Prošlog je vikenda Beogradu održano 18. Svjetsko dvoransko prvenstvo u atletici, a opći dojam je, kao i obično kada su dvoranska natjecanja u pitanju, pomiješan. S jedne strane vidjeli smo nekoliko povijesnih ostvarenja, odnosno nove svjetske rekorde za Armanda Duplantisa (6,20 m u skoku s motkom) i Yulimar Rojas (15,74 m u troskoku), kao i briljantni sprinterski duel na 60 metara u kojem je olimpijski prvak na stotki Marcell Jacobs u fotofinišu detronizirao Christiana Colemana, povratnika nakon suspenzije zbog izbjegavanja doping kontrola.
Međutim, iako su u Beograd došle neke od najvećih atletskih zvijezda današnjice, činjenica je da je velik dio svjetske elite odlučio propustiti ovo natjecanje. Neki zbog fokusa na izuzetno bogatu sezonu na otvorenom (Svjetsko prvenstvo u Eugeneu u srpnju pa Europsko prvenstvo u Münchenu u kolovozu), a neki, osobito iz trkaćih disciplina, jer im se nadmetanje u zatvorenom naprosto ne sviđa. Zato je bio potreban poseban mamac kako bi se privukao što veći broj gledatelja na tribine velebne Štark Arene, a Srbija je za tu svrhu imala pravo rješenje.
Bila je to Ivana Vuleta, poznatija pod djevojačkim prezimenom Španović.
Ova 31-godišnja miljenica nacije već dugo se nalazi među samim svjetskim vrhom u skoku u dalj, a u Beograd je došla u statusu braniteljice naslova iz Birminghama od prije četiri godine, kada je osvojila zlato skokom od 6,96 m. Vuleta je u nedjelju još jednom pokazala da joj domaći teren, uz ulogu lovine, ne predstavlja opterećenje, već isključivo nadahnuće — nošena hukom raspojasanih navijača poletjela je sve do 7,06 te svojim najboljim skokom u posljednjih pet godina suvereno obranila prijestolje. Iako je, kako je sama rekla, možda mogla i bolje da ju adrenalin nije posve obuzeo.
“Nikada se nisam navikla na ljude koji bez ikakvog razloga osuđuju druge i omalovažavaju njihov rad, pa sam se zainatila”
Zaista je posebna ta veza između Ivane i Beograda. Na tamošnjem mitingu iz 2016. ostvarila je svoj najveći skok na otvorenom (7,10 m), da bi godinu kasnije na Europskom dvoranskom prvenstvu svoju drugu od tri uzastopne kontinentalne titule osvojila senzacionalnim letom do 7,23, kojim se vinula na treće mjesto vječne ljestvice u zatvorenom prostoru. Dakle, s obzirom na dvije svjetske i tri europske titule može se zaključiti da je Vuleta jedna od atletičarki koje preferiraju dvoranu u odnosu na stadion, ali daleko od toga da se ne može pohvaliti uspjesima na otvorenom: u bogatoj riznici medalja posjeduje dvije bronce sa svjetskih prvenstava (2013. i 2015.), kao i olimpijsku iz Rio de Janeira. Tu su još zlato (2016.) i srebro (2014.) s europskih prvenstava, kao i tri naslova pobjednice Dijamantne lige (2016., 2017. i 2021.).
Sva ta postignuća čine ju najtrofejnijom srpskom atletičarkom u povijesti, a ujedno i zaštitnim ženskim licem srpskog sporta, što je izuzetno važna funkcija u svakoj sportskoj naciji. Zbog toga se vrlo često nalazi u fokusu svih relevantnih srpskih medija.
Nacionalni ponos
Odnos medija prema ženama u sportu krajnje je zamršen, pa i licemjeran. U načelu će velika većina medija svesrdno zagovarati ravnopravnost spolova u sportu, ali očigledno je da u praksi to ne funkcionira — sveprisutna je ogromna neravnoteža u količini medijskog sadržaja ženskog i muškog sporta. Činjenica je da ženski sport ne generira ni približnu količinu interesa kao muški, stoga bi ravnopravna medijska pokrivenost bila usiljena i neisplativa.
Kako bi se to barem donekle kompenziralo, medijima je nasušno potrebna jaka ženska ličnost, heroina koja će popuniti tu golemu rupu u omjeru sadržaja kako bi se prikazalo da nacionalni sport ipak nije poglavito muška stvar. Nadalje, praksa je pokazala da se dotična traži isključivo u nekom od individualnih sportova budući da je ženski kolektivni klupski sport na niskim granama popularnosti, a priljev sadržaja potreban je tijekom čitave godine. A ako takve izrazito uspješne žene trenutno nema na sceni, osobito u (pred)olimpijskom razdoblju, čitav narativ o ravnopravnosti spolova upada u krizu.
