Frizer koji brine za ono što je ostalo od moje pandemijske frizure jedna je od najugodnijih osoba koje poznajem. Nakon što sam doselio u kvart uputio me u sve ključne detalje: na kojem ulazu u zgradu žive dobri ljudi, koja je obližnja škola najbolja za djecu, gdje izlazi zanimljiva ekipa. Uz cjelodnevne vijesti na radiju uvijek zna i koliko je novih slučajeva Covida, sve o mjerama za poduzetnike, a od poznanika koji žive u inozemstvu znao je kako se živi u Njemačkoj, Švedskoj i Sloveniji te kako se prelazi granica. Ukratko, znao je sve.
Osim jedne stvari.
Čemu drama?, pitao me.
Žurim, pakiram za London, idem u Englesku i Škotsku na prvenstvo.
Prvenstvo čega?
Pa nogometa.
Kakvog nogometa?
Europskog, europsko prvenstvo, ono od lani.
Koje od lani, jel igra Hrvatska?
Igra, rekoh.
Iako na trenutak više ni sam nisam bio siguran jesam li u pravoj godini, putujem li u pravu zemlju ili sam krivo pročitao neki UEFA-in mail. Tako sam neki dan vidio i da su Nick Cave i Deftones na INmusicu. Pa sam drugi dan shvatio da su tu — ali nagodinu. Uostalom, gdje su one zastave na automobilima i zašto neka životinja već nije onjušila loptu premazanu šećerom i prognozirala da će Hrvatska pobijediti Englesku na startu Eura?
Ok, možda žurim i možda je danas već neki patuljasti marmozet odradio svoju prognozu, valjda su novine i trgovački centri podijelili automobilske zastave.
Iskreno, ne znam.
Ne znam jer sam na put otišao osam dana prerano.
Toliko rano da mi se još ni telekom reklame s navijačkim pjesmama nisu stigle uvući u uho. Toliko rano da Hrvatska još u pripremnim utakmicama nije primila ni jedan gol iz prekida. Toliko rano da dio engleskih medija još nije skužio da Ivana Rakitića više nema u reprezentaciji. Za sve to rano je kriva pandemija. London i Glasgow domaćini su Eura, ali godina je takva da domaćini ne žele goste. Zbog strogih mjera u Škotskoj, hrvatska i češka reprezentacija povukle su se u domaće kampove. Zbog strogih mjera na granicama, svi navijači koji će gledati Hrvatsku na Wembleyju trenutno su u engleskoj karanteni. Poput mene, broje dane i novce koje su potrošili da najmanje šest dana izolacije gledaju kroz prozor i šalju britanskim vlastima brisove grla i nosa.
Jedini prozor iz sobe gleda na Olympic Way, setaliste koje vodi do @wembleystadium Ovako izgleda tocno tjedan dana prije #euro2020 utakmice 🇭🇷🏴 Iduce nedjelje ovdje ce proci 20ak tisuca fanova, a oni koji stizu iz 🇭🇷uglavnom su vec morali krenuti #N1info pic.twitter.com/lrCu86PeV3
— Antonio Zavada (@azavada) June 6, 2021
Istina, nismo u istoj situaciji. Ja sam ovdje poslom, a na pogled kroz prozor ne mogu se požaliti. Gleda na čuveni Wembley Way koji vodi do još čuvenijeg stadiona. Desetljećima su tim su putem stotine tisuće navijača dolazili s nadom u trofeje. U nedjelju će doći s maskom, Covid putovnicom, negativnim antigenskom testom ne starijim od 48 sati u točno predviđenom polusatnom slotu za ulazak. Hrvatski navijači morat će dodati i nadu u pet negativnih testova u 10 dana.
Covid je previše toga pokvario i Britanci su opravdano oprezni. Broj novih zaraza na Otoku raste, a traju žestoke rasprave o ukidanju svih mjera za manje od dva tjedna. Ljudi i ovdje žele kraj zabrana, žele druženja, festivale, noćne klubove i skidanje maski. Žele i Englesku u finalu na punom Wembleyju, ali ne žele riskirati da im neki navijač ili novinar iz Hrvatske donese neki novi soj virusa koji će im pokvariti doista impresivnu kampanju cijepljenja, a možda i povratak nogometa kući pred punim stadionom.
Kako sada stvari stoje, Wembley će teško smjeti biti pun na srpanjskom finalu, ali godina je toliko kriva da možda i bude pamćena po tome što će Engleska biti prvak na Euru 2020. koje se zapravo odigralo 2021.
Antonio Zavada reporter je N1 televizije koji u Engleskoj i Škotskoj prati Euro2020.
