Američka djeca koja će se ubrzo rađati imaju priličan razlog za zadovoljstvo. Naime, u Americi je zamijećeno kako nakon osvajanja prvenstava u NBA i NFL ligama povećani broj djece nosi ime MVP-a finala. Na sreću nerođene djece MVP je postao quarterback Tom Brady (punim imenom Thomas Edward Patrick Brady) – a ne, primjerice, linijaš Barkevious Levon ‘Keke’ Mingo. Doduše, postoji mogućnost da pokoja beba ekscentričnih roditelja bude nazvana Goat; ne po Earlu Manigaultu, nego zato što je Tom Brady službeno postao GOAT – Greatest Of All Time.
Zaista, Brady lako može tvrditi da je najveći NFL igrač svih vremena. Peti naslov, najviše što je ijedan quarterback uzeo. Najveći preokret u povijesti Super Bowla, povratak iz ponora od 25 poena zaostatka. U playoffu ima rekordne 22 pobjede uz samo osam poraza, a to je šest pobjeda fore u odnosu na prvog pratitelja. U playoffu je skupio i najviše jardi bacanjem, te najviše dodavanja za touchdown. Da se ne bi zadržao samo na playoffu, ima i najviše pobjeda ukupno.
U Houstonu, na Super Bowlu LI, napisan je scenarij za film. Brady je zapečatio titulu GOAT-a, zatvorio je usta kritičarima i osigurao sve potrebne argumente da nitko ne dovede u pitanje njegovu ostavštinu.
Osim što nije.
Brady je svoju ostavštinu zapečatio i prije ovog trilera na NRG Stadiumu. I prije Super Bowla LI bio je rekorder po pobjedama u playoffu, imao je najviše jardi bacanjem i najviše dodavanja za touchdown. I bez pobjede u Houstonu imao bi najviše pobjeda u NFL-u. Uostalom, povratak od -10 sredinom utakmice protiv Seattle Seahawksa je bio najveći comeback u povijesti Super Bowla, tako da ni tu nije preuzeo rekord, već je ionako bio njegov. Krunski dokaz petog naslova nije nebitan, ali i prije toga Brady je bio jedini quarterback koji je doveo momčad do četiri naslova u eri salary capa, koja je onemogućila gradnju nepobjedivih supermomčadi.
Dakle, osvajanjem Super Bowla LI Tom Brady nije napravio ništa novo – sva ta priznanja, rekorde i standarde je ionako postavio nitko drugi osim njega samoga.
https://www.youtube.com/watch?v=AmkcgZmM27s
Postavlja se logično pitanje: bi li Tom Brady bio imalo lošiji igrač da Julian Edelman nije uhvatio ONO dodavanje? Nudi se i logičan odgovor: naravno da ne bi, jer ionako je rasturao sve objektivne kategorije!
Jednako kao što nije postavio nijedan novi argument, nije pobio nijedan argument ovih koji tvrde kako nije GOAT. Brady je i dalje treći po passer ratingu, koji mjeri kvalitetu predstave quarterbacka – doduše, ispred GOAT konkurencije. Treći je i po napadima za preuzimanje pobjede, peti po broju dodavanja za touchdown, četvrti po bačenim jardima, te čak 14. po postotku točnosti dodavanja. Edelmanovo hvatanje nije učinilo Toma Bradyja nimalo boljim igračem.
Skidao novčanice s vrha košarkaških tabli
Nadalje, prigovaraju mu se još dvije stvari. Ispada kako je Brady prevario salary cap „Gisele klauzulom“. Naime, Tom je u braku s brazilskom manekenkom Gisele Bündchen, koja ionako zarađuje dvostruko više nego što bi Brady i teoretski mogao dobiti. Stoga je Tom jednostavno dao momčadi popust, igrajući za 30-ak posto manje novca nego što objektivno vrijedi i tako joj omogućio da taj novac potroši na ugovor nekog pojačanja. Druga stvar, postoje teorije da Brady nije toliko dobar, samo igra u sistemu Billa Belichicka koji je jednostavno superioran.