Izetno zanimljivo kod ovog fenomena je to da, za razliku od muškaraca kod kojih je normalno da poveći broj najistaknutijih sportaša istovremeno privlači jednaku pozornost medija, kod žena kao da mora biti samo jedna koja je prešutno okrunjena za nacionalnu sportsku kraljicu. Pogledajte samo primjere iz Hrvatske: prvo je to bila Janica Kostelić, pa Blanka Vlašić, zatim Sandra Perković, da bi nakon Igara u Tokiju krunu naslijedila Matea Jelić, koja je iznenada zaposjela velik dio medijskog prostora koji je sve donedavno zauzimala Sandra.
U Srbiji tu krunu već poduže vrijeme čvrsto u svojim rukama drži Ivana. Koliko je velik njena popularnost u domovini najbolje je pokazala recentna scena iz Beograda. Arena je prema očekivanjima bila daleko najbolje popunjena u nedjelju kad je na rasporedu bio ženski dalj, ali u oko je najviše upao detalj da je dobar dio posjetitelja otišao nakon njen šampionske ceremonije, bez obzira na to što je Duplantis samo 15-ak minuta kasnije napadao svjetski rekord.
Takav je status velika čast, a ujedno još veća odgovornost za Vuletu, koja osobito jako utječe na interes i stavove prosječnih sportašica u Srbiji. Ona je kao nacionalni ponos jamačno privukla neki broj djevojaka da se okušaju u skoku u dalj, odnosno atletici, isto kao što je u Hrvatskoj jesenas primijećen veliki porast upisa djevojaka u taekwondo škole nakon što je Jelić u Tokiju izbila u prvi plan. Vuleta i Jelić svojim uspjesima i statusom prije svega razbijaju stereotipe okoline koji obeshrabruju mlade sportašice.
Kao riba u vodi
Mnogim vrhunskim sportašima bio je potreban neki posebni okidač u karijeri kako bi u određenom trenutku preskočili mentalno-fizički zid i do kraja ostvarili svoj potencijal, a Ivana je još 2017. u intervjuu za Red Bull obznanila što je to bilo u njenom slučaju.
“Srpski inat ili ženski ponos, dvoumim se”, rekla je. “Nikada se nisam navikla na ljude koji bez ikakvog razloga osuđuju druge i omalovažavaju njihov rad, pa sam se zainatila.”
Igrom slučaja lani sam se susreo sa sličnim problemom upravo u razgovoru s jednom hrvatskom skakačicom u dalj. Riječ je o djevojci u svojim ranim 20-ima koja se poslije mlađih kategorija i problema s ozljedama ovom disciplinom nastavila baviti bez većih natjecateljskih motiva. Međutim, svejedno je nailazila na pomalo nevjerojatne osude okoline te morala odgovarati na pitanja zašto se i dalje bavi tom ‘muškobanjastom’ aktivnošću, pogotovo ako nije izrazito uspješna. Osobito je zazirala od rada na mišićima ruku, odnosno njihovom povećanju, što je bojazan koju sam uočio i u razgovoru s brojnim drugim atletičarkama.
Dakle, i u 21. stoljeću dobar dio društva neke sportove, pa i sport općenito, i dalje smatra ‘muškom’ stvari i tako obeshrabruje sportašice da im se u potpunosti posvete. Za ovaj problem donekle su krivi i mediji zbog opisanog licemjerja u promicanju ravnopravnosti spolova u sportu. Oni takvom politikom kanaliziraju sav ženski nacionalni sport na pleća jedne žene, koja ne mora nužno posve kliknuti s narodom čiju krunu nosi.
No, Vuleta u ulozi srpske sportske kraljice pliva kao riba u vodi. Njeni uspjesi podigli su interes javnosti i cjelokupnu srpsku atletiku te bili okidač za uspješne kandidature za elitna dvoranska natjecanja, a uskoro i za ona na otvorenom nakon što se dovrši atletski stadion kapaciteta 25.000 ljudi, čija je gradnja započeta u Beogradu. U svojoj dugoj vladavini Ivana je napravila doista velike stvari za Srbiju, a krunu ne misli predati još neko vrijeme, najmanje do Igara u Parizu 2024.
