Doza teatralnosti oduvijek je bila prisutna na atletskim stadionima, ali takvo snebivanje nakon dobivene utrke rijetko je viđeno: “Ja? Zar ja? Ma ne… To je nemoguće!”, uporno se iščuđavala, gestikulirajući i netremice motreći semafor, valjda očekujući da će se svaki čas “1. Richardson 10.65 CR” preinačiti u “Richardson DQ”. Jer od nje se ne može očekivati ništa drugo osim da uprska stvar, tako joj je barem u glavu usadila gomila hejtera koje je već stekla u svojoj mladoj karijeri. Kao iznimno talentirana sprinterica već odavno je trebala eksplodirati na globalnoj sceni, ali put do vrha odužio se zbog teških životnih okolnosti i pogrešaka koje je učinila ne znajući se s njima nositi, a sve to ju je odvelo do javnog imidža problematične djevojke koja nikad neće ostvariti svoj potencijal.

Raskoš svog talenta pokazala je već u juniorskoj dobi osvajanjem 100-metarskih titula na američkim državnim prvenstvima, da bi se potom u sveučilišnoj atletici prometnula u globalnu zvijezdu u usponu. Nastupajući za Sveučilište Louisiana State na NCAA prvenstvu u Austinu 2019., Richardson je kao brucošica osvojila titulu na 100 metara s vremenom 10.75 te tako za 13 stotinki skršila 42 godine star svjetski juniorski rekord koji je držala Marlies Göhr, atletičarka iz Istočne Njemačke kojoj je dokazano da je u dobi od 17 godina koristila anaboličke steroide, ali nikad kasnije. Istog dana Richardson je osvojila i srebro na 200 metara s vremenom 22.17, što je tada bilo drugo najbolje juniorsko vrijeme u povijesti; dvije godine kasnije je Namibijka Christine Mboma s nevjerojatnih 21.78 zasjela na prvo mjesto).

Kao biseksualka i glasna podržavateljica LGBTQ zajednice, koja usto voli zapaliti džoint, iskrsnula je kao idealni simbol liberalnog dijela društva

Samo četiri dana nakon završetka NCAA prvenstva, Richardson je objavila logičnu odluku o zamrzavanju studija kako bi prešla u profesionalne vode; već onda je bilo očito da je u stanju konkurirati za titulu najbrže žene na svijetu. Međutim, nakon toga je krenuo nepregledni niz problema koji su na duže vrijeme usporili njezin razvoj i udaljili je od svjetske pozornice. Sljedeća natjecateljska sezona praktički je propala zbog pandemije koronavirusa, a pored toga je zbog karantene u kritičnom periodu prelaska u seniorske vode propustila mnoštvo treninga, stoga je u rijetkim nastupima bilježila prilično slabije rezultate od prethodnih.

No, činilo se da će 2021. godina biti njezina. Premoćno je pobijedila na američkim trialsima u Oregonu osiguravši mjesto na Olimpijskim igrama u Tokiju, ali svega par dana kasnije uslijedio je šok: Richardson je pala na doping testu, bila je pozitivna na kanabis.

Unutarnji mir

Mnoge je to podsjetilo na slučaj legendarnog plivača Michaela Phelpsa, koji je 2008. uslikan kako puši marihuanu. Premda to nije bilo tijekom natjecateljske sezone, niti je službeno pao na doping testu, Phelps je tada u SAD-u jednostrano pribijen na stup srama te je zaradio tromjesečnu suspenziju, kao i prekid financiranja od plivačkog Saveza, a izgubio je i neke sponzore.