Partnerstvo s velikim trenerom mora obilježiti igračevu ostavštinu. Ali svaki se sistem sastoji od ljudi koji svojim odlukama i svojim rolama sistem čine pobjedničkim
Obje tvrdnje su pomalo djetinjaste. Otkad je požrtvovnost i odricanje za dobro ekipe loše? Što, hoćemo li umanjivati značaj Draženu Petroviću jer je trenirao više od drugih? Istom logikom kao i „Gisele klauzula“, njegova žrtva ga je činila boljim nego što je bila konkurencija. Greatest of All Time nije jednako što i The Best of All Time, Najveći ne mora značiti da je i Najbolji u nekom vakuumu izoliranog od konteksta.
Velikog igrača ne definira njegov urođeni talent nego posvećenost cilju i još više samo jedna stvar – sposobnost napraviti pravu stvar u pravo vrijeme. A Tom Brady je posvećen i gotovo uvijek radi pravu stvar u pravo vrijeme.
Uzmimo primjer košarke. Onaj drugi GOAT, Earl Manigault, je bio strašan igrač. Možda i najveći talent koji nije zaigrao u NBA ligi; igrač koji je mogao zakucati loptu, uhvatiti je u zraku i zakucati je ponovo drugom rukom, a istovremeno je gađao po 20 skok-šuteva zaredom i po 50 slobodnih bacanja. Za Manigaulta je Kareem Abdul-Jabbar na umirovljenju vlastitog dresa izjavio kako je to najbolji igrač s kojim je igrao i protiv kojeg je igrao. Ipak, spletom životnih okolnosti Abdul-Jabbar je postao velik igrač s milijunskim ugovorima, dok je Manigault skidao novčanice s vrha tabli po kvartovskim igralištima. Oba su bili suludo dobri, ali nisu jednako veliki.
Iako nije skakao do vrha table, Tim Duncan je veliki igrač. Doduše, nije imao Gisele, ali mu se često prigovaralo da uzima popuste na ugovorima i da je bezvrijedan izvan sistema Gregga Popovicha. Jedino što je u toj priči bezvrijedno je mišljenje ljudi koji to forsiraju.
Kad se Duncan umirovio, tiho i bez cirkusa oproštajne turneje, otišla je najveća ‘četvorka’ koju je NBA vidio. Davao je popuste momčadi, nije zadnjim ugovorom uzimao sulude novce kojih više igrački nije vrijedio. Na terenu i izvan njega je gotovo uvijek radio pravu stvar u pravo vrijeme. Po podacima koje nudi BasketballReference, za vrijeme karijere je Duncan imao 835 zakucavanja. Zato ima 1.158 pobjeda, 17.950 skokova i 840 double-double utakmica. Znači, Timmy je zakucao loptu manje puta nego što je uhvatio 10+ poena i 10+ skokova.
Šut od table, zagrađen skok, blokada, napravljen pick i produžena lopta. Male stvari i pet naslova. Jednostavno, učinkovitost na maksimumu. Uvijek je bio sposoban napraviti pravu stvar u pravo vrijeme i to ga čini velikim.
Epska partija
Naravno, partnerstvo s velikim trenerom mora obilježiti igračevu ostavštinu. Ali ne igra sistem nego ljudi.
Svaki sistem se sastoji od ljudi koji svojim odlukama i svojim rolama sistem čine pobjedničkim. Recimo, veći dio utakmice ofenzivna linija New England Patriotsa pucala je kao šibica, izlažući Bradyja konstantnom pritisku i batinama. Tom Brady je i tada igrao jako dobro, samo su hvatačima ispadale lopte iz ruku, nitko nije mogao ništa blokirati, a obrana mog miljenika Matta Patricije puštala je na sve strane. Izgledalo je kako će Gisele opet morati savršeno dijagnosticirati da njezin muž ne može u isto vrijeme i bacati i hvatati. Kad su se ostali malo doveli u red, dobra partija Toma Bradyja pretvorila se u epsku.
