.

Taj se stil života, sa svim pozitivnim i negativnim aspektima, prelio kao temelj rane albanske zajednice u Belgiji. Suvremena manifestacija tih podjela takva je da se ovaj negativni dio i ideja krvnih osveta očituju kroz ‘plemena’, danas ocrtana kroz porast nasilja tamošnjih etničkih narko-bandi. Onaj pozitivniji dio je baš ta domaćinska toplina u novoj sredini, ali i privrženost ‘svojima’.

Nakon što je Lindon iskočio kao talentirani igrač — prvo u lokalnom Unionu, a onda i u Standardu, pa u Anderlechtu i u Twenteu, u kojem ga je trenirao i bivši Istrin trener Gonzalo García — na vrata obitelji Selahi pokucali su i iz mladih kategorija belgijske reprezentacije. Za njih je Lindon inicijalno i odigrao dvije utakmice, i to za U16 selekciju, ali čim je stigao i upit iz starog kraja o mogućnosti da nastupi pod zastavom svojih predaka, dvojbe nije bilo. Prošao je sve njene daljnje uzrasne kategorije, a skupio je četiri nastupa i za seniorsku reprezentaciju, i to nakon što je odbio poziv kosovske selekcije.

I nije ove zime Selahi nigdje pričao o tome, ali gotovo je sigurno da ovo nećkanje oko produženja ugovora ima veze i s tim što je Albanija ostvarila svoj povijesni plasman na ovoljetni Euro. Baš je, doduše, prošlog proljeća za albanske medije vukao neke paralele na toj osnovi, nakon što je izborio povratak na reprezentativni roster. Doduše, štrecnulo ga je tada to što ga je bivši albanski izbornik, legendarni Edy Reja, redovito preskakao pri sastavljanju poziva, ali dolazak u Rijeku ocijenio je kao pun pogodak.

“Rijeka je dio Balkana”, napomenuo je tada. “Svi su ljudi veoma srdačni i osjećam se veoma ugodno. Nedostajala mi je reprezentacija i zato sad dajem sve od sebe za klub u svakoj utakmici, kako bi izborio taj korak naprijed”.

Selahi se u Rijeci probio do statusa legitimnog kandidata za put na Euro, pogotovo zato jer mu je sadašnji izbornik, legendarni Sylvinho, pružio signale da je na dobrom putu. Naravno da su Riječani bili razočarani njegovim blagim kalkulanstvom, ali što se vjernosti tiče, navijačko razočaranje ipak u obzir treba uzeti sve one trenutke u kojima je nosio momčad do bodova i kad je bio među rijetkima koji su držali razinu igre čak i tijekom one katastrofalne prošle jeseni. Baš je jedan detalj tu pokazao da mu je zaista stalo do samog kluba, onaj u ljeto 2022. kad su ga, nakon promašenog zicera protiv Gorice, uplakanog tješili svi, od članova stožera do navijača.

Riječani su tada neslavno ispali od švedskog Djurgårdena, pri čemu je, osim poraza, nekolicina Rijekinih igrača prijavila ozbiljne nuspojave energičnog nastupa na umjetnoj travi samo nekoliko dana prije utakmice s Goricom. Ne i Selahi, koji je još jednom šutke odradio susret na razini; njemu se poslije utakmice poručilo da je taj nastup bio personifikacija slogana koji mu je Sopić ove zime gurnuo pod nos.

Selahi je igrač s misijom, a ona je za Rijeku — ali i za njega — ovog proljeća stvarno velika. Krepat, ma ne molat.