Iako je Richardson počinila mnogo teži prekršaj od Phelpsa zato što je konzumirala marihuanu na sam dan američkih Trialsa, ovaj skandal izazvao je podijeljene reakcije u SAD-u budući da se dogodio usred procesa legalizacije upotrebe marihuane u rekreativne svrhe. U njenu su obranu stale mnoge moćne organizacije, američki kongresnici, pa čak i sam predsjednik Joe Biden, koji je izvršio skandalozni pritisak na Američku antidopinšku organizaciju izjavom da se pravila kod testiranja sportaša trebaju izmijeniti. Na koncu se USADA morala javno opravdavati zato što je kao potpisnica Svjetskog antidopinškog kodeksa bila primorana izreći simboličnu jednomjesečnu suspenziju za Richardson kako reprezentacija ne bi dobila teške sankcije od WADA-e.

Činilo se da će blaga suspenzija i Sha’Carrino opravdanje da je pušila marihuanu kako bi joj pomogla nositi se sa smrću majke biti dovoljni da se na nesretnu epizodu čim prije zaboravi te da se njezina karijera nastavi nesmetano uspinjati. Međutim, to se nije dogodilo. U tim je danima u domovini postala mnogo više od obične mlade talentirane sportašice.

Kao biseksualka i glasna podržavateljica LGBTQ zajednice, koja usto voli zapaliti džoint, iskrsnula je kao idealni simbol liberalnog dijela društva čiji su je lobisti uzeli pod zaštitu, ali to je značilo da će ju konzervativni dio Amerike uzeti na zub, a to nipošto nije zdravo za nestabilni karakter poput njenog. Postala je meta osuda i izrugivanja na društvenim mrežama, ali potrebno je istaknuti i da joj je dobar dio sportske zajednice ozbiljno zamjerio upotrebu kanabisa, na što najbolje ukazuje činjenica da nije izabrana za američku štafetu 4×100 metara na Igrama u Tokiju, iako je smjela nastupiti. Stres koji je u tom razdoblju pretrpjela bio je prevelik da bi ostala fokusirana na treninge, stoga je imala, za svoje standarde, groznu iduću sezonu, često trčeći stotku sporije od 11 sekundi te ostavši daleko od mjesta na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu.

Činilo se da je jedna obećavajuća karijera zbog mentalnog raspadanja nepovratno odjurila u pogrešnom smjeru, ali u aktualnoj je sezoni Richardson konačno pronašla unutarnji mir potreban da se posveti isključivo stazi te postigne rezultate dostojne svog talenta. U Dohi je upisala prvu pobjedu na Dijamantnoj ligi, a potom je nastavila nizati trijumfe, uključujući novi na američkim Trialsima, ovaj put ‘čisti’. Na toj je pobjedničkoj turneji popravila osobni rekord na 10.71 te u izravnom obračunu nadjačala većinu glavnih favoritkinja za zlato na stotki u Budimpešti.

Stoga se nameće pitanje: čemu toliko čuđenje zbog uspjeha?

Sha’Carri se zbog teških lekcija iz prošlosti naprosto nije usudila do kraja vjerovati u sebe, a u polufinalu joj je zbog vrlo spore startne reakcije (22 stotinke) izmaknuo izravni plasman u finale; plasirala se po vremenu te zato u finalu dobila rubnu stazu. I doista je umalo napravila kobnu grešku u završnici — u prilično gustom finišu nije se nagnula naprijed, već je poput limačice u deliriju podigla obje ruke u zrak. Srećom po nju, tih izgubljenih nekoliko stotinki ovaj put je nije koštalo zlata; štoviše, s 10.65 srušila je rekord svjetskih prvenstava i vinula se na diobu petog mjesta vječne ljestvice.

Nestašna Amerikanka tako je napokon stekla samopouzdanje, što se očitovalo već dva dana kasnije u kvalifikacijama za utrku na 200m, u kojima je s lakoćom ostvarila najbrže vrijeme te najavila pohod na dvostruku krunu. S obzirom na ovakvu demonstraciju raskoši svog talenta, tom se podvigu zaista ne bi trebalo čuditi. Možda je malo zakasnila, ali Sha’Carri je konačno stigla do visina koje je davno navijestila.