Nitko ne može igrati sam, baš nitko. U kolektivnom sportu ovisiš i o suigračima i o suparniku. Navoditi sistem kao primjer toga da Brady nije GOAT ravno je kritici o žrtvovanju vlastitog ugovora.
Jednako kao što Duncan i Brady nisu nikad osvojili prsten izvan svojih sistema, nisu Kobe Bryant i Michael Jordan izvan sistema Phila Jacksona, niti su ih treneri osvajali bez njih. Ipak, sva četvorica su veliki igrači – ne zbog sistema, nego jer su bili posvećeni cilju i jer su radili pravu stvar u pravo vrijeme.
Uspoređivati različite igrače u kolektivnim sportovima uvijek je nezahvalno. Naprosto ne postoji konkretan empirijski način kako točno odrediti nečiji učinak i iznivelirati sve okolnosti. Nemoguće je uspoređivati igrače na različitim pozicijama i gotovo je nemoguće uspoređivati igrače iz različitih era, čak i ako igraju na istim pozicijama. Ljudi vole rasprave o najboljima i vole liste najvećih. To je razumljivo i sasvim logično jer vam nikad nitko ne može definitivno dokazati da ste u krivu.
Recimo, najtalentiraniji nogometaš kojeg sam gledao bio je Ronaldinho, a rukometaš Ivano Balić. Kad se pogleda jedna sezona, teško je reći kako ne pričamo o najvećim potencijalima koje je taj sport vidio. Ipak, u kontekstu njihovih karijera od obojice postoje jednostavno bolji.
Sport nije racionalan
Tko je najtalentiraniji igrač američkog nogometa u vakuumu izoliranom od ikakvog konteksta? To ne znam. Zapravo, ostavljam vam na osobni izbor i nitko nikad vam neće moći dokazati da niste u pravu. Tom Brady lako moguće i nije najtalentiraniji i najbolji, ali zato je najveći. Nitko nije bio konstantniji, nitko nije više dominirao jednom erom i nitko nije bio veći pobjednik. Nitko nije bio veći, a to se zapravo znalo i prije Super Bowla na NRG Stadiumu. Ono Edelmanovo hvatanje nije postavilo nijedan novi argument.
Zapravo, nešto se ipak promijenilo. Ostavio je dojam, a dojam je kod ljudi bitniji i od samih rezultata.
Edelman u jednom trenutku nije uhvatio devet uzastopnih dodavanja koje je bacio Brady. Uhvatio je ono koje je Brady loše bacio i time je spasio utakmicu. Valjda to tako biva, na svaki „Helmet Catch“ https://www.youtube.com/watch?v=GGSyzXKy6_I dođe jedan Edelman, a na svakog Jermainea Kearsea dođe jedan Malcolm Butler. Peter Schmeichel s deset obrana koji nas pošalje u Francusku, pa onda Lillian Thuram; gol glavom Ivana Klasnića pa Semih Şentürk; promašen penal Zlatka Horvata, pa prečka u utakmici za treće mjesto.
To je valjda tako, ljudi ovise o dojmu. Mnoge utakmice odredi jedan detalj koji graniči sa slučajnosti, ali upravo taj detalj izazove emocionalnu reakciju. Zato pobjeda na Super Bowlu LI, iako ne mijenja većinu objektivnih pokazatelja, većini ljudi služi kao dokaz kako je Brady GOAT. Više nije važno što godinama radi pravu stvar u pravo vrijeme, važan je dojam kojim je zacementirao svoju ostavštinu. To nije racionalno, ali sport volimo baš zato što nije racionalan. U to ime, hvala Edelmanu jer nam je definitivno pokazao tko je GOAT.
